O vršnjačkom nasilju se dosta govori, ali pitanj je kolika naša svijest o ozbiljnosti vršnjačkog nasilja, kazala je u izjavi za Antenu M psihološkinja Anđa Backović.
“Vršnjačko nasilje doživljavamo kao incident ili izolovani događaj, pokrenu se različita mišljenja i osjećanja, ali ostaje zanemaren mnogo važniji društveni aspekt vršnjačkog nasilja, a to je kakve nam signale kao društvu šalje pojava vršnjačkog nasilja, šta to govori o nama samima”, objašnjava Backović.
Backović kaže da je vršnjačko nasilje simptom i najjači signal da kao društvo patimo od vrlo ozbiljnih devijacija.
“Vršnjačko nasilje ukazuje na narušavanje mnogih društvenih normi i vrijednosti koje su važne za jedno stabilno i sigurno društvo. Da naša djeca zapravo samo rade ono što vide oko sebe. Jer su okružena vrlo često nezdravim uzorima, skoro, mogli bi da kažemo, toksičnim uzorima iz svijeta odraslih, iz svih domena našeg života, uključujući i visoku politiku.
Nadalje signal je da ne poznajemo našu djecu dovoljno, ni kao roditelji, ni kao škola. Zapravo nismo svjesni ili nećemo da se suočimo s tim da virtualni svijet bolje poznaje našu djecu nego mi”, objašnjava Backović.
Ona ističe kako je u školi vaspitna uloga u krizi i da su ocjene zasijenile značaj ličnosti djeteta.
“Ocjene u školi zasijenile su značaj ličnosti djeteta, malo pažnje posvećujemo razvoju socijalnih i emocionalnih vještina. Ne možemo nikako odvojiti intelektualni aspekt i emocionalni aspekt djeteta u procesu učenja. Ne pomažemo im da razumiju sami sebe, svoja osjećanja i da ih artikulišu, izražavaju, kontrolišu, a u konačnom ne mogu razumijeti ni druge oko sebe, nedovoljno ih pripremamo da budu građani 21. vijeka, da budu ljudi sa civilizacijskim vrijednostima i ponašanjem”, rekla je Backović Anteni M.
Sagovornica Antene M smatra da ne čujemo mišljenje djece i adolescenata o tome šta je za njih vršnječko nasilje, koji su problem i izazovi.
“U Crnoj Gori institucionalni odgovor je još uvijek potpuno sporadičan od slučaja do slučaja, da ne postoji povezanost institucija, dobra koordinacija i nedovoljna odgovornost institucija za prevenciju vršnječkog nasilja. Kada krenemo dalje pa razmišljamo o tome kako je došlo do toga da se djeca fizički obračunavaju, samo zbog toga što je neko od njih drugačije nacionalne pripadnosti, vjere, pođemo prvo od toga da ovdje nije samo riječ o fizičkom nasilju i da tome prethodi ili ga prati i verbalno i psihičko nasilje”, kaže Backović.
Ona dalje objašnjva da djeca posmatraju odrasle kao uzore, a šta vide u tim uzorima ili u većini tih uzora? “vide netoleranciju, govor mržnje, jednu vrstu nekontrolisanog ponašanja, necivilizovanosti, neodgovornosti za svoje postupke, nedostatak moralnog integriteta onih koji bi trebali da budu uzori u zajednici”.
Dozvoljeno je danas, kaže Backović, biti netolerantan, govoriti sa mržnjom, nepoštovati osnovne moralne norme itd.
“Tu bi mogli naravno da pomenemo i to koliko mediji i društvene mreže igraju ulogu koja sve češće biva negativna i prasto pojačava ovo ponašanje koje se manifestuje kao vršnjačko nasilje, iako bi zapravo, posebno mediji, trebali da budu još više u funkciji jednog korisnog društvenog pritiska na institucije i da rade svoj posao”.
Backović navodi da reakcija institucija izostaje iako, kako kaže, “mi savršeno dobro znamo šta je obaveza institucija u sprječavanju nasilja i mi odlično znamo šta je uloga škole, šta je uloga porodice, šta je uloga centara za socijalni rad, šta treba da radi policija, šta Tužilaštvo, šta je uloga odnosno odgovornost zdravstvenog sistema, nevladinog sektora i kako zapravo sve to treba da budu sastavni elementi jedne mreže, veoma čvrste i međusobno povezane, međutim, to se ne dešava”.
Zaključuje da je sistematski odgovor jedini mogući odgovor, ali prije toga, objašnjava, moramo mnogo drugačije posmatrati naše institucije i razumijeti koji je put njihovog oporavka i povjerenja građana u institucije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR