Za dvadeset pet godina rada u školi nikad nije održala dva ista časa. Poštuje administraciju, pa kući može da napravi pripremu i ispoštuje pedagošku formu, ali, kako kaže, dodvorena duša obrazovnog sistema ne može biti svoj na svome.
Čas je, tvrdi, čista emocija. "Ne umijem dva puta ponoviti ni sliku, ni čas, a ne možeš naći ni dvoje iste đece."
Tako započinje priču neobična umjetnica i nastavnica koju nijedan učenik, iz brojnih generacija čijem odrastanju je dala pečat, ne zaboravlja. Razloga za to pronaći ćete do kraja teksta o Zorici Baltić-Ivanović, nema sumnje, više nego dovoljno.
1/2
2/2
Mora se biti umjetnik da biste se približili maloj čistoj duši kakva je dječja, njeno je geslo. Ne poštuje šablone i iskače iz stereotipa, a to joj pomaže i u poslu kojim se bavi ‒ raznobojnim odjevnim kombinacija naučiće đake svim bojama i "slaganjima", modne dodatke i nakit koje sama pravi iskoristiće da im bolje objasni oblike, linije, kombinacije. Veselim duhom naučiće ih ljepoti optimizma, a iskrenošću i odanošću izgradiće povjerenje koje je preduslov za prijateljstvo i autoritet.
Smatra da obrazovni sistem u Crnoj Gori nije loš, ali, vjeruje, ne izvlači dovoljno iz svakog đeteta.
"Jako je malo umjetnosti u osnovnoj školi. Uzeti su časovi. U zapadnim zemljama ima šest puta više časova umjetnosti. Đeca biraju vajanje, grafiku, modni dizajn i tako se pronalaze", kaže Zorica.
Danas je glavno geslo "u korist đeteta", ali njen dugogodišnji rad ne dokazuje joj da to i u praksi biva tako.
"Loša je to fraza jer ne idemo. Sadašnje generacije prihvataju najbezvrednije iz zapadnih sistema. Mi ne uzimamo najbolje nego najgore. Rijaliti, influensere, jutjubere. Idemo na izlet i oni slušaju nešto što se zove Baka Prase. I kad vide čime oni zarađuju milione, zašto bi ono učilo?"
Ne moraju sva đeca da završe fakultete, budu ekonomisti, pravnici, ljekari. Neka đeca rođena su da budu zanatlije i to sjajne, kaže naša sagovornica, i često sa njma razgovara o različitim mogućnostima preduzetništva.
"Đecu sa sela i te kako zanima kako mogu da ostvare potencijale koje im sredina nudi. Znate, neki moji đak će jednog dana da bude stolar, ali biće stolar koji zna šta ja vitraž i koji zna kakvi su se vitraži radili za vrijeme Prevera, a znaće ko je i Prever. E, u to ja vjerujem", optimistična je Baltić-Ivanović.
1/3
2/3
3/3
Đeca imaju sve više slobode, a sve manje su slobodna
Svjedoci smo da đeca posljednih decenija dobijaju sve više prava i ona se raduje tome. Zalagale se za to još u vrijeme kad je fizičko kažnjavanje bilo dozvoljeno u školi. Ipak, paradoks je to što veće slobode ne dovode do toga da đeca postaju slobodni ljudi.
Evo kako ona to objašnjava:
"Đeca imaju slobodu da prijave nastavnika po svim evropskim standardima, ali danas se đeca žale na sve i svašta. Nije mi simpatična nastavnica: fizički, politički, "nju je neko doveo"...Ako me prijavi jer mu se ne sviđam, on ne raste u slobodnog građanina već u licemjera, a licemjer nikad nije slobodan čovjek", kaže ona.
Đeca su visperna u pravima, ali, kako navodi, zakažu u obavezama
"Svak je sve smio u svako vrijeme, ako je imao čiste namjere i čistu savjest. Ali je dato pravo đeci da se miješaju u nešto što nije njihovo pravo".
Međutim, ne može da ne pomene i to da mnoga đeca trpe zbog frustracija svojih roditelja. Oni uglavnom žele da im potomci budu bolji od njih ili, ako su i sami dosta postigli, da "bar" budu "rame uz rame". Takođe, naša sagovornica navodi i da ima dosta vršnjačkog i porodičnog nasilja te da zato cjelokupni obrazovni sistem mora da bude podrška đetetu.
Fali polet nastavnika da đecu nauče patriotizmu
Najviše na svijetu voli svoje dijete, a onda svoju zemlju. Žali, kaže, što među nastavnicima ne vidi taj polet u patriotizmu koji bi prenijeli i na đecu. Vjeruje i da učenje kulturne baštine, koju naročito potencira kroz svoj predmet, ali i istorije može doprinijeti tome da đeca zavole i nauče da poštuju svoju zemlju.
"Mislim da dijete treba da zna ko mu je bio đed i za koje ideale se borio. On možda neće biti ponosan na to, ali samo ako znamo cijelu istinu možemo razumjeti i poštovati i druge".
I sama, kako navodi, potiče iz porodice u kojoj je bilo ideoloških i političkih različitosti i vjeruje da je baš to nju naučilo da prihvata ono što je drugačije.
Žali kad vidi da to neka đeca ne nose iz kuće, a osvrnula se i na nedavne slučajeve paljenja zastave:
"Moj otac je bio rusofil, ali nikad mu nije palo na pamet da pali tuđe zastave. U mojoj široj porodici je bilo i partizana, i četnika, i zelenaša, ali nikad nije bilo svađe za stolom ‒ znalo se za poštovanje i na to sam jako ponosna", ističe ona.
Sve, kako tvrdi, potiče iz sredine, a đeca rastu u čudnom vremenu kad nam se, kako navodi, urušava nacionalni identitiet.
"Mene ne zanima ko mi je predśednik, ministar, direktor, ja radim sa đecom, u državi koja se zove moja Crna Gora. Poštujem i volim cijeli svijet, ali vazda sam znala đe su mi granice", jasna je naša sagovornica.
Od crnogorske tradicionalne žene do svestrane nekonvencionalne umjetnice
Dugo je ćutala o svojoj umjetnosti, a posljednjih godina kao da su se raznobojni, riječju bogati i vještom rukom napravljeni vodopadi razgoropadili i konačno je pokazala svijetu svijet koji nosi u sebi.
Bila je crnogorska tradicionalna žena ‒ posvećena đeci koju je učila, mužu i svojoj ćerki Sari, porodici, prijateljima...Shvatila je da živi sa rukama vezanim na leđima.
"Teško je imati ideje u glavi, a ruke svezane", kaže naša sagovornica i prisjeća se vremena u kojem je potiskivala samu sebe.
Posljednjih godina posvetila se slikarstvu, ručnim radovima, pisanju. Sve je to, kako kaže, njena individualnost koju nije unovčila, ali ne žali.
Nije, kaže, nikad znala da ljeporeči i izbroji do deset što je često dovodilo u nezgodne situacije, ali nikad nije ni pomislila da žrtvuje individualnost.
U njenom stanu ima pedeset slika. Neprodatih i neizloženih. Kroz osmijeh kaže ćerki: "Znaš, možda će ovo jednog dana vrijeđeti".
"Vrijedi, znam da vrijedi. Individualnost mnogo košta, ostajete na margini, ali ogromna je privilegija".
Kako kaže, uvijek su preteče bili ludaci, ćuđaci i lokalni oriđinali koji su vremenom postajali genijalci.
Nema sumnje ‒ društvo nam je palanačko, a takvo je, tvrdi, postalo kad smo počeli da vodimo komšijsku prekomeđnu raspravu i kad su skorojevići s malo obrazovanja počeli da nam kroje aršine.
Ipak, ne gubi optimizam. Ima tu sreću, kaže, da svakog dana gleda nadu koja će spasiti ovo društvo, koja će spasiti svijet ‒ đecu.
"Vidim u đeci mogućnost da se izdignu. Naročito u onoj čiji roditelji žele da njihovo dijete ne bude kao što su oni bili prije trideset godina. To su oni đeca oniih roditelja koji naglas izgovore: "Nećeš biti kao ja nego ćeš biti bolji i ja ću ti pomoći". Znam te ljude, ima ih ‒ biće ih više nego sad", navodi naša sagovornica.
Dok je živa i dok je ima, kaže, učiće đecu da budu slobodna, ali da ne govore napamet, da dobro izmjere i imaju argumente za ono što govore, ali da se ne boje grešaka. Da budu veliki, a da zauvijek ostanu đeca.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR