Majstori ničega: Uzdržanost kao ideologija „građanske“ opozicije

Za Antenu M piše: Nemanja Batrićević

Popularno je, naročito u podijeljenim društvima, reći da je „istina“ uvijek neđe između dva ekstrema. Nema, međutim, ničeg posebno inovativnog ili inteligentnog u pozivima na vještačku političku umjerenost. Profesionalni centrizam ovog tipa najčešće je samo lijena prečica do jeftinih odgovora na složena društvena pitanja. Ima nešto „prljavo“ u toj potrebi da se uvijek bude na sigurnoj distanci, ušuškan u sredini, bez imperativa da se izjasniš i iskreno posvetiš odbrani principa u koje vjeruješ. Vjerovanje da je ova namjerna odmjerenost logički superiorna samo zato što navodno balansira greške drugih, radikalnijih rješenja, sasvim je pogrešno. Strijemiti kompromisu vrlina je samo ako se do sredine putuje, a ne u njoj parazitski boravi. Ne može se iz svega izvlačiti prośek.

Politička emancipacija

Po sopstvenom priznanju, građanska opozicijia (GO) u Crnoj Gori preuzela je na sebe emancipatorski poduhvat razvlašćivanja DPS-a i „slanja DF-a u političku penziju“. Matematička računica o tome kako je moguće istovremeno se osloboditi „dvije strane istog novčića“ ostala je, međutim, izgubljena u moru nejasnoće koja prati slične preambiciozne ciljeve. Na osnovu onoga što možemo saznati iz medija, i jednima i drugima zamjera se manjak demokratskih kapaciteta, političke inkluzivnosti i nedovoljne zabrinutosti za socijalna pitanja. Prirodno, „građanska opozicija“ u svoje redove pozvala je sve one koji su s jedne strane razočarani koruptivnom vladavinom DPS-a, a sa druge poniženi retrogradnom političkom kulturom DF-a. Odziv je do sad bio limitiran, jer sa izuzetkom Demokrata, podrška većine ostalih aktuelnih partija tzv. „građanske“ provenijencije (URA i SDP) rijetko prelazi 5%.

Razlog tome donekle leži u nespornoj koristi koju DPS crpi iz institucionalne uvezanosti državne i partijske strukture. Međutim, ako je institucionalna prednost ovog tipa dovoljna za opstanak na vlasti, kako objasniti smjene režima u daleko autoritarnijim sistemima od našeg? Ma koliko Crnu Goru pokušali predstaviti diktaturom, iluzorno je govoriti o tome da Đukanović ima više kontrole nego što je imao Milošević u Jugoslaviji, Mubarak u Egiptu, ili Gadafi u Libiji. Ne postoji nikakav tajni recept ili međunarodna teorija zavjere kojom se dolazi do promjena. Posao demokratski orijentisane opozicije je da ubijedi značajan dio stanovništva, i međunarodnu zajednicu, da su bolji od alternativa.

Bolno je izbavljanje iz zablude, ali odavno je postalo očigledno da ovaj uslov nije ispunjen u Crnoj Gori. Sa međunarodnom zajednicom bi se još nekako i dogovorili, ali kako ubijediti neopredijeljene glasače da su nešto više od mlake verzije onoga protiv čega se sami bore? Ključni razlog zbog kojeg je DPS uspio preživjeti sve dosadašnje afere leži u prostoj činjenici da lideri „građanske“ opozicije nemaju ništa novo da ponude. To se jasno očituje u činjenici da oni, baš kao i njihovi simpatizeri, ne gaje nikakve posebne demokratske vrijednosti o kojima tako često i lijepo govore. U želji da sakriju manjak političke hrabrosti, oni su svoju uzdržanost proglasili za vrlinu, oslobodili se ideološkog „prtljaga“ i sve koji vide kroz tu maglu ničega proglasili za sluge režima.

Šampioni demokratije

Narativ koji lideri GO pokušavaju nametnuti crnogorskoj javnosti jeste da njihov izborni rezultat predstavlja adekvatnu mjeru „slobodne i demokratske“ Crne Gore. Tom logikom 20-25% biračkog tijela koji su za sad obuhvatile partije GO predstavljaju posljednju liniju odbrane demokratije od podaničkog mentaliteta ostatka stanovništva. Ukoliko tzv. građanska opozicija zaista okuplja neku bolju Crnu Goru, onda bi mogli očekivati da se njihovi simpatizeri suštinski izdvajaju od ostalih povodom ključnih demokratskih vrijednosti. U najmanju ruku, to bi značilo da imaju viši stepen povjerenja u demokratiju, izraženiju želju za političkom participacijom, i spremnost da daju podršku civilnom sektoru koji može korektivno djelovati prema donosiocima odluka.

Na osnovu podaka iz Crnogorske nacionalne izborne studije (2016), međutim, vidimo da to baš i nije slučaj (Grafik 1.). Prośečna saglasnost sa stavom da je demokratija, uprkos svojim manama, bolji od drugih oblika vladavine, jednaka je kao simpatizera GO (78%) i DF-a (77%), i nešto manja nego je to slučaj sa simpatizerima DPS-a (86%). Ovome treba dodati i činjenicu da izborna izlaznost u ovom dijelu biračkog tijelu takođe tipično niža. Istina, s obzirom na to da su mnogi nezadovoljni funkcionisanjem demokratije u Crnoj Gori, moguće je da  svoj građanski input žele izraziti vaninstitucionalnim putem. Ipak, čini se da ni neformalni načini da se ukaže na probleme u društvu nijesu po ukusu simpatizera GO. Procenat njihovih simpatizera koji je uzeo učešća u bojkotima (18%) ili protestima (26%) značajno je manji od simpatizera DF-a (33-34%).

Naravno, ne treba skakati u zaključak da samo zato sto imaju manje povjerenja u demokratiju, rjeđe glasaju i još rjeđe protestuju, simpatizeri GO nijesu našli elegantniji način da iskažu svoju demokratičnost. Na kraju krajeva, nije lično učestvovanje jedini način da se da podrška ograničavanju samovolje vlastodržaca. Međutim, iznenađujuće je da simpatizeri GO imaju manje povjerenja u civilni sektor (NVO) (62%) nego simpatizeri partije prema kojoj nevladine organizacije pokušavaju djelovati korektivno (73%). Takođe, iako nijesu uzajamno isključivi sudovi, valja primijetiti da je povjerenje u SPC (65%) u ovom biračkom tijelu na nešto višem nivou nego povjerenje u civilni sektor.

Politička pitanja

Političke partije mogu imati emancipatorsku ulogu čak i ako se to nužno ne očituje kroz političku participaciju ili povjerenje u institucije. Na primjer, svojevrsni civilizacijskim iskorakom bi se moglo smatrati i pokretanje novih političkih pitanja, koja ne odgovaraju partijama koje se zalažu za održanje status quo, ili makar suštinski drugačiji pristup već postojećim pitanjima. Ukoliko partije GO zaista imaju taj kapacitet, onda bi mogli očekivati da će motivacija njihovih simpatizera reflektovati tu brigu za inače zapostavljena pitanja.

Od šest pitanja koja su, u manjoj ili većoj, mjeri obilježila Parlamentarne izbore 2016. i koja će se ponovo potegnuti na izborima 2020. godine, ne postoji nijedno političko pitanje koje je u većem procentu važnije simpatizerima GO nego što je to slučaj sa simpatizerima DF-a i DPS-a (Grafik 2.). Očekivano, pitanje EU integracija i očuvanja državnog statusa u najvećem procentu su kao važna prepoznata od strane simpatizera DPS-a. Razlika u odnosu na simpatizere GO je, u oba slučaja, iznosi oko 20%. Sa druge strane, percepcija važnosti socijalnih pitanja najizraženija je među simpatizerima DF-a (smanjenje ekonomskih razlika, visina plata/penzija, i korupcija). Zavisno od konkretnog pitanja, razlika u odnosu na simpatizere GO varira od 7 do 13%. Čak je i pitanje zaštite životne sredine, u kojem tipično prednjače partije građanske provenijencije, u najmanjem procentu važno upravo simpatizerima GO.

Da budem potpuno jasan, niko ne tvrdi da su gore izloženi podaci o njihovim simpatizerima dokaz da je jedna partija bolja od druge. Ne, poenta je u tome da po načinu na koji se simpatizeri DF-a i DPS-a razdvajaju jasno vidi da njihove partije predstavljaju alternativne političke ponude. Ali kako je moguće da se simpatizeri „građanske“ opozicije uvijek nalaze tačno između dva, po njima, loša izbora?

Da postoji čak i stidljiva naznaka alternativne političke platforme koju nude partije GO, ona bi ona bila prepoznata u anketnim istraživanjima i stavovima njihovih simpatizera. Vjerujem da sa mnogima dijelim nelagodu zbog kombinacije nacional-socijalizma koju njeguje DF. Međutim, ma koliko simbolično bilo uključivanje Radničke partije i Partije penzionera i invalida u koaliciju 2016. godine, to jeste svojevrsno svjedočanstvo o postojanju ideološkog sadržaja koje ide izvan isključive zaštite interesa etničkih Srba. Na kraju, jasno pozicioniranje dozvoljava da se svako se po svom nahođenju bori protiv seta vrijednosti koje nude DF i DPS, ili da za njega glasa.

Kredibilna alternativa?

Kako, sa druge strane, izgleda društvo uređeno po želji građanske opozicije? Ja najiskrenije ne znam, iako bih želio da znam. Shodno onome što čujemo, to će biti društvo socijalne pravde, prosperitetne demokratije, oslobođeno korupcije i nepotizma. Bez izuzetka, sve plemeniti ciljevi. Jedini je problem to što podaci ne daju puno razloga da vjerujemo da će tako nešto ostvariti dok god je cinična uzdržanost njihov odgovor na sva važna društvena pitanja.

Vječno paralisani strahom da ne budu optuženi da su „sluge režima“ ili „četnici“, tzv. građanska opozicija je slika i prilika svojih simpatizera - mare za sve po malo, ali za ništa dovoljno. Oni su demokrate, ali ne bi da participiraju, antifašisti, ali ne bi u partizane, ljevičari, ali ne bi da dijele, „zeleni“, ali kad je bor srpski, feministi, ali neka žena zamijesi. Kad ih pitate o referendumu kažu „ne znam, bio sam mali“. Kad ih pitate koje su nacije odgovor traje 10 minuta. Kad svira himna, stoje na „jednu nogu“. Ni da śednu, ni da ustanu ka’ ljudi.

Nema nijednog razloga da bilo ko mrzi „građansku“ opoziciju u Crnoj Gori. Baš kao što nema previše razloga da je voli. Sasvim neki fini ljudi. Kulturni, umjereni, i oslobođeni supstance. Popularno je, posebno među urbanim intelektualcima, taj manjak sadržaja tumačiti kao posvećenost idejama individualizma. U tu svrhu obično izrecituju Kiša na temu nacionalizma kao kolektivne paranoje. Bez izuzetka, međutim, zaborave da pomenu da je, možda više od nacionalizma, Kiš prezirao lažni kosmopolitizam.

Nije volio ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine.

Autor je gostujući istraživač na Univerzitetu Yale i saradnik u nastavi na Fakultetu političkih nauka, Univerzitet Crne Gore.