Duboki sistemski problemi u političkom životu Srbije

Piše: Nenad Stevović, poltikolog, publicista i istraživač crnogorske dijaspore

Nastavak negativne kampanje koju srpski zvaničnici i mediji vode protiv Crne Gore je odraz dubokog lutanja srpskog društva i vraćanju konceptu teokratske države, gdje se sva dostignuća iz 20 vijeka ostavljaju sa strane. Crna Gora je primjer da se ne mora ići putem prošlosti i da postoje rješenja koja obezbjeđuju ravnopravnost svih građana u društvu, i to bode oči u Beogradu. Politika zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori je pokazatelj jednog dubljeg problema i to ponajbolje vide i osjećaju Crnogorci koji žive u ovoj zemlji. Postoje duboki sistemski problemi u političkom životu Srbije. U djelovima vladajućih krugova ne postoji spremnost da se gleda pozitivno na ravnopravnost svih bivših Jugoslovenskih federalnih jedinica, naroda, jezika, kulture i vjerskih osjećanja. Dominira srednjevekovni pristup politici, gdje se ne spominju države, granice, ustavi – već se stalno govori „ovi prostori”, „naš narod”, „jedna pravoslavna vjera”.

Postoji i konstantna mistifikacija odnosa Crne Gore i Srbije, kao da su te zemlje bile jedno, a ustvari se Crna Gora kroz istoriju graničila sa Venecijanskom republikom, Otomanskim carstvom, Austrougarskom i drugim velikim silama. Istovremeno kroz najveći dio istorije nije ni bilo zajedničke granice između Crne Gore i Srbije. Otomansko carstvo ih je razdvajalo. Ni istorija ovih država nije slična. Spoljne okolnosti su donekle bile slične, ali su te dvije države različito reagovale na te okolnosti i u srednjem vijeku, i u 19,  i u 20, pa evo i u 21 vijeku. Te činjenice se prenebjegavaju, a različita realnost u Crnoj Gori i Srbiji tokom istorije je dovela i do različitih tradicija i po spoljnopolitičkim, vjerskim, kulturnim, i identitetskim pitanjima.

Dominantni krugovi u Srbiji pokušavaju da prenesu srbijansku tradiciju na rješavanje problema u susjedstvu i to je samim tim osuđeno na propast. To možda može biti njihova želja, ali se najdublje kosi sa tradicijama države Crne Gore. Unutrašnja pitanja u Crnoj Gori su pitanja za Crnu Goru. Dobar primjer su i odnosi sa manjinskim narodima. Srbija je izabrala svoj model rješavanja odnosa sa manjinama, vidimo koliko je bio uspješan na Kosovu, a Crna Gora svoj. Srbija je izabrala svoj način vođenja spoljne politike (sjedenje na više stolica istovremeno), a Crna Gora je izabrala da bude jasno profilisana za euro-atlantske integracije. Konačno, pogrešne odluke Srbije su je skupo koštale, a njene političke garniture stalno pokušavaju to da maskiraju time što će povući još nekoga da im se pridruži u tom neuspjehu. Tome se treba čvrsto oduprijeti. Crna Gora ima svoj Evropski put, a Srbija krči svoj haotični politički put sama kroz šiblje i gusto rastinje – bez jasnog pogleda kuda taj put vodi.

Velika većina građana Srbije se osjećalo postiđeno i lično poniženo kada su vidjeli  rulju koja je pokušala da zapali zastavu Crne Gore na ambasadi u Beogradu ponašajući se kao da su 30-te godine prošlog vijeka u Evropi. To nije prvi napad na diplomatska predstavništva u Beogradu i sličan scenario mini-kristalnih noći se ponavlja kada god se neuspješna i jalova politika zvaničnog Beograda sudari sa stvarnošću da region, Evropa i SAD ne žele da se Zapadni Balkan vraća u 13 vijek.

Sama činjenica da se ovaj incident desio strahovito je zabrinjavajuća i odražava duboku frustraciju u Beogradu sa promašenom, anti-zapadnom politikom koja se vodi već 30 godina i koja ima katastrofalne rezultate. Ali frustracije su usmjerene na one koji nijesu ni željeli da budu dio te sulude politike, što ukazuje da ta politika i dalje ne shvata da je ona uzrok problema u Srbiji. Koliko god su građani Srbije nekada slabo informisani o procesima u Crnoj Gori, toliko i neki građani Crne Gore slabo informisani o procesima u Srbiji. Srbija danas ne podsjeća ni malo na Srbiju iz doba Jugoslavije. Mnoge mejnstrim ideje u političkom životu ove države se mogu slobodno okarakterisati kao opasne, izolacionističke, retrogradne, usko nacionalne, nazadne, ne samo po Srbiju, već i po susjedstvo, ali posebno po nju samu. Lekcije iz devedesetih godina prošlog vijeka nijesu naučene, često se samo traže načini kako da se isti proizvod upakuje u drugu ambalažu. Zato je važno da i građani Crne Gore budu svjesni da se nekada i vrlo opasne stvari kriju često iza velikih riječi o tome da su Crna Gora i Srbija kako kažu „jedna familija”, da smo „jedan narod”. To je koncept iz ranog srednjeg vijeka koji savremeni svijet ne prepoznaje i ne prihvata. Danas svi živimo u Evropi ravnopravnih država, naroda, kultura, vjera, jezika i građana.

Crna Gora i Srbija su dvije države, pa treba shvatiti vrlo ozbiljno paljenje zastave Crne Gore  – posebno jer se to nije pokušalo spriječiti, nakon toga ni adekvatno osuditi i procesuirati, što je u političkom smislu prilično jasna poruka. Reakcija Crne Gore bila je umjerena, ali pravovremena i čvrsta, a Crnogorci u Srbiji to mogu samo da pozdrave – jer se vodilo računa da se ne zaoštravaju odnosi, ali i da se osudi vandalski, primitivni i duboko uvrjedljivi čin.

Predsjednici dvije države su nedavno saopštili da treba smiriti tenzije. Realno, tenzije će postojati dokle god neko u Vladi Srbije ili u Beogradskoj Patrijaršiji pokušava da odobrava, ne odobrava, mijenja, povlači ili verifikuje zakone u državi Crnoj Gori. Etnički Crnogorci u Srbiji poštuju svaku vlast u Podgorici koja je izabrana na demokratskim izborima organizovanim po zakonima države Crne Gore. Tako i u Srbiji, poštuju svaku vlast u Beogradu koja je izabrana na demokratskim izborima organizovanim po zakonima Srbije. Imaju pravo da se i ne slažu, ali legitimnost demokratski izabrane vlasti se ne osporava. Vlast u Srbiji se bira za Srbiju, a u Crnoj Gori za Crnu Goru. To su dvije odvojene države i nema nikakvog preklapanja. Crna Gora nije srbijanska Sparta, već je Crna Gora crnogorska Atina i crnogorska Sparta. Crnogorska država nije igračka da bi se dozvoljavalo da je uređuju sa strane, a crnogorski ustavni sistem i zakoni nijesu igraonica da bi se mijenjali molebanima, litijama, kletvama, ili od strane bilo koje političke ili vjerske adrese iz susjedstva.

Položaj Crnogoraca u Srbiji najbolje odslikava Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić koji im se stalno obraća, kao da su stranci u Srbiji a on njihov kolektivni tutor. Najavio je, metaforički rečeno, svojevrsnu „istragu poturica” da otkrije ko se to od etničkih Crnogoraca u Srbiji slaže da demokratski izabrana većina u Crnoj Gori donosi zakone u legalno izabranoj skupštini. Postojala je tu i implicitna prijetnja da će se Crnogorcima u Srbiji oduzimati državljanstvo ako se javno ne izjasne da on ima samoproglašenu moć – nalik sultanskoj - nad Crnom Gorom, da on propisuje šta je njena imovina, a šta nije ili da presuđuje ko je gradio Cetinjski manastir i stvarao crnogorsku državu. Ne treba zaboraviti da je propala politika ovog iskusnog političkog kohabitatora rezultirala sankcijama i bombardovanjem, kako Crne Gore, tako i Srbije. Dok se Ministar Dačić nije ni rodio, najveće svjetske sile su imale poslanstva u Crnoj Gori, korisno bi bilo da ih posjeti i nauči o tradiciji diplomatije države Crne Gore. Možda se Ivica Dačić iznenadio da mu Crnogorci u Srbiji nijesu aklamativno dodijelili titulu „Knjaz i Gospodar Crne Gore i Brda”, pa je počeo postepeno da povlači zapaljivu retoriku. Ali, ono što je izrečeno je izrečeno. I biće zapamćeno.

Sa druge strane važno je istaći veličanstvenu podršku koju su država Crna Gora dobila od nevladinog sektora, pojedinih političkih partija i intelektualaca kalibra Filipa Davida, Svetislava Basare, Aleksandra Sadžakova, Nenada Čanka, Bojana Kostreša, Aleksandra Olenika, Milivoja Bešlina, Čedomira Jovanovića, Sonje Biserko, Vladimira Arsenijevića, Nenada Prokića, Nataše Mićić, Aleksandra Sekulovića, Izabele Kisić i drugih. To je podrška i Crnogorcima u Srbiji zato što negiranjem suverenosti države Crne Gore, negiranjem identiteta crnogorskog naroda i njegovih interesa i prava - se istovremeno negira i postojanje Crnogoraca koji žive u Srbiji.