Jedini u CG koji ručno radi predmete od kože: Očuvajmo zanate, crnogorsku nošnju nije pravio ni Hugo Boss, D&G, ni Kinezi

Apel da sačuvamo zanate

"Preplavljeni smo robom iz Kine i ko zna odakle, uglavnom je riječ o falsifikatima poznatih firmi iz svijeta. Samim tim počećemo da gubimo pojam o kvalitetu i uzeće nam individualnost. Samo se sjetite da smo mi imali i danas imamo jednu od najljepših nošnji u Evropi. A tu nošnju nije pravio ni Hugo Boss, ni Dolce Gabana, ni Kinezi. Nego naša orginalnost i urođena sklonost ka lijepom. Čuvajmo to!", ovim riječima počinje priču, reklo bi se pomalo sa sjetom Ranko Žugić iz Podgorice, jedini koji u Crnoj Gori pravi ručno predmete od kože. 

Sa iglom i koncem, Žugić "druguje" već decenijama. I reklo bi se, sa lakoćom pravi prava mala 'umjetnička djela' 

Mnoge zanatlije, odustale su od "bitke" sa industrijalizacijom, ali ne i naš sagovornik.

Logiku kupca da se može negdje drugo naći nešto jeftinije, Žugić poštuje, ali ipak ne odustaje od svog rada. 

 "Sam proizvodni proces je dosta složen. U zavisnosti od proizvoda mora se prvo odabrati adekvatan dio kože, zatim se iz tog dijela iskroje djelovi predmeta, koji želite da izradite. Potom se ti djelovi zalijepe u odgovarajući oblik. Bez lijepljenja ti djelovi se ne bi mogli sašiti, sam proces lijepljenja daje dodatnu čvrstinu proizvodu. Nakon toga se prizvod po ivicama, gdje se šije, izbuši. Tek se onda pristupa šivenju sa dvije igle koje se sve vrijeme ukrštaju. Konac kojim se šije je voštani i debljine od jednog do jedan zarez dva milimetra", objašnjava nam Žugić.

Njegov prostor- radionica, baš kao u stara vremena,"metar sa metar" smještena je u kući.

Taj maleni kutak, odiše istinski na rad, posvećenost, i na ono čega sve manje ima zahvaljujući neumoljivoj industriljaizaciji, a to je orginalnost.

"Pravim rančeve, torbe, fascikle za lap topove, novčanike od kože.. Materijal, nažalost, nabavljam iz okruženja, uglavnom je to Novi Pazar i Beograd,  a koji, zapravo, stiže iz Turske, a dijelom i Grčke", kaže Žugić koji priznaje da i dan danas uči o svom zanatu. 

Ne zaboravlja, međutim, da ga je pravom šivenju naučio Ambroz Nikač, koji živi u Tuzima i sam izrađuje novčanike od kože.

I baš kao što se drugi nijesu štedjeli da Žugiću prenesu znanje, i on bi sada to uradio nekom mlađem.

"Skrojio" je naš sagovornik jednu lijepu ideju za očuvanje starog zanatskog duha po kojem je nekadašnji Titograd, bio itekako poznat.

"Ideja o otvaranju škole šivenja, to jest kurseva za izradu predmeta od kože je prisutna već dugo. Na taj način bi se ovaj zanat sačuvao od zaborava. Nadam se da će se i ostvariti uz pomoć Instituta za preduzetništvo, koji je skoro organizovao kurseve zlatoveza koji spada, takođe, u stari zanat", kaže Žugić.

Najmanje, što se može, smatra Žugić, je da bar postoji spisak starih zanata koji su postojali u Crnoj Gori.

"Mislim da bi nadležne institucije u Crnoj Gori morale da intervenišu hitno i da naprave spisak starih zanata koji su bili prisutni na ovim prostorima i da ih spašavaju od zaborava. Recimo u Podgorici više ne postoji tašnar koji proizvodi ili popravlja tašne. Istina taj zanat nije više profitabilan, ali zanat je. Ja sam skoro izradio od kože SILAV ili SILAF kako ga ko naziva. To je kožni nosač oružja i dukata na crnogorskoj nošnji", kaže Žugić i pita:

"Ko će to da izrađuje ako zanat nestane. A narod smo koji baštini tradiciju, zato imamo i obavezu da ne zaboravljamo ono čime su se naši preci bavili". 

Žugić ima konretan prijedlog kako da sačuvamo stari duh zanatlija u Crnoj Gori.

"Neka nadležni organi za početak naprave jedan zanatski centar, gdje bi se okupili na jednom mjestu sve zanatlije. Taj prostor bi bio i turistička atrakcija. U svim gradovima u okruženju takvi prostori postoje. Ja svoje proizvode ljeti ustupam nekim galerijama po primorju, tako da su moji proizvodi stigli na sve strane svijeta, čak do Australije i Novog Zelanda. Ljudi iz inostranstva znaju da prepoznaju kvalitet. I u Crnoj Gori ima ljudi koji znaju šta je prava vrijednost", priča Žugić, koji ipak priznaje da je zanat kakav je njegov u Crnoj Gori može biti samo hobi, ne i nešto od čega se može živjeti.

"Bez pomoći institucija od starih zanata se ne može živjeti. Tako da ja moram, pored ovoga da radim i drugi posao. Ako bi se stari zanati oslobodili svih poreskih obaveza, možda bi na taj način bilo zainteresovanih mladih ljudi da izuče te zanate", smatra Žugić.

Zašto bi, rezonuje Žugić učili i radili nešto od čega ne mogu da žive.

"Zato, neka ova priča bude i molba i apel da sačuvamo zanate, jer stari zanati su spomen i tradicija koju ne smijemo zaboraviti!"