„Crnogorske“ i „jugoslovenske“ ulice u Pragu

 Za Antenu M piše: František Šístek

U Pragu postoji nekoliko ulica čija su imena vezana za prostor bivše Jugoslavije. Tri ulice nose imena poznatih toponima iz Crne Gore, konkretnije: dva grada i jedne planine.

Nazivi praških ulica sa jugoslovenskim konotacijama nastali su uglavnom poslije Prvog svjetskog rata, u periodu međuratne Čehoslovačke, koja je bila politički i vojni saveznik tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (odnosno Kraljevine Jugoslavije poslije 1929). Obje zemlje izgrađene su na ruševinama nekadašnje habsburške monarhije. Pored toga, 1922. godine, s Pragom je zvanično sjedinjeno nekoliko predgrađakoja su do tada imala statut posebnih gradova. Da bi se u novoj metropoli izbjegao duplicitet u nazivima, brojne ulice u prisajedinjenim četvrtima Praga morale su dobiti nova imena.

Na najveću koncentraciju „jugoslovenskih“ naziva praških ulica naići ćemo u elegantnom, nekad „buržujskom“ kvartu Vinohrady, gdje je više ulica prozvano u čast država – saveznica u Prvom svjetskom ratu (Francuska, Belgijska, Engleska, Italijanska i slično). Posebno mjesto ovdje zauzima Jugoslovenska (Jugoslávská). Simbolično vodi od Trga mira (Náměstí míru), kojim dominira velika neogotička crkva svete Ljudmile, do drugog velikog trga koji je u međuratno vrijeme nosio ime Kralja Petra Oslobodioca, po kralju Petru I. Karađorđeviću. Poslije nacističke okupacije, kada je iz političkih razloga privremeno promjenjen veliki broj uličnih naziva, trg se opet nekoliko mjeseci zvao po kralju Petru. Nakon proglašenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije i formalnog svrgavanja Karađorđevića s prijestola, uoči zvanične posjete maršala Josipa Broza Tita Pragu u martu 1946., kralj Petar je definitivno izbrisan iz mape Praga. „Njegov“ nekadašnji trg od tada sve do danas nosi ime čuvenog ruskog naučnika Ivana Petroviča Pavlova. Neupitna Jugoslovenska ulica je usred Praga uspješno nadživjelaraspad SFRJ i Čehoslovačke.

U kvartu Dejvice (Prag 6), postoji još duža, kilometarska ulica, u stvari veliki bulevar koji sve do danas nosi ime Jugoslovenskih partizana (Jugoslávských partyzánů). I ovaj upečatljiv naziv, s kojim se čovjek u zemljama bivše SFRJ, koje je odavno zahvatio talas revizionizma, danas već rijetko srijeće, ima zanimljivu predistoriju. Ulica je izgrađena sredinom 30-ih godina 20. vijeka i prvobitno je nosila ime Kralja Aleksandra, u čast jugoslovenskog vladara ubijenog u Marseju u oktobru 1934. Slično slučaju trga na drugoj strani rijeke Vltave koji se zvao po njegovom ocu, kralju Petru, ime ulice Kralja Aleksandra je promijenjeno tokom Drugog svjetskog rata i 1945. opet vraćeno. Već sljedeće godine, ova važna gradska arterija je u čast posjete vođe narodnooslobodilačkog pokreta i tadašnjeg predsjednika vlade nove Jugoslavije svećano transformisana u ulicu Josipa Broza Tita. Međutim, samo dvije godine kasnije, poslije odluke Informbiroa o iskljućenju Jugoslavije iz porodice „bratskih“ socijalističkih država, Tito je u očima čehoslovačkih komunista preko noći umjestobliskog saveznika postao „sluga zapadnih imperijalista“ i „krvavi pas“. Ulica je opet morala promjeniti ime, ovoga puta u Jugoslovenskih partizana, koje nosi već preko 75 godina. Posjetioce iz bivše Jugoslavije posebno privlači raskršće bulevara Jugoslovenskih partizana i ulice Nikole Tesle, kao i obljižnji spomenik Tesli, inače najveći spomenik ovom izumitelju bilo gdje na svijetu (Tesla je, uzgred budi rećeno, u Pragu boravio neuporedivo duže nego u Beogradu, gdje nije proveo ni dva dana svog života).

Prva verzija jugoslovenske države nosila je zvanično ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i bazirala se na koncepciji „troimenog naroda“, odnosno, u tadašnjem političkom diskurzu, „tri bratska plemena“ koja su, za razliku od Crnogoraca, Makedonaca i drugih u to vrijeme zvanično nepriznatih naroda eksplicitno pomenuti u nazivu međuratne jugoslovenske monarhije. Tadašnja politička koncepcija ostala je zabilježena u praškoj topografiji, gdje fali Crnogorska, Bosanska i Makedonska, ali postoji Slovenačka (Slovinská), Hrvatska (Chorvatská) i Srpska (Srbská) ulica, i pored njih takođe Beogradska (Bělehradská), Zagrebačka (Záhřebská) i Ljubljanska (Lublaňská). Pored ova tri glavna grada danas već odavno samostalnih država, dvije ulice u Pragu nose imena koja podsjećaju na još dva grada sa zapadnog Balkana, jedan bosanski i jedan crnogorski. Izabrani su primarno zbog njihove simbolične uloge u raspadu habsburške carevine, koja je omogućila simultani nastanak Čehoslovačke i Jugoslavije: Sarajevska (Sarajevská) i Kotorska (Kotorská). Sarajevo je zaslužilo ulicu zbog ubistva Franje Ferdinanda i njegove supruge u junu 1914., i Kotorska naravno zbog čuvene pobune mornara austrougarske ratne mornarice u februaru 1918., u kojoj su učestvovali i mnogi Česi, uključujući jednog od četiri vođe pobune, Františka Raša, koje su vojne vlasti osudile na smrt i strijeljale. Kotorska ulica, izgrađena 30-ih godina, nalazi se u kvartu Nusle, blizu metro stanice Pankrac. Pored same ulice, ime Kotorska nosi i obljižnja stanica tramvaja, na trasi većeg broja dnevnih i noćnih tramvajskih linija.

Ipak, iz crnogorske perspektive, najzanimljivije su vjerovatno dvije relativno skromne i većini građana Praga nepoznate ulice u kvartu Košire (Košíře), djelu Praga 5, u brdovitom predjelu iznad ljeve obale rijeke Vltave. Od najbliže stanice tramvaja, ide se pješke gore uz brdo nekih deset minuta. Dvije „najcrnogorskije“ ulice u Pragu zovu se Cetinjska (Cetyňská) i Lovćenska (Lovčenská). Radi se o dvije paralelne ulice, s prilično niskim kućama na nekadašnjoj periferiji grada, koje su pod ovim nazivima zabilježene već prije Drugog svjetskog rata. Iznad Lovćenske, diže se mali strmi brežuljak. Iz arhitektonski slične Cetinjske, s desne strane se skrene u Dubrovačku (Dubrovnická).  Na jednoj skromnoj gvozdenoj ogradi nalazimo sa svake strane imena obje ulice - ćošak Cetinjske i Dubrovačke. Moram jednog dana naučno istražiti zagonetku ko je prije od prilike sto godina smislio ovakvu duhovitu toponimiju. Inače, ove ulice na vrhu brda su tihe i mirne. U Cetinjskoj se nalazi mali privatni vrtić, u Lovćenskoj prostorija škole koja nudi kurzeve engleskog jezika i to je to. Nema ni jednog kafića, ali nekoliko koraka dalje, naići ćemo na jedan grčki restoran.

U jednom drugom djelu Praga 5, u kvartu Břevnov, nalazi se jedan meni dragi kuriozitet vezan za jedan nesuđeni crnogorski toponim. U vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913, većina Čeha je entuzijastično navijala za uspjeh hrišćanskih slovenskih država u borbi protiv Osmanske imperije. Jednu lokalnu gostionicu, izgrađenu upravo tokom burnih događaja na Balkanu, gazda je prozvao „Drinopol“ u čast bugarskog osvajanja grada, na turskom poznatog pod imenom Edirne, na južnoslovenskim jezicima kao Drinopolje,Jedrene ili Odrin. Već u Drugom balkanskom ratu, Bugari su pomenuti grad opet izgubili.Nekoliko neđelja poslije bugarskog zauzećaDrinopolja, u crnogorske ruke je u proljeće 1913.– takođe privremeno – pao Skadar. U nadahnuću ovim velikim uspjehom „naše slovenske braće, hrabrih crnogorskih junaka“, vlasnik novogradnje pored gostionice „Drinopol“ nazvao je svoju kuću – „Skadar“. To ime je dao velikim slovima, koja se i danas dobro vide, isklesati na fasadu. U međuvremenu, Crnogorci su se iz ovog sjevernoalbanskog grada pod pritiskom velikih sila povukli. Uprkos tome, „naš“ Skadar ostao je trajno u češkim rukama, odnosno, u praškoj toponimiji, samo par koraka od današnje tramvajske stanice Drinopol.