Izvor: Зеркало
Portal na ruskome jeziku “Зеркало” objavio je nedavno interesantnu analizu “Balkanski problemi Moskve” o geopolitičkim zbivanjima na Balkanu u kojoj se, sa uglavnom tačnim podacima, razmatraju posljedice promjene naziva Makedonije i najave vaseljenskoga priznanja redefinisanja crkvenih ustrojstava u toj zemlji i u Crnoj Gori.
***
Kao što znate, ime neke zemlje pripada isključivo kompetencijama njezina stanovništva i vlasti. Međunarodna zajednica takve promjene samo uzima k znanju.
Na Balkanskome poluostrvu sve je drugačije.
Grčka se od samoga početka kategorički usprotivila nazivu Makedonija. Protivila se još kad je Makedonija bila jedna od jugoslovenskih republika, a zatim i kad je postala nezavisna država.
Razlog je podudarnost imena Makedonije sa imenom jedne od drevnih grčkih provincija. Štaviše, u Atini se smatralo da ime nove države nije samo uzurpacija imena starogrčke, istorijske pokrajine, već da je to dovelo do falsifikovanja istorije i da bi mogla postati osnova za teritorijalne pretenzije prema Grčkoj. U svakome slučaju, spor je potrajao mnogo godina. Doveo je do toga da Grčka blokira mogućnost ulaska Makedonije u EU i NATO.
Međutim, najnoviji preokret oko dogovora Grčke i Makedonije, naišao je na neprijateljski nastrojen stav Moskve. Komentar ruskoga ministarstva vanjskih poslova glasi:
„Nastavak protesta u Skoplju i drugim makedonskim gradovima pokazuje duboku polarizaciju društva. Očigledno, ovaj način rješavanja pitanja od nacionalnoga značaja za budućnost neke zemlje nije odraz volje njezina naroda i ne može poslužiti kao sredstvo za dugoročno rješavanje problema imena države”.
Ranije je rusko ministarstvo vanjskih poslova saopštilo da su potrebni glasovi za preimenovanje Makedonije u makedonskome parlamentu "osigurani ucjenama, prijetnjama i podmićivanjem opozicionih zastupnika".
Iritacija Moskve se može razumjeti. Usvajanje amandmana na makedonski ustav pozdravili su NATO, Evropska unija i Sjedinjene Države, nazivajući ovaj događaj "istorijskim" a grčko-makedonski dogovor "primjerom pomirenja za cijeli region i cijelu Evropu".
List " Коммерсантъ" citira riječi evropskoga diplomatskoga izvora da "već u februaru NATO namjerava da potpiše protokol o pristupanju sa Skopljem, a nakon ratifikacije od strane svih članica saveza, zemlja će postati 30. članica NATO-a".
Ako se to zaista dogodi, a sve je manje sumnje da neće, Srbija i Bosna i Hercegovina ostaju jedine izvan euro-atlantskih integracija na Balkanu. Međutim, ova posljednja se, takođe, sve više kreće ka Evropi. Njezin ulazak u NATO i EU je stvar bliske budućnosti.
U Srbiji se odvijaju dvosmisleni procesi. U najmanju ruku, veze Beograda sa EU rastu. I obim trgovine je u porastu. Naravno, iz niza istorijskih razloga, srpske pristalice evropskoga kursa imaju teži put, ali, izgleda, elita u Beogradu je donijela stratešku odluku u pogledu proevropskog kursa.
Karakteristično, Vladimir Putin, tokom svoje jednodnevne posjete Beogradu, izrazio je spremnost da se složi sa srpskim pristupom u EU, ali i proširenjem veza Srbije sa Evroazijskom unijom. To ne bi trebalo da dovodi u zabludu: Moskva će se u svakome pogledu umiješati u jačanje veza balkanskih država sa Zapadom, jer smatra da će u sprotnome biti istisnuta iz regiona.
Postoji još jedan važan faktor u makedonskome fajlu preimenovanja - religiozni. Istovremeno, to je usko povezano sa Crnom Gorom.
Prema riječima balkanskoga specijaliste za crkvene odnose, Vladimira Jovanovića, koga citira list “Коммерсантъ”, "konačno rješenje odnosa sa Grčkom i povratak Makedonije u Evropu ubrzaće odluku Vaseljenskoga Patrijarha". Radi se o davanju autokefalije Makedonskoj pravoslavnoj crkve, po uzoru na Ukrajinsku crkvu.
Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, traži slično za svoju Crkvu. Krajem decembra 2018. godine, u intervjuu za Televiziju Crne Gore, izjavio je da “Srpska crkva podriva nezavisnost Crne Gore. Da bi se tome suprotstavili, neophodna je obnova autokefalne Crnogorske crkve".
U svojim aktivnostima Đukanović konstantno ističe da "Crna Gora nije Srbija, već Evropa". U gradu Nikšiću otkrio je spomenik zelenašima – ustanicima, koji su od januara 1919. do 1929. protiv vlasti Kraljevine Jugoslavije izvodili diverzije i sabotaže. Zelenaši su planirali da obore srpsku dinastiju Karađeorđevića koja je vladala Jugoslavijom… K tome cilju, uz podršku Italije, podigli su takozvani Božićni ustanak (Рождественское восстание) 1919. godine, ali je on bio slomljen. Prema Đukanoviću, do nezavisnosti 2006. godine njegova zemlja je bila pod srpskom okupacijom.
U Crnoj Gori trenutno djeluje Crnogorsko-primorska mitropolija Srpske pravoslavne crkve (SPC). Početkom januara ove godine došlo je do eskalacije sukoba između Mila Đukanovića i glave SPC u Crnoj Gori, mitropolita Amfilohija (Radovića). Ministarstvo unutrašnjih poslova je lišilo boravišne dozvole 50 Srba - sveštenika SPC i članova njihovih porodica. Pokazalo se da su svi oni ilegalni migranti u Crnoj Gori.
Politički gledano, SPC, kako u Beogradu, tako i u Podgorici, protivi se vanjskoj politici Crne Gore. Izgleda da se ovo sada dešava i u Makedoniji. Milo Đukanović je izjavio u intervjuu za američki časopis “Politico”: "Glavni stub opozicije NATO-u u Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva."
Nije iznenađujuće da SPC u potpunosti podržava Rusku pravoslavnu crkvu u negiranju autokefalije Ukrajinske crkve. SPC je u sličnome položaju, jer je ugrožena najavom novih crkvenih suvereniteta u Makedoniji i Crnoj Gori…
Bugarska se takođe plaši ovoga procesa, jer u zemlji postoje etnički Makedonci koji nijesu priznati kao takvi od strane vlasti, a autokefalna Makedonska crkva može potraživati dio Bugarske kao svoju kanonsku teritoriju. Iz toga razloga, Sofija takođe podržava Moskvu u crkvenome pitanju o autokefalnosti. Ovo, iako sa drukčijim premisama, takođe čini Gruzijsku pravoslavnu crkvu veoma opreznom u vezi sa problemom autokefalnosti.
U geostrateškome smislu, promjena imena Makedonije je značajan poraz za Moskvu. Na Balkanu je u toku promocija NATO-a i svrgavanje Rusije iz veoma važnoga političkoga i vojnog regiona.
Ako tome dodamo rastrojstvo crkvenih kompetencija SPC, onda šanse Kremlja na Balkanu izgledaju veoma blijedo. Neprijatne vijesti takođe bi se mogle čuti i iz Minska. Iskre ukrajinske autokefalije mogu, poslije nekoga vremena, da u Bjelorusiji zapale sličnu vatru.
Nevolje na Balkanu suočavaju Kremlj sa teško riješivim dilemama.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR