Obrana je s životom skopčana

Piše: B. Grinevski

Balkanska istorija, uključujući crnogorsku, ima jednu “malu” anomaliju.

Da se razumijemo: i ovdje se povijest ponavlja, baš kao i na drugim mjestima u ovom tužnom svijetu. U pravu je bio i onaj cinik Čerčil - proizvodimo, i dalje, više istorije nego što je možemo “konzumirati”. Više no što možemo progunuti, rekli bi naši stari. To je sve regularno, nismo po tome izuzetni.

Anomalija je u tome što svaka generacija na ovim prostorima odgovara, iznova i iznova, na iste istorijske upite. Nema tu ničega novog. Po istome obrascu, iznova i opet. Kao da je prvi put.

E, sad: neke generacije uspiju da odgovore tom ispitu, da ga prežive i polože - sa manje ili više muke i žrtava.

Neke ne uspiju. I zalud im je lekcija, ne nauče ništa iz svojih, a ni iz tudjih grešaka i promašaja. Što je još gore, ne opamete ih ni dokazani i potvrđeni zločini, niti uhvaćeni i osuđeni zločinci - iz njihovog naroda i iz njihove nakaradne “ideologije”, čak. Niti ih gubitak istorijskog vremena, lična patnja i bijeda ne dozovu pameti. Nema priznanja, nema katarze i prosvjetljenja. Dovijeka po istom tragu, koliko god trag da je krvav i da smrdi nečovještvom. (“Srebrenice, tako si mi mila, dabogda se triput ponovila!”)

Sa Crnom Gorom je drukčije. Ili želimo da bude drukčije. Poslije posrnuća i sramote ranih devedesetih, Crna Gora je smogla snage da se vrati u svoju istoriju na samom izmaku prošlog vijeka. (Znamo, reći će pojedini, ali tada su neki pričali i radili prvo jedno, pa onda sasvim suprotno, pa su nam/im “ukrali program” - i tako dalje. Da skratimo, čak i da stvari tako jednodimenzionalne i proste, zar to nije - pokajanje i poboljšanje ljudsko - osnovni motiv [i] u hrišćanstvu, to jest i u pravoslavlju, kad se već ovih dana naslušasmo i nagledasmo poziva na dogmu, tradiciju, običaje, duševnost i ljudskost? Jadni Hrist i njegova vjera, svašta li joj (i ovdje, kod nas) čine! Dakle, ta je promjena dobra i dobro je Crnoj Gori donijela - svidjalo se to nekome ili ne.)

Mirni referendum i sve što ga je pratilo, bez obzira na odsustvo i apstinenciju, s jedne, i oštro opoziciono protivljenje, s druge strane, u odnosu na obnovu crnogorske državne nezavisnosti, kao i ulazak u NATO, što su obje ove oporbene grupe istovjetno - i jednako neuspješno - propratile i morale da, bar zvanično (i, kako vidimo, privremeno) prihvate, izdvojile su Crnu Goru na političkoj mapi istočnog dijela nekadašnje Jugoslavije.

U međuvrenenu, stasala je nova generacija u Crnoj Gori, koja nije doživjela i preživjela stid i sram srpskih “heroja”, tih zločinačkih tipova, koji su prvo ubijali, pa se poslije krili - “junački” i jedno i drugo (!), kako se njihovi slavni podvizi nikada ne bi do kraja razotkrili! Vrhunac podlosti i zla, koji ne smeta novim “navijačima” da im kliču, opet.

Ti novi plivači i hajkači o svemu tome počesto znaju samo po onome što mogu pročitati i čuti iz mnogih propagandnih jazbina, pisanih i elektronskih, sa opravdanjem i ohrabrenjem da nastave tim putem.

Zato je gledanje već viđenog i preživljenog tako zamorno i tužno. I opasno, za sve koji ovdje živimo. Sve je jasno, sve se zna, namjere se ne mogu sakriti. I opet isto.

(Uzgred: lakše je krečiti trobojke, nego glave crnog vepra, kako je izgledala stara srpska zastava, u njima danas tako omraženoj crno-crvenoj varijanti. Crni divlji krmak na crvenom polju. Ali, ko će o tome jadu raditi! Nezgodna tradicija - i grafički zahtjevna, bogami.)

I tako - bitka za ljudske duše se opet bije, kao da se prvi put sve ovo događa, kao da ništa prije nije bilo, kao da niko nije ubijao po kućama, protjerao, rastjerao, raselio, iz jame u jamu prenosio, u hladnjačama ubijene razvozio i neuspješno krio ...

Nema ništa novog ni kod Crnogoraca (Crnogorke su hrabrije!): pružaju otpor, pa su odmah na udaru službi i propagandne mašinerije, koja orkestrira novo “dešavanje naroda”. Spisak postoji, ”puštite mi Šerba i Adžića!” Neki nemušto prozbore, kad već moraju, ali tako da se ne zamjere ... nikome. Ni ođe, ni u Beogradu. Neki selektivno brane ljudska prava - tamo đe je meko, pojedinačno i nezaštićeno - tamo su posebno odlučni. Tamo đe iza ”naivnog i dobronamjernog” mrzitelja i fašiste stoje inostrana logistika i domaći odredi i pomagači - muk! Ne valja se zamjerati. Ali: zaduženi za ljudska prava, a i ostali selektivni dušebrižnici, valjda znaju da će se Rastoder i Adžić i Pustahija braniti i da ćemo ih braniti i da će se odbraniti? Pogodili su, ”ne radeći”, da ne bude zabune.

Tako ćemo i Crnu Goru odbraniti. Opet. Moramo.

To je istorija čije nam se ponavljanje sviđa. I koja znači spas za sve koji u Crnoj Gori žive.