Dan ljevorukih – mali podsjetnik na veliku diskriminaciju

Nekada su ih ispravljali, udarali po prstima ili satima primoravali da drže olovku u „pravilnoj“ ruci. U školama širom svijeta, ljevorukost je decenijama bila znak nečeg pogrešnog, pa i opasnog – od „nedostatka discipline“ do „sotonskog uticaja“.

Djeca koja su instinktivno posezala lijevom rukom za olovkom, kredom ili viljuškom često su bivala ponižavana pred cijelim razredom, a roditelji su ih kod kuće „prevaspitavali“ vezivanjem ruke ili kažnjavanjem. Medicina tog vremena nije bila mnogo milosrdnija: postojale su terapije i tretmani, od elektrošokova do psiholoških „seansi“, čiji je jedini cilj bio „ispraviti“ osobu. Sve to u ime društvenog ideala koji je desnu ruku smatrao mjerom normalnog, a sve drugo devijacijom.

Ovakva praksa danas djeluje arhaično, pa i komično. Većina ljudi se zgražava kad čuje da je nečija prirodna sklonost bila razlog za maltretiranje. Ipak, priča o ljevorukima nije tek nostalgični podsjetnik na mračne i čudne običaje prošlosti, već ogledalo koje nam vraća sliku sadašnjosti. Jer iako danas malo ko mari kojom rukom pišete, mehanizam odbacivanja „drugačijeg“ ostao je isti – samo su mete promijenjene.

Umjesto olovke u lijevoj ruci, razlog osude može biti boja kože, tijelo koje ne odgovara očekivanom standardu, ljubavni izbor ili bilo šta što osobu čini „drugačijom“ od većine. Umjesto učitelja s lenjirom, tu su algoritmi društvenih mreža koji podstiču gomilu da osuđuje i presuđuje. Umjesto ljekara koji „liječe“ ljevorukost, imamo institucije i pravne okvire koji, otvoreno ili prikriveno, regulišu ko smije postojati bez straha, a ko ne.

Dan ljevorukih, koji čine oko 10% populacije, a koji se obilježava 13. avgusta, možda djeluje trivijalno u kalendaru svjetskih datuma, ali njegova simbolika je ozbiljna: podsjeća da društvo često nije neprijateljski nastrojeno prema „drugima“ zbog realne prijetnje koju predstavljaju, već zato što se ne uklapaju u zamišljeni kalup. Ljevoruki su, nakon decenija borbe, postali neupitno prihvaćeni – toliko da mlađe generacije teško mogu da zamisle da je ikada bilo drugačije, što je dokaz da se norme mogu mijenjati i da ono što danas izaziva nelagodu može sjutra postati beznačajno.

Ipak, istorija ljevorukih je i upozorenje: svaka diskriminacija počinje u malim stvarima koje se čine bezazlenim – u šalama koje „svi razumiju“, u sitnim administrativnim pravilima, u tihoj poruci da se moraš prilagoditi da bi bio prihvaćen, a završava u pravilima, zakonima i nasilju. Današnji Dan ljevorukih, ako ga shvatimo ozbiljno, ne govori samo o rukama, nego o tome da „drugačije“ nikada ne smije biti sinonim za „pogrešno“.