Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

GDJE JE SJEDIŠTE CRNOGORSKE DIPLOMATIJE?

| Postavio/la: Antena M

GDJE JE SJEDIŠTE CRNOGORSKE DIPLOMATIJE? Foto: Wikipedia

Piše: Milorad Popović                   

U ovoj raskoljenoj zemljici, u kojoj je  javni diskurs toliko nepovratno kontaminiran različitim oblicima propagande, neukusa i trivijalnosti, da je katkad i bistrom umu teško odvojiti laž od istine, stvarnost od privida, to jest, jasno razlikovati stvarna i izmišljena nepočinstva koja u lokalnim tabloidima dobijaju mitološke razmjere. Na toj i takvoj  javnoj sceni gdje se  krvniče, denunciraju i  ćeraju i na sedmi pȃs, postoji i jedna tabu  tema, o  kojoj ćute pozicioni i opozicioni poslanici, bardovi nevladinog sektora, poslenici javnih medija, tzv. nezavisni intelektualci, pisci kozerija, kolumnisti, aforističari, sobni anarhisti, ustavni patriote, itd.

Riječ je  o već dvogodišnjoj opstrukciji aktuelne Vlade Crne Gore u sprovođenju dijela Zakona o prijestonici Cetinje, kojim se propisuje  da se Ministarstvo vanjskih poslova, nakon cijelog  stoljeća, vrati u svoje prvobitno sjedište.  

Ovim  povodom se otvorenim pismom, prije tri mjeseca, oglasilo šesnaest cetinjskih intelektualaca i javnih djelatnika, u kojemu se, između ostalog, zahtijeva da Vlada poštuje zakone koje je sama inicirala 2013., a Skupština Crne Gore usvojila 2017. Još smo podsjetili da je  za namjensku obnovu i restauraciju bivšeg poslanstva carske Rusije  – jednog od najljepših i najreprezentativnijih starih zdanja u nas  – potrošeno preko tri miliona eura poreskih obveznika, te da  iz obnovljene, zapečaćene zgrade, već pune dvije godine zjapi beznadna praznina.

Niko od prozvanih – premijer Duško Marković, ministar Srđan Darmanović, gradonačelnik Prijestonice Aleksandar Kašćelan – nije do danas našao za shodno da nešto, makar kurtoazno, proslovi o  javnom pismu cetinjskih profesora univerziteta, slikara, pisaca, novinara…

No, nijesu se na otvoreno pismo oglušili samo državni funkcioneri nego i lideri opozicije i nevladinog sektora,  i njima bliski mediji, koji dignu uzbunu i zbog pregrađivanja nekog planinskog potoka ili ugrožavanja staništa tica selica. Tako je storija o (ne)seljenju MVP dobila kafkijansko ozračje: više niko javno ne pominje seljenje MVP iz Podgorice na Cetinje, i Rusko poslanstvo, koje je umnogome dijelilo sudbinu Cetinja u posljednjih sto godina – u njemu su, između ostalog, bili učiteljska škola, socijalni stanovi, dječija bolnica, likovna akademija –  danas, kad mu vraćena stara secesijska patina, stoji pusto, kao da je ukleto: niko ga ne otvara niti zna što bi s njim.  

Odgovori na ova opskurna pitanja jednostavni su i, nažalost, takođe opskurni: zorno pokazuju dubinu jedne društvene patologije, te krhkosti temelja na kojima počiva sadašnja Crna Gora.

Ergo, jedina nepočinstva koja će opozicija, i dežurni kritičari – makar prećutno – odobriti aktuelnim vlastima su radnje i namjere koje će pridonijeti daljnjoj marginalizaciji Cetinja. Jer, velikosrpski nacionalisti znaju da su, bez revitalizovanog Cetinja, crnogorska državnost i nacionalnost nepostojani, lišeni dublje empirijske i emotivne osnove. (Bez onih nekoliko kuća na Ćipuru ne postoji nijedan održivi kulturološki, istorijski, politički argument koji bi opravdao smisao i opstanak Crne Gore, čije je stanovništvo malobrojnije od žitelja glavnog bulevara nekog megalopolisa).

Dakle, nemuštost u vezi opstrukcije Zakona o prijestonici Cetinje, izvire iz uduženih dnevnopolitičkih interesa: birokratizma, lijenosti, oportunizma, lokalizma, intelektualne potkapacitiranosti uticajnih aktera u vladajućim strankama i, s druge strane, hegemonističkog stava velikosrba prema Cetinju, i njihovih taktičkih saveznika, bivših indipendista, koji DPS i Mila Đukanovića mrze više nego Vojislava Šešlje, Andriju Mandića i Amfilohija Radovića zajedno. Sličnu patologiju imali smo  u vrijeme knjaza Danila. (Danilovi  protivnici, među njima i njegovi  bliski rođaci, govorili su: „Bolje je i Omer paša da śedi na Cetinje no Zeko maniti“).

Ovi fenomeni svakako su interesantni za nekoga ko će se u budućnosti baviti karakterologijom, sociopsihološkim osobinama i ideološko-političkim usmjerenjima savremene crnogorske političke i kulturne elite, i u kontekstu analize tog jedinstvenog mentaliteta, svojevrsnog hibrida histeričnosti i mimikrije, posebno mjesto bi trebalo da ima bizarna priča o obnovljenoj zgradi ministarstva koja više nikome ne treba.

Da ironija bude veća, izgleda da još vlast nije donijela definitivnu odluku da  MVP ostane u Podgorici. Vjerovatno iz oportunističkih razloga. Jer, ko god  u   Skupštini Crne Gore traži izmjenu Zakona o prijestonici – koju je Ranko Krivokapić, dok je bio predsjednik parlamenta, nekoliko godina držao u ladici – u toj raspravi moraće se očitovati o mnogim neprincipijelnim, nepolitičkim, nedržavničkim namjerama koje su ih natjerali da ne sprovode zakone koje su sami predložili.  

Dakle, još se Vlada nije očitovala u vezi sa preseljenjem MVP, ali oni koji su dvojili, je li se Srđan Darmanović – doktor prava, besprijekorni legalista koji nije opstruirao ni parlament tzv. SR Jugoslavije, nepriznatog državnog provizorijuma pod međunarodnim sankcijama, u kojemu je bio poslanik – usudio ući u jednu, za njega, ipak, netipičnu avanturu, lako su se razuvjerili u emisiji Živa istina.

Darmanović se, smišljajući  uvjerljive razloge zbog čega on već dvije godine opstruira svoju prioritetnu zakonsku obavezu, našao izvan svog uobičajenog birokratsko-pravnog miljea i upustio se u polje neinventivnih spekulacija, komparacija, izmišljanja. Vješt i maštovit manipulator  neće javno izgovoriti neistinu koja je lako provjerljiva, a ministar je u intervjuu sugerisao  da je zgrada Ruskog poslanstva mala, to jest, da  planeri, arhitekte, namjenske rekonstrukcije nijesu imali osnovne podatke o broju zaposlenih u MVP(sic!), te da je na jednoj sjednici Vlade Crne Gore donesena Odluka o odustajanju od seljenja diplomatije na Cetinje.

Ergo, Darmanović je prećutao da inicijatori seljenja MVP 2013. nijesu predviđali seljenje iz Podgorice, odjeljenja bilaterale i konzularnih poslova, zbog specifičnosti njihove djelatnosti, i da restaururana zgrada na Cetinju ima dovoljno radnog prostora za  rad sektora Ministarstva koji su predviđeni da stoluju u prijestonici.

Takođe, Vlada za vrijeme dosadašnjeg mandata Duška Markovića još nije donijela Odluku – takva vladina Odluka podrazumijevala bi hitnu inicijativu za izmjenu Zakona o prijestonici, za koji možda neće imati većinu – da se odustane od vraćanja sjedišta diplomatije na Cetinje.

K tome, Darmanović, da bi osnažio svoju argumentaciju, poslužio se i jednom nesuvislom komparacijom: kako nema još primjera u svijetu da sjedište vlade i resor diplomatije nijesu u istom mjestu. Ignorisao je činjenicu da je Crna Gora, u istorijskom i savremenom pogledu, u mnogo čemu sui generis: pa i po tome što su  prijestonica i glavni grad udaljeni samo trideset kilometara. (Darmanović bi na posao iz svog podgoričkog stana prije stigao na Cetinje, nego mu je svojevremeno trebalo vremena u Beogradu da dođe na sjednicu u “Saveznoj skupštini”, ako je stanovao izvan “kruga dvojke”). Ne tvrdim da  Darmanović ima sindrom “Piperskog komiteta”, i da čuva tekovine Blaža Jovanovića, ali indikativna je njegova izjava da on svakako neće stolovati na Cetinju, kako god se donese odluka o sjedištu MVP, jer u Ruskom poslanstvu još nema namještaja!? To jest, ministar sugeriše da je za šesnaest mjeseci, koliko još traje mandat aktuelne Vlade, nemoguća misija iz Podgorice na Cetinje prebaciti stolove, stolice i ormare, ili kupiti novi namještaj!?   

Ova birokratsko-mentalitetska bizarnost, bez pandana u današnjoj Evropi, svakako bi imala drugačiji razvoj da  Cetinje nije toliko propalo – crnogorska vlast jedino hitro i senzibilno reaguje na javne pritiske, principijelne i neprincipijelne – da neprestani odlazak najsposobnijih ljudi u potonjem vijeku, pored ostalih ekonomskih i političkih nevolja, nije uzrokovao toliku apatiju, zaparloženost, gubitak istorijskog vitaliteta.

Lokalni DPS i SD javno se ne oglašavaju o pitanju Ruskog poslanstva, jer čekaju neki signal od svojih šefova iz Podgorice. A nesrećna opozicija, kojoj bi ovaj, blago rečeno šlamperaj vlasti, trebalo da dođe kao kec na desetku, takođe ćuti: smatrajući valjda da je svaki boljitak za Cetinje – MVP bi zaposlio desetine domaćih ljudi, makar portira, arhivista, radnika u obezbjeđenju, zanatskim i pomoćnim poslovima, a dugoročno bi grad imao multiplikativnu korist, u političkom, kulturnom i turističkom smislu – za vrijeme Đukanovićeve vlasti tragedija za njihovu politiku. O stanju duha na Cetinju govori i činjenica da se u međuvremenu nije pojavila nijedna lokalna nestranačka, nevladina organizacija, građanska inicijativa, peticija, koja će javno upozoriti na štetne i zakulisne igre pojedinih vladajućih struktura u vezi nesprovođenja Zakona o prijestonici.

No, plitka je pamet onih koji vjeruju da mogu, bez posljedica, zamumuljeno, nemušto, reći: “Šalili smo se. Nema ništa od seljenja MVP”. Svaka glupost jednom stigne na naplatu. Na ćupriji ili na mostu.  Stoga, očekujem da se oglasi premijer Marković: prevashodno da se očituje o Darmanovićevim, istina implicitnim, spekulacijama da Vlada podržava izigravanje Zakona o prijestonici.

O ovom pitanju, koje će u dugoročnom smislu imati strateško značenje na profilaciju crnogorske diplomatije i ukupne nacionalne politike, mora se oglasiti i Milo Đukanović, koji je, između ostalog, predsjednik Savjeta prijestonice. Razborito je vjerovati da će najiskusniji i najuticajniji crnogorski političar razumjeti sve štetne posljedice ove neprimjerene opstrukcije i zahtijevati od Vlade da, u svim segmentima, sprovede Zakon o prijestonici Cetinje.

Ukoliko, pak, u bliskoj budućnosti, s narečenih adresa ne bude javnog očitovanja o kontoverzama povodom sjedišta MVP, biće to jasan pokazatelj jedne metastazirajuće mentalne i političke entropije, čije će posljedice biti nesagledive, i neumoljive.

Komentari

Lidija,

A i sami Cetinjani da se manje veljaju i budu preduzimljiviji, a ne samo da cekaju druge. Steta je sto se univerzitet ne preseli na CT i to postane univerzitetski i kulturni-istorijski centar Crne Gore. To bi ozivjelo i intelektualiziralo taj grad.

Lidija,

Ali i Cetinjani da se malo manje veljaju i da ne cekaju samo da im drugi rjesavaju grad. A jedno je steta da se univerzitet tamo ne nalazi, da to nije univerzitetski grad. Da zadojimo mlade Crnom Gorom bas tu na mjestu. I ozivimo Cetinje. No ko nacerati profesore da putuju ili zive tamo?

Buk,

To Milorade sabljo britka... Neka se gospoda iz mipa voze do Cetinja - kao i sto se i ambasodori voze po sata do posla. A makar ce im stolice bit nove- jer ionako ni sad nemaju dje shedjet.... Zovem na pivo. Aferim jos jednom

Draško,

@ja, kako da ne, svi da radimo za Cetinje kao nekad Trepča za Beograd... Dobili su fabriku čokolade, pa neka malo rade... ????

Max,

Osim simbolike,ne vidim prednost,preseljenja MVP,na Cetinje.Pametnije bi bilo uložiti u fabriku,hotel,poljoprivredu...Cetinje odumire,a 100-tinjak uposlenika,što će svakodnevno odit PG-CT,i nazad,ama baš nikakvu razliku,napravit neće.Otvorite radna mjesta,za mlade cetinjane-ke,ne pravite Potemkinova sela!

Djuro Vučinić,

Bit će da je đavo odnio šalu,kad MVP sam ne traži da dođe na Cetinje. Ovo podsjećanje oko implikacija odnosno štete na duže vrijeme je vrisak do neba. Nakon toga slijedi pitanje..." ušto prosusmo mi neki , život"?

Podgoričanin (Staro),

Ako se Cetinje pod hitno ne reanimira, Crna Gora nastaviće da nam klizi iz ruka...

ja,

bravo g. Popoviću!!!!! sramno je što se čini Prijestonici! nisam sa Cetinja, niti živim tamo, ali sam svjestan koliko nam je važno da Cetinju bude najbolje u Crnoj Gori. za njega treba najviše da se trudimo i radimo.

Katunjanin,

Nije prvi put gospodinu Popovicu , da jednostavnim , jasnim jezikom , otvoreno ukazuje na odredjene i vazne stvari (propuste , drzavne vlasti )a na stetu opsteg dobra drzave i gradjana .Nazalost,izgleda da je ogromni broj vladinih namjestenika vodjen licnim interesima i ponasanju u s'kladu sa tim

Ostavi komentar

0/300