Piše: Zlatko Dizdarević/ Novi list
Kako je moguće da toliko ljudi na svijetu proguta nekoliko puta istu lažnu priču, čak u nju vjeruje nekoliko godina, iako im se jasno pokazalo još u početku da je riječ o smišljenoj, uzgajanoj, realiziranoj i potvrđenoj neistini
Priča o tome kako opada snaga medijske manipulacije koja odigrava na fascinantno vjerovanje još uvijek ogromne većine ljudi onome što je »rekla televizija u dnevniku« – čini se da je završena zadugo.
Ni vlastiti mozak, ni vlastite oči još uvijek nisu »vlastiti« kod većine ljudi na planeti. Nagađanja su zaludna priča jer, ko zna – zna. Ko ne zna ili neće da zna ili još uvijek ne može da ne vjeruje onima što su zaduženi po definiciji »da znaju«.
Jer, kako je moguće da toliko ljudi na svijetu po drugi, treći ili peti put progutaju istu lažnu priču, čak u nju vjeruju nekoliko godina, iako im se jasno pokazalo još u početku da je riječ o smišljenoj, uzgajanoj, realiziranoj i potvrđenoj neistini. A stvari potom ide dalje, uz prosipanje i prihvaćanje novih, starih neistina.
Stjecajem okolnosti, profesionalno i ljudski sretnih, u poslu kojim sam se bavio i još bavim, prisustvovao sam minulih decenije izbliza, pa čak na mnoge načine i iznutra, jednoj velikoj prevari na Bliskom istoku pa i šire koju je »organizirana povijest« već pospremila na svoje police.
Čekajući, tu i tamo, još pokoje završno poglavlje iz kategorija epiloga koji neće bitno promijeniti sve do sada utrpano u mozgove ljudi baš onako kako je bilo zamišljeno. Doduše, priča o Siriji još nije gotova ali se kraj sluti, manje-više.
I to sad postaje posebna drama za velike organizatore svih »proljeća« otklizalih u duboku zimu. Sirijski neuspjeh spram plana, i pored razarajućih posljedica, ogroman je problem kao pouka i dokaz da ni sva programirana pranja uma na svijetu ne moraju baš neupitno uspjeti. Stimulans mnogima da se počne vjerovati i sebi a ne samo »potemkinovim« konstrukcijama.
Ipak, priča se pokušava ponoviti uz račun velikih manipulatora da oči i pamet masa nisu nadvladali manipulaciju – evo ponavljanu u istom regionu, na Bliskom istoku. U Libanonu i Iraku. Uz ne samo ogavno tipsku režiju, scenografiju, zaplet i ciljani rasplet, već i uz poznata imena učesnika u predstavama, upoznatih polovinom minule decenije, posebno u Libanonu.
Da za ovu priliku ostavimo po strani Irak, mada je tamo situacija po ulicama dramatičnija. I konačni ishod može biti suroviji ne samo za Irak već i za širi region. Ogromne su količine nafte u pitanju, Iran je opsjednutim agresivcima bliže, Kurdi im posebna priča, a aktualna Vlada u otvorenom preispitivanju vanjske politike na način od kojeg su u Washingtonu i više nego uznemireni.
Sve skupa, dovoljno čak i za novo podmetanje skandalozno lažnih »dokaza« o svjetskoj opasnosti odande, kao u vrijeme kretanja po Sadamovu glavu.
Libanon izgleda jednostavniji, ali iz nekih drugih razloga, ne »naftnih« ni presudno geostrateških, osim američki podržane izraelsko-saudijske panike od tzv. »šiitskog polumjeseca« i navodne fantazije Irana da porobi cijelo Sredozemlje. Otud i plan o rušenju tamošnje vlade, institucija i sistema gdje se nedopustivo ugnijezdio opasni Hezbollah, agresivni igrač Teherana!
Zato bitka u Bejrutu počinje na terenu borbe protiv korupcije, lopovluka raznih, kriminala, ogromnih državnih dugova itd. Upaljač: Plan za povećanje taksi u budžetu za iduću godinu... Uz slične motive je počelo i tzv. »arapsko proljeće« s početka decenije, pa pretočeno u krvavu zimu mimo i ljeta i jeseni.
Razloga za bunt uglavnom mladih i razočaranih naravno da je bilo, motiva za ulicu, demonstracije, zahtjeve za smjene, uz naivna uvjerenja sa strane da je sve u ime »ljudskih prava i sloboda«. I zalijepili se mnogi političara malog kalibra, mimo hijena što su znale o čemu se radi. »Revolucije« su nakon nepunih mjesec dana hladno ukradene mladim demonstrantima odgurnutim u potpunu nepotrebnost.
Ako baš neće obući bilo koju uniformu u lovu na »diktatore« za kojima su krenule potjere raznih »oslobodilaca« tipa Al-Qaede, ISIL-a, Nusra-fronta itd. Ili čak individualnih grupica koljača, silovatelja, nakaza raznih vrsta, sve skupa pod firmom »opozicionih snaga«.
U pozadini, obračun je s uglavnom starim arapskim zemljama koje su počele »da se otimaju« neo-imperijalnom kapitalu. Dakle mimo onih skorojevićkih, zaljevskih, do jučer šatorskih a danas pogubljenih u naftnoj aroganciji, na usluzi raznim vojno-industrijskim, bankarskim, kartelskim i inim »geostrategijama« moćnih. Ovakav »juriš na demokraciju« hranjen je, zna se, s druge strane Atlantika, odavde iz EU i od braće poslušnih Arapa. U cijelu ovu priču »geostrategije energije i prostora« uguran je sada uz Irak, evo, i Libanon. Tri ključna igrača u njihovoj priči, Saudijska Arabija, Izrael i Washington kao sponzor ovim svojim strateškim partnerima, definitivno ne uspijevaju da se oslobode histerične fobije spram Irana, kako kažu »centra svjetskog terorizma«. Naravno, javno ne igra istina da sve tri centrale zaslužuju značajnije mjesto u svjetskoj povijesti terorizma od pomenutog Irana.
Početak »proljeća« u Bejrutu, pa polako sve dalje i šire po Libanonu, knjižio se dakle na nešto što se moglo i razumjeti. Čak su i operativci davno osnovane organizacije za podizanje »obojenih revolucija« poput, recimo, CANVAS-a (Centar za primjenu nenasilne akcije i strategije), ili »Otpora« prepoznavanog prema onoj podignutoj stisnutoj šaci, s razlogom i strpljivo sačekali prvu fazu z bunta Libanonaca po ulicama zemlje, prije nego što su zakoračili na pripremljeni teren njihove operacije kontrolirane izvana.
Dakle ne više zahtjeva za smanjenje plata korumpiranoj administraciji, ili za promjenu državnog budžeta za iduću godinu i otklanjanja raznih taksi koje opterećuju građane Libanona, već se »revolucija« mora produžiti do potpunog rušenja predsjednika, vlade, parlamenta i svih koji tom krugu pripadaju. Ukratko, do obezglavljivanja sistema. I eliminiranja Hezbollaha i kroz to i kroz bilo koji novi sistem. Ako je drugačiji sistem u ovakvoj državi za sada uopće moguć. U produžetku rušenja – operativci iz Rijada, Tel Aviva i Washingtona valjda vjeruju da se Božja partija u Libanonu može i razoružati – i time stati na rep »teroristima iz Teherana«.
I predsjednik Libaniona, kršćanin Michel Aoun, i njegov koalicioni partner lider šiitskog Hezbollaha Hassan Nasralah, podjednako kao i premijer, sunit Saad Hariri imali su i volje i snage da u početku podrže prosvjede. Pa i da kroz sistem reagiraju potrebnim mjerama, do nivoa do kojeg bunt nije postao očigledni, organizirani, usmjeravani, pa i financijski podržavani projekt izvana kojemu je cilj obezglavljivanje ovakve države. One definirane u Taifu 1989. godine, nakon završetka dugog i krvavog građanskog rata odlukom, uz niz drugih, da se vlast ravnomjerno dijeli između kršćana i muslimana po principu pola - pola: Od 128 mjesta u Parlamentu, do onih 30 u Vladi. Unutar tih mjesta i kršćani i muslimani su određivali »njihove« koji tu spadaju. Kod jednih su maroniti, grčko-pravoslavni, grko-katolici (melkiti), armeni, protestanti i ostali kršćani... Kod drugih, podjednak broj sunita i šiita, pa dalje druzi i alaviti.
U početku, Hezbollah nije ulazio u vlast već je na prostorima gdje su šiiti bili većina u Libanonu, to prepuštali šiitskom Amalu sa kojim su dogovarali ono što je trebalo. Nakon krvavih napada Izraela na Libanon 2000. i posebno 2006. i ključne uloge Hezbollaha u očuvanju zemlje, ušli su i u vlast.
Nedavno su mi pričali prijatelji kršćani u Bejrutu kako su u Parlamentu »šiiti teški za dogovor ali krajnje korektni, pa kada se dogovor postigne, onda tu nema mrdanja i izigravanja...« Jedan od vodećih lidera Hezbollaha, njihov »ministar vanjskih poslova« i član Parlamenta Ammar Al Khouri, u dugom razgovoru minulih dana u južnom Bejrutu kazao mi je kako je postojeći konfesionalni koncept u Libanu po mnogo čemu manjkav i favorizira odnose što su na uštrb jačanja državotvornog osjećanja u zemlji ali, riječ je o tradiciji koju treba polako i pažljivo mijenjati u skladu s potrebom jačanja države... O upadu Turske u Siriju tih dana, »temeljem agresivne ambicije i interesa Erdogana koji je kao takav ozbiljan i opasan«, govorio je isključivo iz aspekta državotvornih interesa Libanona pa i Sirije, a ne samo šiita i Hezbollaha.
Zbog svega ovoga ni Aoun, ni Hariri ni Nasrallah ne misle da je raspad države i institucija dozvoljen, uz punu spoznaju da se nastavak bunta i nakon bezmalo mjesec dana »hrani« izvana. Na početku ove decenije takve su bile sve »obojene revolucije«, a danas su tek nanovo prefarbane, da ne liče na sebe. Eno im na čelu čak i istih izvođača radova iz minule, 2005. krvave »Revolucije cedra«, poput Eli Khourya koji je nakon osamdesetih došao iz Kalifornije i kao bivši izdavač dospio na čelno mjesto u vođenju medijskog osmišljavanja kampanje u rušenju država, ne libeći se hvaliti ostvarenim uspjesima i u Ukrajini, Gruziji, na Maldivima... A ovih dana javio se i savjetnik Trumpa za Libanon Walid Phares koji svog gazdu strasno poziva da se što prije uključi u igru i Libanonu vrati slobodu i demokraciju.
Sve ovo upućenijeg promatrača sa strane nagoni da postavi logično pitanje: Zašto vječiti ljubitelji raznih »proljeća«, evo deceniju pa svako malo, odigravaju na isto krvavo preskakanje godišnjih doba, i kako ostali svijet kojem je isto tako namijenjen poraz svake vrste hrli u tu igru vjerujući da je njima u korist. U potragu za odgovorom na ovo ne treba ići tamo. Sve isto, uz motive prilagođene interesima, prostoru i ljudima, doživljavamo evo i ovdje. Osvajačima je tu doduše lakše, jer se može preskočiti ona faza demonstracija, transparenata i zastava. Ta energija je ubijena. Kao i faza solidarnosti bez obzira na ime i vjeru koja u Libanonu danas postoji.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR