Olenik: Otvaranje prostora za fašizam zajedničko dostignuće Vučića i SPC

Otvaranje prostora za fašizam zajedničko dostignuće Vučića i SPC
Nemam saznanja da se u 21. vijeku, u Evropi ili bilo gdje u svijetu, dešava da u jednoj državi crkva susjedne države preuzme ulogu glavne opozicione grupacije i to sa namjerom da na ulici nasiljem ruši vlast, kazao je u intervjuu Vikend novinama Aleksandar Olenik, advokat, građanski aktivista, doskorašnji predsjednik Građanskog demokratskog foruma u Srbiji.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti je , kako navodi, samo izabran kao konkretan povod, a razlozi za ovakvo djelovanje SPC u Crnoj Gori su mnogo dublji.

U zadnjih nekoliko dana, podsjeća Olenk, zvanični Beograd je javno i transparentno donirao SPC milione eura iz budžeta, te nije moguće isključiti da se crkva instrumentalizuje na najgori mogući način.

"Takođe, SPC sa svojom strogom unutrašnjom hijerarhijom, činovima, uniformama i sa bogatom istorijom ”blagosiljanja heroja” iz zadnjih ratova predstavlja najefikasniju organizaciju za pokušaj ideološkog preumljenja dominantnog antifašizma u Crnoj Gori. Pogotovo što se SPC veoma dobro pokazala u samoj Srbiji prilikom revizije istorije, pa se u ovom trenutku u Srbiji ne zna pobjednik u Drugom svjetskom ratu. Zvanični Beograd se polako, ali sigurno odriče velikih zasluga u antifašističkoj borbi i na taj način se već jednom poraženom fašizmu otvara prostor za nesmetano društveno djelovanje, što je anticivilizacijsko ponašanje, ali i zajedničko dostignuće Aleksandra Vučića i SPC", navodi on.

Olenik ocjenjuje da će do poboljšanja odnosa sa Crnom Gorom doći tek onda kada nacionalistička politika, koja je dominantna u Srbiji, doživi poraz.

“Ne zna se šta nailazi na gori odgovor u Srbiji: tvrdnja da je Kosovo faktički nezavisno ili navođenje da je Crna Gora nepovratno samostalna, nezavisna, ali i nama prijateljska država. Ako posmatamo region, nova građanska politička platforma u Srbiji se mora ugledati upravo na Crnu Goru, kao članicu NATO, ali i državu na korak od članstva u EU”, ističe Olenik.

U skladu sa, kako navodi, nacionalističkom politikom koju i sada zastupa zvanični Beograd, i to, dodaje, potpomognut zagovornicima bojkota, ali i SPC, "nezavisnost Crne Gore je greška srpskog rukovodstva iz 2006. godine, te se trenutno stanje smatra prolaznim i promjenljivim".

"Odnosno, zvanični Beograd, ali i dobar dio društvene elite posmatra nezavisnost Crne Gore samo kao trenutno stanje, koje se može promijeniti uz pomoć litija i SPC. Zvanični Beograd slabo krije ovakve stavove i to je razlog za konstantu negativnu kampanju iz Beograda. Ne zna se šta nailazi na gori odgovor u Srbiji: tvrdnja da je Kosovo faktički nezavisno ili navođenje da je Crna Gora nepovratno samostalna, nezavisna, ali i nama prijateljska i susjedna država. Ako posmatramo region, nova građanska politička platforma u Srbiji se mora ugledati upravo na Crnu Goru, kao članicu NATO, ali i državu na korak od članstva u EU", rekao je Olenik.

Poboljšanje odnosa je, dodaje, moguće tek nakon i poraza nacionalističke politike u Srbiji.

"Dokle god je nacionalistička politika dominantna u Srbiji, dotle će se i osporavati samostalnost i nezavisnost Crne Gore, ali sa tim ide i osporavanje crnogorske nacije, pa i crnogorske crkve naravno. Ovdje bi se mogla povući i paralela sa rušenjem diktature Slobodana Miloševića, kada je demokratska vlast u Podgorici u najkritičnijem trenutku pomogla opoziciji i Zoranu Đinđiću. Možda je ponovo došlo vrijeme da se nova građanska platforma u Srbiji osloni naprijatelje u regionu i komšiluku", smatra Olenik.

Medijska situacija u Srbiji je, kako tvrdi, potpuno šizofrena, "pa tako trenutno imamo tri vrste medija: prvi su prorežimski, kako privatni tako i državni (prije svega RTS) koji se otvoreno bave propagandom Gebelsovskog tipa".

"Drugi su tzv. opozicioni mediji koji se ne bave propagandom, ali su zauzeli jednu političku stranu i sve vijesti su u kontekstu te jedne strane, tako da i oni, na neki način, ”iskrivljuju” istinu. Kao primjer ovih opozicionih medija, može se uzeti mogućnost da se na njima na bilo koji način ospori štetna ideja o bojkotu, što je bilo apsolutno nemoguće. Treća grupa je najmanja, a to su nezavisni mediji, koji imaju najmanji uticaj na javno mnjenje. Ono što je zanimljivo, to je činjenica da su režimski mediji ali i tzv. opozicioni mediji na skoro isti način izvještavali o Crnoj Gori, što samo svjedoči o dubini problema", kaže Olenik.

Promjena dominantne politike, kako ističe, dovodi i do promjene sistema.

"Kada u Srbiji bude dominantna građanska i evropska politika, biće najnormalnije da crkve plaćaju poreze i da u državnim školama nema vjerske nastave. Prva naredna prilika za promjenu politike zvaničnog Beograda su predsjednički izbori 2022. godine. Ti izbori su sada u fokusu mog daljeg političkog djelovanja, jer nova građanska platforma u Srbiji mora imati jednog predsjedničkog kandidata. Taj kandidat građanske Srbije mora biti izabran na vrijeme kako bi mogao da okupi sve građanske snage u Srbiji", kazao je on.

Ima utisak da građanska Srbija nije učestvovala na posljednjim izborima jer je bilo jasno da se ne može pobijediti, a da, kako dodaje, institucionalna kontrola vlasti nije bio dovoljno ambiciozan cilj.

"Stoga, ako se želi izlazak građanske Srbije na sljedeće izbore, potrebno je da postoji realna mogućnost pobjede. Sljedeći izbori u Srbiji su predsjednički izbori i na njima postoji realna mogućnost pobjede budućeg kandidata građanske Srbije. U ovom trenutku ima dosta vremena da se građanska Srbija organizuje i da iznjedri predsjedničkog kandidata, i to je upravo glavni pravac mog političkog djelovanja. Desnica u Srbiji je već počela sa ispitivanjem javnog mnenja, pominjanjem ili skrivenom promocijom mogućih kandidata, gdje se kao glavni kandidat pominje i jedan od vladika sPc.

Ako se ovakve nevjerovatne najave obistine, onda možemo reći da se SPC aktivno uključila u političku utakmicu i u Srbiji i u Crnoj Gori. Pored toga, ovakav scenario gdje bi pored nacionaliste Vučića imali i još konzervativnijeg kandidata desnice, omogućio bi lakšu homogenizaciju i kvalitetniji izbor predsjedničkog kandidata građanske Srbije", tvrdi on.

Jasno je da političke borbe, pogotovo uspješne, kako navod, nema bez dobro organizovane političke organizacije, jer, kako tvrdi, građani mogu sami da izađu na ulice, ali bez organizacije i bez političkih zahtjeva, za rezultat ostaje, prema njegovim riječim, samo protraćenu energiju i apatiju koja neminovno slijedi.

"Drugo, bojkot je uspio samo da još više udalji građane od učešća u političkom životu i da ih bez bilo kakve političke organizacije i platforme gurne na ulicu, gdje ih je sa jedne strane sačekala brutalna policija, a sa druge strane, još brutalnije parapolicijske grupe i ekstremni desničari. Nakon ovih izbora u Srbiji ne postoji organizovana opozicija, a još manje postoji organizovana građanska opozicija.

Treće, nedostajuća politička platforma se zadnjih više godina (i prije dolaska na vlast Aleksandra Vučića) gura u stranu, organizovano se guši i suzbija", kae Olenik.

U pitanju je, objašnjava, politika koja se bazira na sljedećim činjenicama:

"Kosovo je faktički nezavisno od Srbije, i potrebno je što prije postići Sporazum za Kosovo koji bi donio stabilnost i koji bi bio potvrđen od strane građana ali i EU. Srbija odmah mora da prekine sa evroazijskim integracijama i da prvi put jasno i glasno krene ka EU, ali i prema NATO. Bez suočavanja sa ratnim zločinima i genocidom, nikada nećemo postati punopravan član EU, niti imamo pravo na to. Reforma pravosuđa je ključna. “Restart” ove građanske opcije je upravo započeo na ovim protestima.

U novom sazivu Skupštine Srbije imaćemo 50 nijansi desnice", ističe on.

Protesti su, kaže, logična posljedica žalosne i štetne vlasti, ali i pogubnih posljedica propalog bojkota, koji je, kako navodi, imao tamam toliko efekta da se efikasno spriječi bilo kakva mogućnost da se glas građana Srbije čuje u institucijama.

"Naravno, odgovornost vlasti je pretežna i nezadovoljstvo građana je veliko i opravdano, jer polako ali sigurno, rezultati osmogodišnje vladavine Aleksandra Vučića izlaze na vidjelo i pored svih mogućih medijskih manipulacija. Pravih razloga za proteste ima puno, navešću samo neke od njih: veliki strah od dolazeće ekonomske krize, katastrofalno upravljanje pandemijskom krizom, veliko udaljavanje Srbije od EU i ostalih zapadnih integracionih procesa, dalje negiranje ratnih zločina i odsustvo suočavanja sa genocidom, katastrofalno stanje u školstvu…. Na osnovu svega navedenoga, jasno je da su protesti jedino što nam je preostalo i da su i potrebni i opravdani. Međutim, protesti sa sobom nose i velike rizike, što je vidljivo iz zadnjih događaja", tvrdi on.

Kako dodaje, direktnom prenosu nasilja na ulicama Beograda je vidljivo da je, kako kaže, nasilje primjenjivano od grupe koja ni u jednom trenutku (osim prve večeri) nije imala više od 500 ljudi i da su oni, navodi dalje Olenik, postupali u korist Aleksandra Vučića.

"Po mom mišljenju, veći dio ove grupe siledžija je radila po njegovom direktnom nalogu, i to uspješno. Dok drugi dio ove grupe predstavljaju pripadnici ekstremno desnih organizacija koji imaju za cilj nasilno rušenje režima Aleksandra Vučića i to na pitanju Kosova, tj. lažne ali i pomalo glupe ideje o namjeri Vučića da “izda” Kosovo. Građanima Srbije je potrebno jasno i glasno reći da je Kosovo odavno faktički nezavisno od države Srbije, i ta politička poruka nosi u sebi mogućnost uspješne političke borbe i ima potencijal za okupljanje građanske opozicije. Inače, da se ne zaboravi, Kosovo je nezavisno zbog katastrofalne politike Miloševića, Šešelja, Dačića i Vučića iz 90-ih godina prošlog vijeka. Nažalost, ova politika je i dalje dominantna u Srbiji.

Postoje i pozitivne stvari u ovim protestima, a to je pokušaj osnovnog organizovanja građana kroz akciju ”sjedi, ne nasjedaj” kada su mirni građani u protestu sjeli na beton i na taj način se odmah distancirali od nasilničkih grupa. Ovaj primjer je dobar za buduće demonstracije. Sa novom skupštinom Srbije u kojoj će biti ”50 nijansi desnice” i bez mogućnosti građana da učestvuju u političkom životu, nove demonstracije su neminovne", zaključuje Olenik.