Razgovor sa psihologom: Da li je mirno dijete srećno dijete?

Da li je mirno dijete srećno dijete, tema je koja se tiče svakog roditelja i vaspitača.

Na prvi pogled, dijete koje je mirno, tiho i poslušno i ne pravi probleme može izgledati kao oličenje sreće i dobrog vaspitanja.

Kako prepoznati razliku izmedju mirnog i emocionalno potisnutog djeteta, i kako roditelji mogu pomoći djetetu da odraste u emocionalno zdravu i srećnu osobu za Antenu M govori psihološkinja Aleksandra Vojvodić.

Antena M: Da li se često pogrešno tumači tišina i povučenost kod djeteta kao znak dobrog ponašanja i može li to ustvari pokrivati neke emocionalne teškoće?

Vojvodić: Da počnemo od toga šta je to dobro ponašanje. Dobro ponašanje predstavlja ono ponašanje koje je u datom trenutku prihvatljivo u društvu u kojem živimo.

U skladu sa tim, neke emocionalne poteškoće mogu biti povezane sa odstupanjima od uobičajenog ponašanja, posebno kod djece, što nas navodi na dublje promišljanje o uzrocima i posljedicama takvih stanja.

To ponašanje ne mora biti lako vidljivo, i može da liči na “dobro ponašanje” a zapravo je liječ o inhibiranosti, strahu, stidu i td. Inhibirana ponašanje, povučenost, pretjerana tišine i preosjetljivosti, ukoliko se pojavi naglo i/ili traju dugo mogu biti znak nekog emocionalnog izazova kod djeteta i mogu zahtijevati dodatnu pažnju.

U svakom periodu razvoja dijete ima neki razvojni zadatak poput razvoja povjerenja, marljivosti, autonomije, inicijative i sl. koji su važni temelji emocionalnog i psihičkog zdravlja. Kada izostaje ono što očekujemo u određenom periodu to može biti pokazatelj neispunjenih razvojnih zadataka, ključnih za pravilan emocionalni i psihološki razvoj.

Dječiji razvoj praćen je različitim fazama koje su ključne za emocionalni i psihiološki razvoj. Neke od njih zahtijevaju razvoj povjerenja, marljivosti, autonomije, inicijative i sl.

Svaka od njih takođe sa sobom nosi određene izazove, kako za dijete, tako i za roditelje. Od izazova prilagođavanja i borbe za autonomiju, do tantričnih ispada koji su česti u određenim fazama odrastanja.

Svaki od ovih trenutaka ima svoju svrhu u učenju i razvoju djeteta. Međutim, kada očigledno izostaje očekivana aktivnost ili inicijativa važno je dodatno razmotriti razloge za to.

Antena M: Kako razlikovati mirno djete koje je introvertno od djeteta koje je potiskuje emocije zbog straha, stresa ili nesigurnosti ?

Vojvodić: Razumijevanje potreba djeteta i prilagođavanje u skaldu sa njima važan je aspekt roditeljstva. Svako dijete je jedinstveno, a njegovo ponašanje može varirati iz raznih razloga.

Pitanje koje je važno razmotiti kada razmišljamo o djeci jeste koliko dijete ima godina.
Uzrast djeteta je važan.

Različite faze djetinjstva dolaze s različitim razvojnim izazovima i prekretnicama, pa je razumijevanje ponašanja kroz prizmu uzrasta od ključnog značaja.

Veoma bitna stavka je i koliko dugo traje promjena u ponašanju.

Identifikacija trajanja ponašanja pomaže u razlikovanju privremenih faza od izazovnijih emocionalnih i psiholoških izazova.

I treće-da li se desilo nedavno nešto značajno u životu djeteta ili njegovoj blizini?

Događaji u životnom okruženju djeteta mogu imati značajan uticaj na njegovo ponašanje i doživljavanje. Važno je imati na umu da preseljenje, razvod, gubitak bliske osobe ili čak promjenu u porodičnoj dinamici - svakako utiču na dijete.

Mirno dijete je takvo oduvijek – dijete koje je pod stresom naglo postaje mirno i povučenu. Introverno dijete istažuje, ali na drugačiji način.

Ono će birati neka mirnije aktivnosti ili manje ljudi. Dijete koje je pod stresom obično ne istažuje, jako mu je teško da se opusti.

Istraživanje je važan aspekt djetinjstva i obično može ukazati koliko se dijete osjeća sigurno da istražuje svijet oko sebe.

Antena M: Zašto se danas zdravo, radoznalo i aktivno dijete često označava kao hiperaktivno? Je li došlo do pretjerene patologizacije dječijeg ponašanja?

Vojvodić: Djeca se međusobno razlikuju kada je u pitanju njihov nivo aktivnosti – neka su prirodno mirnija, dok su druga stalno u pokretu.

Zanimljivo je posmatrati kako temperament utiče na ponašanje. Postoje, na primjer, djeca koja reaguju smirenije na većinu situacija, dok su druga sklonija brzim i intenzivnijim reakcijama.

Ovo su prirodne razlike među nama i one ne moraju direktno da utiču na mentalno zdravlje. Naše osobine se dalje nadograđuju u sredini koja nas okružuje, i ona ima veliki uticaj na to kako ćemo se dalje razvijati.

Izazov može nastati ako se djeci ne dozvoljava da iskažu i razvijaju svoje prirodne sklonosti. Ako se, na primjer, prirodno aktivnijem djetetu kontinuirano šalje poruka da potisne svoju energiju i postane “mirno”.

Dugoročno, to može dovesti do izazova. Stoga je ključno razmatrati konstruktivae načine na koji djeca mogu iskorititi svoju energiju, poput bavljenja sportom ili plesom.

Hiperaktivnost je danas postao uobičajeni opis za djecu koja su više aktivna od strane laičke javnosti.

Istina je da postoji tendencija da se mnoga normalna ponašanje pretjerano patologizuju, što može biti rezultat želje roditelja da budu proaktivni i odgovorni. Važno je imati na umu da postoje jasne razlike između prirodne energičnosti i hiperaktivnosti koja zaista ometa svakodnevno funkcionisanje djeteta.

Roditelji treba da imaju u vidu da hiperaktivnost ima jasne kriterijume i nije jednostavno sinonim za visoku energiju. Ukoliko postoje sumnje ili brige o razvoju i ponašanju djeteta, preporučuje se konsultacija sa stručnjakom prije zaključivanja da nešto nije u redu ili da su oni kao roditelji pogriješili.

Antena M: Da li postoji razlike između mirne djece i kasnijih problema sa mentalnim zdravljem, poput anksioznosti ili depresije?

Vojvodić: U svakodnevnom životu često nailazimo na različite tipove ljudi, od onih mirnijih do onih aktivnijih. Ova osobina, koja se može primijetiti čak i kod najmlađih, u velikoj mjeri zavisi od prirodnih karakteristika našeg nervnog sistema, reaktivnosti i temperamenta koji posjedujemo.

Interesantno je posmatrati kako temperament utiče na naše ponašanje i reakcije. Postoje, na primjer, osobe koje karakteriše flegmatičan temperament, kod kojih su reakcije uglavnom blage. Nasuprot njima, imamo osobe koje su brze na reakciju, koji lako pokazuju emocije poput ljutnje ili razočaranja.

Ta prirodna različitost među ljudima nije direktno povezana sa mentalnim zdravljem, koliko je povezana sa okolnostima i sredinom u kojoj se razvijamo.

Specifično, kada govorimo o djeci, posebno važno pitanje je kako pristupiti onoj djeci koja su prirodno aktivnija ili nemirnija.

Ukoliko odrastaju u okruženju koje ih sili da potpuno potiskuju svoju energiju, djeca kao izuzetno prilagodljiva bića - mogu naučiti da budu mirni. Međutim, uvijek se postavlja pitanje šta se dešava sa suzbijanjem te energije u samom djetetu.

Važno je da, kao roditelji i vaspitači razmislimo na koji način možemo usmjeriti ovu energiju na društveno prihvatljive načine.

Mnoge aktivnosti mogu kanalisati višak energije i istovremeno učiti dijete vrijednsotima koje su od društvenog značaja, poput timskog duga, kako se obično dešava u sportu.

Antena M: Koji su to signali koje roditelji i nastavnici mogu uočiti, a ukazuju da mirno dijete možda pati iznutra?

Vojvodić: Prvi i možda najupečatljiviji znak mogu biti nagle promjene u ponašanju deteta. Ove promjene mogu varirati od povlačenja u sebe i gubitka zainteresovanosti za društvene aktivnosti, do iznenadnih ispada bijesa ili tuge. Važno je razlikovati normalne oscilacije raspoloženja, koje su sastavni dio odrastanja, od trajnijih promjena koje signaliziraju dublje probleme.

Promjene u fizičkom izgledu

Pored ponašanja, fizički izgled može biti još jedan indikator. Nagle promjene težine, nedovoljna briga o ličnoj higijeni koje ne mogu biti objašnjene drugim razlozima, mogu biti odraz unutrašnjeg nemira ili stresa kod djeteta.

Povratak na ranije faze razvoja

Jedan od znakova koji često prolazi nezapaženo jeste povratak deteta na ponašanja karakteristična za ranije razvojne faze. Ako se, na primjer, starije dijete počne ponašati na način kako se ponašalo kada je bilo znatno mlađe (npr. iako je uredno regulisalo higijenske navike, i odjednokm počne opet morkiti u krevetu) to može biti znak emocionalnog stresa.

Antena M: Šta savjetujete roditelje koji imaju izrazito mirno dijete- na koje aspekte treba obratiti pažnju, a šta ne treba odmah doživjeti kao problem?

Vojvodić: Svako dijete može imati loš dan ili lošu nedjelju, ali kada promjene u ponašanju postanu naglašene i produže se na duže vremenske periode, to može signalizirati da nešto dublje utiče na njihovo emocionalno stanje.

- Ako primijetite da je dijete počelo da nazaduje u određenim aspektima razvoja gdje su već bili ostvareni napreci, kao što je govor, socijalne vještine, ili samostalnost, to može biti znak da je dijete pod stresom ili da se suočava sa nekim problemom.

- Kritičan momenat za uzbunu je kada promjene u ponašanju ometaju djetetovo ili adolescentovo funkcionišanje u svakodnevnim aktivnostima - bilo to u školi, kod kuće, ili u socijalnim interakcijama. Ovo je posebno bitno kada ponašanje odskače od onoga što se očekuje za njihov uzrast.

Roditelji i nastavnici trebaju da znaju da nije rijetkost osjećati zabrinutost oko ponašanja svog djeteta, ali je takođe važno otpočeti s pažljivim razmatranjem i eventualno sa konsultacijama sa stručnjacima prije donošenja bilo kakvih zaključaka, kazala je Vojvodić za Antenu M.