Piše: Miljenko Jergović
U početku su, u prva poratna doba, omladinske radne akcije imale praktični smisao. O istom bi se trošku nahranila gladna mladost i omogućila prijeko potrebna radna snaga za raščišćavanje ratnih ruševina ili izgradnju one dvije slavne željezničke dionice: devedeset i dva kilometra od Brčkog do Banovića, i 242 kilometra od Šamca do Sarajeva.
Obje su pruge bile od presudnog značaja u predstojećoj kampanji elektrifikacije i industrijalizacije zemlje, i služile su, uglavnom, za teretni promet. Prugu Brčko – Banovići je 1946. u šest mjeseci izgradilo 62.000 brigadira, prugu Šamac – Sarajevo 1947. u osam je mjeseci izgradilo 211.000 brigadira. Prve dvije velike radne akcije u povijesti zemlje bile su specifične po tome što nije bila angažirana samo omladina, nego i nezaposleni radnici i seljaci, koji su ponegdje predstavljali i većinu. Zajedno s njima radili su i omladinci iz novonastajućih socijalističkih zemalja budućega socijalističkog lagera, kao i napredna omladina sa Zapada. Na pruzi Šamac – Sarajevo tako su radili budući premijeri, švedski Olof Palme i kanadski Pierre Trudeau (inače Justinov tata).
Omladinske radne akcije odmah su bile velika tema za jugoslavensku državnu i partijsku propagandu, a samim tim i za umjetnike iz svih domena, koji su se trudili da svojim djelima pridonesu brigadirskoj slavi. O pruzi Šamac – Sarajevo svoje su lirske sastavke oltaru revolucije priložili klasici hrvatske književnosti Slobodan Novak, Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin, Grigor Vitez, Vesna Parun, Marijan Matković, Gustav Krklec… A Krleža je priložio rečenicu u kojoj kao da je, ipak, pokušavao čuvati osobno dostojanstvo pred ushitima epohe: “Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca.”
Snimali su se dokumentarni filmovi, uskoro će se pisati potresna orkestralna djela, klasici hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva dvjema će prugama posvetiti ulja na platnu, uglavnom velikog formata.
U kasnijem vremenu, pogotovu od početka šezdesetih, omladinske radne akcije postaju sredstvo odgoja za socijalizam. Gubi se njihov praktični, radni smisao, i pitanje je što tad više košta: transport, prehrana i boravak desetina tisuća mladih ljudi u za tu priliku izgrađenim logorima, ili njihov obavljeni rad.
Šezdesete su, ujedno, doba kada tema omladinskih radnih akcija iz takozvane visoke i elitne kulture prelazi u popularnu, tada već sasvim amerikaniziranu kulturu. “Prekobrojna”, cjelovečernji igrani film Branka Bauera, stvara estetiku te nove epohe, u kojoj će sudjelovanje na akciji biti spoj zabave, velike životne škole i moralno-političke kvalifikacije za budući život. Na akcije u to vrijeme idu svi, ili skoro svi. Neodlazak na omladinsku radnu akciju je vrlo jak stejtment, pogotovu za mladića i djevojku iz grada, za gimnazijalce i studente. Kasnije se, sedamdesetih, a pogotovu osamdesetih, prilike mijenjaju onako kako se mijenja i stanje u državi, i omladinske radne akcije ostaju važne samo užem krugu karijerista, nezahtjevnoj mladeži željnoj zabave i druženja, te onim, vazda prisutnim, idealistima, koji vjeruju u rad za opće dobro.
Na kraju epohe komunizma ostaje činjenica da su omladinske radne akcije u Jugoslaviji tokom svoga postojanja bile oblik volonterskog rada, koji se ni po čemu, osim po masovnosti, ne razlikuje od volontiranja i rada za opće dobro u uvjetima liberalnog i divljeg kapitalizma. U oba slučaja besplatno su se obavljali poslovi u korist države, tačnije odmjenjivalo se državu u njezinom poslu ili su joj se smanjivali troškovi. Samo što se u socijalizmu volontiralo za socijalnu državu, a danas se isto čini za državu koja zanemaruje socijalne potrebe i opće dobro.
Od početka srpnja u Muzeju Slavonije u Osijeku traje izložba “Omladinske radne akcije – dizajn ideologije”, i bit će otvorena sve do listopada. Ista je izložba priređena i prije dvije godine u Zagrebu, kada sam je i pogledao, pomalo zbunjen onim što sam vidio i pročitao. Naime, stvarnost koju predočavaju ti plakati i fotografije, tokom cjelokupne povijesti omladinskih radnih akcija u Jugoslaviji, jedva da je imala veze s onom stvarnošću u kojoj smo živjeli i u kojoj su prije nas živjeli naši roditelji. Naime, osim u onome kratkom razdoblju od svršetka rata do Staljinove smrti, koje je obilježeno izgradnjom dvije bosanske pruge i raščišćavanjem ruševina rata, kada je život na akciji nalikovao životu u pozadini, i kada se sustavi vrijednosti akcije i pozadine nisu bitno razlikovali, bile su to paralelne, međusobno neprepoznatljive stvarnosti. Režim i svakodnevica dobrovoljnog rada, i vrijednosti koje se sugeriraju na tim plakatima, podsjećaju na ideale komunističkih utopija, dakle na nešto u što društvena zajednica u svom civilnom životu nikada nije vjerovala, niti se Partija nešto naročito trudila da je u takva vjerovanja utjera.
Zanimljivo je, međutim, gledati kako se stilski i estetski transformiraju prikazani plakati. U počecima prevladava estetika socijalističkog realizma – koji je, uostalom, u jugoslavenskim umjetnostima svih rodova i žanrova, živio i postojao samo u primijenjenoj umjetnosti i na plakatima – kada, uglavnom anonimno, plakate izrađuju slavni slikari i crtači, obično sudionici Narodnooslobodilačke borbe, u Bosni Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević, u Hrvatskoj Andrija Maurović, koji nije bio borac, ali je upečatljiv ilustrator i dizajner partizanske epohe, da bi se ubrzo zatim pojavile stilski rafiniranije i slobodnije tehnike i forme. Tako u pedesetima prevladavaju kolaži, obično uz upotrebu fotografije, koji podsjete na zlatnu međuratnu eru grafičkoga dizajna i na radove Nolitovog majstora Pavla Bihalija, da bi se tokom sedamdesetih i osamdesetih dizajn plakata za omladinske radne akcije gotovo u pravilu povjeravao kućnim dizajnerima nakladničkih kuća osnovanih pri Savezu socijalističke omladine, koji su, pak, u to vrijeme bili i najavangardniji, a često i najdarovitiji i najbolji grafički dizajneri u državi. Ujedno, to je vrijeme kada plakati u pravilu nose autorski potpis. Slijede imena Ivana Picelja, Brede Beban, Matjaža Vipotnika, Diane Sokolić, Dobrune Prstojević… A na nepotpisanim plakatima lako prepoznajemo autorske fontove tipografskih majstora epohe.
O trideset i prvoj godišnjici izgradnje pruge Šamac – Sarajevo upriličena je, širom Jugoslavije najavljivana, propagirana i plakatirana, omladinska radna akcija pod istim nazivom, i pod sloganom “Nadmašimo naše očeve da bismo im bili ravni”. Bio je to posljednji proplamsaj jednoga kolektivnog vjerovanja – koje je, kao i svako drugo kolektivno vjerovanje, nužno retardirajuće, zaglupljujuće i idiotsko – tako da je anonimni autor nosećeg, da ne kažem trudnog i gravidnog slogana, posve zanemario djelovanje ljudske psihologije i samopoštovanje u mladoga čovjeka. Čuj, nadmašimo naše očeve da bismo im bili ravni! Osim što nijedan zdrav mladi čovjek ne želi biti uspoređivan s ocem i zajedničkim očevima, hiperbolični zahtjev nadmašivanja iritantno je drzak, a tako karakterističan za komunistička blebetanja u sedamdesetima. Ono što bi se još, iz današnje, na drugi način iritantne, ali jednako zaglupljujuće i idiotske perspektive, moglo zapaziti jest da se pominju samo očevi, a nigdje matera. Komunisti, kao ni današnji rodni i ini politički korektnjaci, slabo su stajali s metaforama, kao i sa smislom za humor.
To se, pak, vidi i na posljednjem plakatu epohe, koji, možda, nije kronološki posljednji, ali jest smislom i sadržajem: Branko Gavrić je 1981. na plakat za omladinske radne akcije u toj godini stavio sliku Supermana. Kraj njega lopata zabodena, poput mača kralja Artura, u kamene ploče, a u pozadini nekakav neboderični njujork. To je bila ta ironija i ta dizajnerova nelagoda u odnosu na narudžbu. I to je bio kraj omladinskih radnih akcija.
Izložba koju priređuju Kultura umjetnosti iz Zagreba i Muzej Slavonije iz Osijeka, a iza koje stoje autori koncepta, postava, te koječega drugog Mario Krištofić i Sanja Bachrach Krištofić, vrijedna je toga da otputujete u Osijek, pogledate je i vratite se. Bit će to svojevrsno autorefleksivno putovanje.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR