Na protestnom okupljanju grupe slobodnih građana na ulazu u park-šumu Gorica danas je govorio i akademik Vukić Pulević, poručujući da je 13. jul najveća, najviša, najsvjetlija i najuzvišenija kota u razuđenome istorijskom i državotvornom reljefu Crne Gore.
Govor akademika Pulevića prenosimo integralno:
"Pripala mi je osobita čast da s ovoga uzvišenog mjesta građanima Crne Gore čestitam nacionalni praznik.
Dva velika datuma iz 1941. trajno su obilježila i utemeljila savremenu istoriju Crne Gore. Prvi je 8. jul, kad su donešene epohalne i dalekosežne odluke o dizanju ustanka protiv fašističkoga okupatora. Drugi je datum 13. jul, kad je podignut ustanak koji i danas s ponosom obilježavamo i slavimo.
Trinaesti jul najveća je, najviša, najsvjetlija i najuzvišenija kota u razuđenome istorijskom i državotvornom reljefu Crne Gore. S te kote Crna Gora dostojanstveno gleda i prepoznaje samu sebe, ponosno spušta sonde u svoju slavnu istoriju i s utemeljenom sigurnošću projektuje svoju budućnost.
Ustanički plotuni 13. jula 1941. daleko su odjeknuli po porobljenoj Evropi, tako gromko da su se čuli i do Rima i do Berlina, a prvi ognjevi koji su 1945. upaljeni na oslobođenim brdima osvijetlili su Crnu Goru i sve njene puteve i pravce prema antifašističkoj Evropi. To su ujedno i utabane trase kojima se i danas antifašistička Crna Gora usmjerava prema institucijama Evropske unije.
Trinaesti jul dorski je stub koji čvrsto podupire Crnu Goru i koji magnetnom snagom i kohezionim silama objedinjuje sve njene kulturne različitosti, što je osvjedočeno i na Referendumu 2006. To nijednoga trenutka ne smijemo smetnuti s uma niti izgubiti iz vida jer Crna Gora je domovina svih koji u njoj žive, koji je poštuju i izgrađuju.
Ove riječi koje sam izgovorio primjerene su proslavljanju velikoga datuma - 13. jula. Međutim, s ovoga mjesta treba ukazati i na veliki broj propusta koji su se dešavali Crnoj Gori.
Crnu Goru trebalo je, osim oružjem u ratu, braniti i institucijama u miru, a te institucije nikad nijesu dovoljno zaživjele. To su od poodavno bile najslabije tačke i nezaštićeni prijelazi za razne hegemonističke uticaje i sabotaže. Da je Crna Gora imala razvijen institucionalni sistem, makar primjeren svojoj moći i vremenu, ne bi onako krvavo stradala 1918. godine.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, kao jugoslovenska republika, Crna Gora dobila je ravnopravan status, dobila je svoje granice, dobila je i političke i neke druge institucije, ali je ispuštila da tim institucijama dâ odgovarajući kulturološki i nacionalni sadržaj. U prvome redu mislim na obrazovni sistem i institucije kulture koje su bile opterećene nametnutim konzervativnim i velikosrpskim sadržajima, što je otvorilo vrata svim onim otvorenim udarima na Crnu Goru od kraja 80-ih godina prošloga vijeka do danas.
Sad se sve više javno i otvoreno govori o klerikalizmu, o velikosrpskome hegemonizmu, reviziji istorije, a sve to ima fašističku potku. Slažem se s ocjenama da je stanje u Crnoj Gori danas teže no 1942. godine. Zato se protiv ovoga zla koje je sunovratilo Crnu Goru treba otvoreno i oštro suprotstaviti. Na prvome mjestu treba aktivirati i pomoći istinske naučne i kulturne institucije i pojedince koji će na kritičkim osnovama valorizovati crnogorsku kulturnu i istorijsku baštinu i procijeniti prirodne resurse Crne Gore. Na tim osnovama treba da nastaju i udžbenici i ostala literatura.
Ne smijemo dozvoliti da trinaestojulska Crna Gora gleda samu sebe kroz Čičine naočare niti ćemo pristati na ravnogorsku ideologiju i Moljevićeve projekte.
Srećan vam 13. jul! Da je vječna Crna Gora!"
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR