Srbija do Tokija

Piše: Nikola Divanović

Srpski politički specijalac za Kosovo imao bi o čemu da brine - da hoće, i čime da se bavi - da može, mnogo prije nego Crnom Gorom i njenim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Pogotovo jer ne poznaje ni Crnogorce, ni Crnu Goru, ni njene zakone. Ono što je nažalost po njega tragično, ne poznaje ni zakone vlastite države, jer bi u suprotnom znao da njegova država Srbija, njegovoj - Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, "priznaje" trajanje od 184 godine.
A hoće da im mi u Crnoj Gori priznamo stotine i stotine godina trajanja. Kako?
Ispada da države Srbije nije bilo ni u Srbiji, ni države ni crkve, nego se ona očigledno preselila u Crnu Goru, nekih 500 godina, dok "ne prođu" Turci.
Iskreno, ne znam kako se toliko carstvo moglo smjestiti u malenu Crnu Goru. Mora da Srbija nije bila mnogo naseljena, valjda?

"Izgleda šašavo ali djeluje" moto je jedne popularne reklame ali i "kosovskog kancelara", jer je onda prirodno da može bez pardona da razgrne tuđu istoriju, tradiciju i kulturu, i da prisvoji što mu se sviđa, do te mjere nespretno da ga voditeljka emisije pita: pa šta smo mi? Crnogorci? Srbija - North Montenegro?
Zvuči simpatično. Ali nije. I ne treba da "bidne". Jer mi zaista nismo isto.

Jedina nacionalna skupina koja je danas ugrožena u Crnoj Gori su vjerujući Crnogorci. Radilo se i radi na njihovoj asimilaciji i otimanju identiteta. I to radi SPC, na čelu sa svojim patrijarhom. E to će ovaj zakon promijeniti. Ne bori se SPC za duhovne svetinje - nego katastarske. To je glavni problem. Otuda ovolike litije, molebani i navodni jubileji po Crnoj Gori.

Ne tako davno je crnogorska, a posebno budvanska, javnost imala priliku da proprati posjetu njegove svetosti, patrijarha srpskog lrineja. Lastva grbaljska je bila epicentar rijetkog jubileja, bolje reći navodnog jubileja, kojim se želio udariti pečat na "srpsko trajanje" na ovim prostorima. I taj je pečat trebalo da udari patrijarh, lično: 1500 godina manastira Podlastva, i 800 godina Svetosavlja.
Tzv. troskok - sa današnjeg dana na kralja Aleksandra - ujedinitelja, sa kralja Aleksandra na Sv. Savu, pa sa Sv. Save na 519. godinu, čuvena je olimpijska disciplina. Liči na pripreme za olimpijadu. Srbija do Tokija?

Da li je moguće da ova institucija, koja ne zna ni što se dešava unutar njenih zidina i odaja, i koja "ima problema" sa tumačenjem savremene istorije, zna pouzdano šta se dogodilo prije 1500 godina? Da li je moguće da patrijarh srpski zna da su baš 519. godine sagrađeni temelji manastira u Grblju?
Te 519, na ovim našim prostorima nije bilo "slovenskog uveta", osim ako Sloveni nisu, direktno iz Zakavkazja, čarter letom dolećeli na tivaski aerodrom.
Zamišljam drevni slovenski narod, mnogobošce i mučenike, kada su vijek kasnije, u Velikoj seobi naroda, stigli na naše Primorje i zatekli Srbe đe zidaju manastir u Grblju. Sigurno su bili toliko oduševljeni da su bez razmišljanja "pristupili" da ih ovi krste i objasne im da su i oni ustvari - Srbi.
Zaboga, ima li kraja ovome ludilu?

Koliki god da ste vjernik, a to je danas moderno izmjeriti, nešto u vama se mora pobuniti protiv ovakve, bezumne i bezočne propagande, koja zarad dnevnopolitičkih ciljeva ne preza ni od prisvajanja istorije, tradicije i kulture. Jer, više je nego očigledno da skromni ostaci jedne ranohrišćanske bogomolje, čiji se nastanak ne može precizno utvrditi, nemaju nikakve veze ni sa starim Slovenima, a kamoli sa Srbima ili sa SPC. I za to ne morate biti ni istoričar, ni ekspert za crkveno ili nacionalno pitanje. Dovoljno je da razmišljate logično i da znate sabiranje i oduzimanje.

Veliki narodi, sa bogatim kulturno-istorijskim nasleđem, nemaju problem sa tuđom zaostavštinom. Turska država je nakon Veljega rata, prije otprilike 100 godina, proglasila Aja Sofiju za nacionalni muzej, svjesna da ona ne pripada samo njihovom kulturnom i vjerskom nasljeđu. Danas u tom veličanstvenom zdanju, pod istim krovom, posjetioci mogu vidjeti krst i polumjesec zajedno, dok se SPC ubi od muke da prisvoji nekoliko "krša" po Grblju, "krša" mnogo starijih i od SPC, i od srpskog naroda.
Da nije tužno, bilo bi smiješno. Ovako, ostaje žal za propuštenom prilikom da skupa sa Katolicima, na tim istim temeljima, koji najvjerovatnije podjednako pripadaju i jednima i drugima, obilježe vijekove trajanja. Ali ne, Srbija do Tokija.

Nije neophodno posebno poznavati ni istoriju SPC da bi shvatili da sa ovih 8 vjekova njene autokefalije nešto nije u redu. Osnovno pitanje koje se tim povodom prirodno postavlja, glasi: ako je to baš tako, ako Svetosavlje zaista ima 800 godina kontinuiteta na ovim našim prostorima, i ako je ona jedina crkva koja je ovdje ikad postojala, čemu onda ujedinjenje, tačnije prisajedinjenje, po principu "manji potok u veći uvire", u režiji kralja Aleksandra? Zašto bi se ta crkva ujedinjavala sa samom sobom ako je jedna jedina? Logično je da to nije logično, zar ne?
Ne postoji ni jedan srpski vladar koji je u tih 8 vijekova (autokefalije), ni približno vladao Srbijom toliko dugo koliko su njome vladali osvajači. (Samo su Turci vladali 500 god a oni nisu bili jedini).
Koliko je kroz istoriju biološko i duhovno biće srpskog naroda bilo ugroženo, najbolje govori podatak da su mošti svetog kneza Lazara, kosovskog mučenika, preseljavane čak 12 puta. Očigledan je zaključak da Srbi u potonjih 800 godina nisu bili ni svoji na svome, a trebalo bi da vjerujemo da su, u to isto vrijeme, bili svoji na našeme? Je li to normalno? Je li normalno da mi bespogovorno vjerujemo ovoj propagandi...samo zato što ona dolazi od Crkve?

Biti vjerujući, odnosno biti vjernik, ne znači slijepo vjerovati Crkvi, jer Crkva itekako, pored duhovnih, ima i svoje zemaljske interese.
Ovi interesi čvrsto su povezani jer koliko "zakuče" od carstva nebeskoga, toliko je ispod toga neba njihovo - na zemlji. Ničim zasluženo. Darivano od kralja Aleksandra. A to je oko 11 miliona kvadrata i između 500 i 600 crkava i manastira. I zato je ovih dana velika frekvencija velikodostojnika SPC po našem Primorju. Žele da ozvaniče svoju južnu granicu. Granicu svoga carstva nebeskoga. I katastarskoga.

Zato se priča o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti svela na priču o otimačini. Žrtva je, pogađate, SPC, a agresor je država CG. Ovakvom agresivnom propagandom žrtve, želi se zamagliti istina i kupovati vrijeme, u nedogled. "Odloženo ka' položeno" bio bi moto mudrih glava u najstarijoj srbijanskoj instituciji, jer se duhovne granice njene jurisdikcije prostiru mnogo šire nego nacionalne granice države koju zastupaju.
Da li ste se nekad pitali zašto se manastirom u Sutorini upravlja iz Hercegovine? A manastirom u Pljevljima iz Prijepolja? Zato što eksponenti velikosrpske politike ne priznaju državne granice Crne Gore.

Siguran sam da oni koji imaju takve pretenzije vrlo dobro znaju da su svi hramovi u Crnoj Gori do 1918. bili u državnom vlasništvu, kao kulturna dobra data na korišćenje Crkvi, "bez prava raspolaganja" (Opšti imovinski zakonik Knjaževine CG iz 1888. god).

I kada odlučimo da ispravimo nepravdu, da uredimo stvari u duhu vladavine prava, da sve vjere i svi građani imaju jednaka prava, kada želimo da omogućimo pravoslavnom biću da se jedinstveno moli Bogu, a sveštenstvu da se na kvalitetan i uređen način bavi duhovnim pitanjima, a ne da vodi politiku na štetu države Crne Gore - onda Zakon o slobodi vjeroispovijesti navodno ima namjeru da nekome nešto otima. I onaj koji je navikao da, bez ikakvog osnova, uživa mnogo više prava nego što mu pripada, protestvuje jer smatra da je diskriminisan. Povjerovao lovac da je i sam postao lovina. To je ta propaganda. Nepromijenjena kroz vijekove. I nema nikakve veze sa duhovnošću. To se naziva jednostavno - hegemonizam - što u određenim fazama društvenog razvoja biva sinonim za Srpstvo.

Ništa se nije promijenilo u odnosu Srbije prema Crnoj Gori. Osim Crne Gore.
Crna Gora nema ambicija prema tuđem, i većem, i okrenula se samoj sebi. Ispravila je kičmu i danas je jača nego ikada - ne jača od drugih sa kojima se ne upoređujemo, nego najstabilnija i najsnažnija u svojoj 1000god istoriji. Što prije to u Srbiji prihvate, biće bolje i za njih.

----
*Autor je poslanik DPS u Skupštini Crne Gore