Milenko A. Perović: Risto i Hermes

Odlicna ocjena Amfilohijevog “sluzbovanja Bogu” (zapravo “Mamonu”). Nedostatk sujete i sebicnosti (opsjeduntosti sobom) je nabliza definicija “sirmastva duha”. Ako je to tacno, onda mozemo konstatovati da je Amfilohije – nema! Naprotiv, u Amfilohiju su primjetni jedan klasicni egocentrizam i megalomanija. Nedostak empatije objasnjava Amfilohijevo grubo izvratnje cinjenica i njegovo nepostovanje sagovornika/slusalaca. Niti on brine o istorijskim cinjenicama, niti o pravilnom citiranju mitologije – pa cak ni teologije. Zato vjerujem da je Hermes greska, odnosno, njegovo neznanje. Vise puta sam se uvjerio da je njegovo opste znanje veoma skromno. Uostalom, to za njega i ne znaci mnogo. Vazno je ono sto je on pripisao Hermesu - a ne sto Hermes uistinu predstavlja i simbolise. Njemu nije stalo do istine. Samo do njegove interpretacije “istine”. Meni vec dugo nije jasno kako njegov primitivizam i ocito laganje, tako lako prolazi u razgovorima sa TV voditeljima i novinarima? Kada ga uhvate u lazi i/ili kontradikciji on se uhvati onoga “salio sam se”, “svako moze da misli sto hoce” i slicnih gluposti – koje nista ne znace. To nepostovanje istine i samoljublje – “bogatstvo duha” potpuno je u skladu sa istinskim siromastvom uma i znanja u onima koji ga slusaju. I slijede.