Morozov: Putinova politika proždire budućnost Rusije

Priredio: Vladimir Jovanović

Aleksandar Morozov (Александр Морозов), politikolog, jedan od vodećih ruskih novinara, za ukrajinski časopis na ruskome jeziku „Деловая столица” dao je interesantan intervju o geopolitičkim implikacijama stvaranja autokefalne Pravoslavne crkve Ukrajine, imperijalnim doktrinama „Русский мир” (kulturološko-političkoj asimilaciji „rusoifonskih” naroda sa područja bivšega SSSR-a) i „Новороссия” (oružano stvaranje Kremlju satelitske konfederacije pobunjenih proruskih regiona na istoku Ukrajine), zatim o perspektivama rusko-ukrajinskoga sukoba, sudbini putinizma…

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Tomos Pravoslavnoj crkvi Ukrajine svjetska štampa nazvala je geopolitičkim porazom Kremlja. Zašto?

MOROZOV: Postsovjetski razvoj Rusije odvijao se na takav način da su se uspostavili vrlo bliski odnosi između Crkve i države. U određenome periodu, Moskovska patrijaršija je koristila koncept kanonske teritorije na takav način da ih ponudi Kremlju kao podršku političkoj ideji ‘Русского мира’. Naravno, to je bila velika politička greška. Postojao je period kada su ideje ‘Русского мира’ bile marginalne. Bilo je to 1990-ih, pa čak i u prvoj polovini 2000-ih. Ali, sredinom 2000-ih, koncept ‘Русского мира’ počeo je da se pomjera u centar ruske politike. Postalo je jasno da Kremlj sve više pokušava da shvati ovaj ‘Русский мир’, ne kao kulturošku ideju, kao što je to bio slučaj 1990-ih, već kao instrument političke hegemonije i pritiska. Kremlj je imao sve vrste ideja za njegovu upotrebu, od sasvim očiglednih, uzmimo npr. upotrebu pravoslavnih parohija i eparhija koje se nalaze izvan Ruske Federacije.

Dakle, autokefalija, korak koji je Ukrajina ostvarila i koji je bio nemoguć prije aneksije Krima 2014. godine, udarac je ne samo konceptu kanonske teritorije za Moskovsku patrijaršiju, već i za Kremlj. Ovo je fundamentalna tačka. Očigledno je da Kremlj sada sa nestrpljenjem očekuje epizode vezane za neku vrstu nasilja ili pritiska tokom formiranja structure Pravoslavne crkve Ukrajine. Uostalom, bilo kakve destabilizacije u Ukrajini će potvrditi glavnu tezu kremljske propaganda, a to je: Ukrajina nije država, a vlast u Kijevu je rezultat državnoga udara, tj. ona je nelegitimna.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Tvrdi se da će, prije ili kasnije, Rusija morati priznati nezavisnost Ukrajinske crkve...

MOROZOV: Naravno. Pitanje autokefalije u Ukrajini realno egzistira čitav postsovjetski period. Razgovaralo se o tome, uključujući krugove u Moskovskoj patrijaršiji, još početkom 1990-ih, kada je SSSR propao. Očigledno, pristalice autokefalije su u to vrijeme bile u ukrajinskome episkopatu Ruske crkve. Razgovaralo se o takvom scenariju u kojem bi se autokefalija mogla dati zajedničkom odlukom Carigrada i Moskve. To bi bio izuzetno pozitivan istorijski akt.

Na drugoj strani, slažem se sa mišljenjem da je još nepoznato koliko će autokefalija biti dobra za Ukrajinu, ali je nesumnjivo blagoslov za Rusiju. Ovo je paradoksalna izjava, ali apsolutno tačna. Sama Ruska crkva bi pronašla svoj ispravan format da je ostala u granicama ruske države…

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Do sada, Kremlj nije posegao za agresivnim koracima ka uspostavljenoj autokefalnoj Crkvi Ukrajine. Možda se predomisli?

MOROZOV: Ukrajinska vlada je u drugoj polovini 2018. godine preduzela mjere [proglašenje ratnoga stanja u područjima uz rusku granicu – prim. priređ.] kako bi izbjegla akumuliranje radikalnih proruskih aktivista oko pravoslavnih parohija… Kremlj će čekati na neku tragičnu epizodu koja će se koristiti za propagandu. Ipak, potpuno isključujem vojnu intervenciju zbog autokefalije. Umjesto toga, trebalo bi očekivati vojnu operaciju Kremlja po pitanju snabdijevanja Krima vodom.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Hoće li Ruska crkva moći da utiče na mišljenje drugih pravoslavnih crkava u svijetu u vezi sa priznavanjem ukrajinske autokefalije?

MOROZOV: Odluku Carigradske patrijaršije neće javno osporavati predstojatelji pomjesnih crkava. Čak i ako se nekome ne dopada, ostaje visoka kanonska disciplina u pravoslavnome svijetu. Uprkos tome što Moskva beskrajno podriva autoritet patrijarha Vartolomeja, to neće uticati na episkopate drugih pomjesnih crkava. Svejedno, priznaju da je patrijarh Vartolomej po pravu najviša sudska instanca među episkopatima. Patrijarh Vartolomej ostaje moderator i organizator glavnih svepravoslavnih međunarodnih događaja, uključujući i svepravoslavni sabor. Prema tome, pomjesne crkve, pod pritiskom Moskve, neće ići u neku vrstu sukoba zbog odluke Vartolomeja. Ovo je već vidljivo…

U tome smislu, Moskovska patrijaršija nema nove poluge uticaja na ostale crkve. Druga stvar je da neki od poznatih vladika, iz raznih crkava, mogu u svoje ime negativno govoriti o odluci patrijarha Vartolomeja. Ali, generalno, ovo ne može da promijeni sliku. U doglednoj budućnosti, i to ne suviše dugoj, pomjesne pravoslavne crkve priznaće novu jurisdikciju koja je nastala u Ukrajini. Biće sa njome u evharistijskoj zajednici. To znači da će Ukrajinska crkva nesumnjivo ući u diptih - listu kanonskih crkava čiji će se predstojatelj pominjati u svakoj liturgiji…

Autokefalija je dio povlačenja Ukrajine iz postsovjetske imperijalne zone i evroazijske ideje, koja parališe dalji razvoj ukrajinskoga naroda. Autokefalija je bila neizbježna, neka vrsta ukrajinskoga orijentira ka Evropskoj uniji, Zapadu i integraciji u međunarodne institucije.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Postoji mišljenje da, što više Putin pokušava podjarmiti Ukrajinu, to više gubi. Da li je povratak Ukrajine pod politički uticaj Rusije još moguć?

MOROZOV: To je nemoguće, ali istovremeno treba reći da postoji izvjesna opasnost od nove destabilizacije, u kojoj se Kremlj može vratiti na projekat ‘Новороссия’. Tokom protekle četiri godine, u kontekstu rata i sukoba u samoj Ukrajini, postoji važan proces nastanka novoga identiteta. Moramo shvatiti da je po prirodi čovjek slab. Karakteristično je za njega u uslovima nestabilnosti da doživi neku vrstu iluzija i nadanja. Sa određenom snagom ekonomske krize, sasvim je moguće da neki dio Ukrajine i dio stanovništva na istoku te zemlje mogu da se okrenu prema Rusiji. To bi bilo opasno. Ali u ovome trenutku je jasno da je Kremlj napuštio koncept ‘Новороссия’, sahranio ga je javno. To ne znači da se on u nekome trenutku neće vratiti na njega. Jer za njegovu političku egzistenciju, raspad Ukrajine je ključna tačaka.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Analitičari tvrde da Putin još nije odustao od vojne invazije na Ukrajinu, iz pravca Krima, kako bi to poluostrvu osiguralo pitku vodu...

MOROZOV: Svojom politikom u Ukrajini, nakon 2014. godine, Putin pokazuje da je spreman za izvanredne korake na međunarodnoj sceni. To dokazao u Siriji, SAD, Engleskoj, sada iu Africi. Ovo je zastrašujuća osnova. Naravno, do 2014. godine, niko ne bi pomislio da bi akumulacija oružanih snaga i jačanje vojne grupe na teritoriji regiona Rostov [jugozapad Rusije, na granici sa Ukrajinom] mogli dovesti do udara na teritoriji Ukrajine. Ali, sada se jasno vidi da, ako Putin i njegov uži krug radnje druge strane tumače kao provokativne i žele ih uzeti za osnovu napada, onda to mogu i učiniti. U ovome trenutku svi se brinu o eventualnoj vojnoj operaciji u smislu snabdijevanja Krima vodom. Tamo se podiže neka vojna pesnice, koja je, očigledno, spremna za udar.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Analitičari kažu da je najpogodnije vrijeme za provokacije u Ukrajini period nastupajućih predśedničkih izbora.

MOROZOV: Teoretski, to je tako. Međutim, malo je vjerovatno da će Putin biti vođen ovim, jer, generalno govoreći, strukture odgovora Ukrajine koje su stvorene tokom predśedništva Porošenka su veoma mobilisane. Ipak, ovo nije 2014, a Ukrajina je mnogo spremnija za odbrambene akcije.

U isto vrijeme, sama prijetnja ostaje. Za Putina će biti značajno slabljenje ukupne međunarodne situacije. Ili, neki duboki sukob između Trampa i Kongresa SAD, koji bi stvario prosperitetnu situaciju za Putina da može djelovati nekažnjeno.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Rusko društvo će podržatii otvorenu invaziju svoje vojske na teritoriju Ukrajine?

MOROZOV: Nažalost, da. Iako ruski sociolozi pišu da je rusko društvo, uopšteno posmatrajući, umorno od agresivne retorike.To je, donekle, tačno. Ali u isto vrijeme, očigledno je da pumpanje propagande četiri godine stvara situaciju u kojoj se slijedeći korak Kremlja prema Ukrajini smatra opravdanim. Rusko društvo će lako pratiti Kremlj u slučaju avanture na jugoistoku Ukrajine.

Ali važan i balansirajući instrument su američke sankcije od prošle godine, koje su ozbiljnije uticale na rusku ekonomiju od svih prethodnih sankcija. Zaista, postoji paket takozvanih paklenih sankcija koje je formulisao Kongres, a od kojih Kremlj strahuje. To ne znači da će one biti usvojene. Međutim, daljnja politika Kremlja eskalacije će nesumnjivo izazvati kontraudarac ruskim kompanijama i bankama iz Sjedinjenih Država. To je, nema sumnje, važan odvračajući faktor. Ali u slučaju Putina, ne mogu se isključiti ludi koraci i pod određenim okolnostima on može ići na agresiju protiv Ukrajine.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: S obzirom na izazove s kojima se Rusija suočava, daljnja eskalacija sukoba zaista izgleda ludo...

MOROZOV: Mnogi međunarodni posmatrači jasno vide da Putinova politika proždire budućnost Rusije, slabeći njen suverenitet. Ali sve to ni na koji način ne može uticati na članove Putina i njegovo okruženje. Sigurni su da sve rade kako treba. Njima se čini da se status Rusije povećava, Rusija se poštuje i Rusija može sebi priuštiti neke veoma hrabre korake. Uopšteno gledano, nema smisla fokusirati se na činjenicu da su ti ljudi u stanju da sami promijene svoju viziju. Oni će se kretati duž dalje eskalacije. Ovo je fundamentalna tačka.

„ДЕЛОВАЯ СТОЛИЦА”: Koji je logičan kraj?

MOROZOV: Rusija je velika, dovoljno jaka i napredna zemlja. Ali putinizam će potrajati. Čak će i odlazak Putina dovesti do toga da će njegovi nasljednici živjeti u eri putinizma. Stoga nije neophodno očekivati da će Rusija u nekoj predvidljivoj budućnosti ući u proces kretanja ka liberalnoj demokratiji. Mnogi vjeruju da u Rusiji uopšte neće biti liberalna demokratija. A opostojaće i politički režim sa visokim stepenom centralizacije.

Za evropske i najbliže suśede Rusije, glavna stvar je da Kremlj u doglednoj budućnosti zaustavi politiku eskalacije: nije važno kakav politički sistem imate, glavno je da ne stvarate destabilizujuće situacije na međunarodnoj sceni, kako ne bi stvarali prepreke za međunarodnu trgovinu i poslovanje. Ako se Kremlj okrene u tome pravcu, svijet će mu biti veoma zahvalan. Da biste to učinili, morate zaustaviti rat sa Ukrajinom, zaustaviti različita uplitanja u izbore drugih ljudi, zaustaviti agresiju putem medija, kako za svoje stanovništva, tako i za druge zemlje. Sasvim dovoljno, bez obzira na činjenicu da režim u Rusiji nije liberalan. To je očekivani minimum koji se može dogoditi.

A ako Kremlj ne slijedi put ove deeskalacije, onda, naravno, neizbježno će biti politička i ekonomska katastrofa koja će pogoditi svaku rusku porodicu. Još deset godina i putinizam će dovesti do toga da Rusiju polako potone u haotično stanje nalik onome iz ranih 1990-ih.