Piše: Dr Ivan Vukčević, koordinator programima Ljudska prava u Centru za građansko obrazovanje (CGO)
Različiti su oblici totalitarizma, ali zajednička im je težnja da se uspostavi potpuna kontrola nad društvom i uguši svaki glas razuma. Samim tim, i odgovori na takve režime, naročito one koji su kulminirali pojavom fašizma i nacizma u drugoj i trećoj deceniji prošlog vijeka, morali su biti višeslojni. Posebno mjesto u tom otporu zauzima pravnički odgovor, kako u međunarodnom, tako i u nacionalnom pravu.
U međunarodnom pravu, ti odgovori se ogledaju kroz usvajanje konvencija kojima se kriminalizuje propagiranje totalitarnih ideologija, a posljedično i podsticanje podjela u društvu. U unutrašnjem pravu, te norme su pretočene u mehanizme koji ne samo da preveniraju, već i sankcionišu promociju naci-fašističkih ideja, simbola i stavova.
Najznačajnije pravne lekcije izvučene su upravo u državama koje su istorijski doživjele užas totalitarnih režima. Primjer Njemačke, kroz koncept “odbrambene demokratije” i postojanje “vječnih normi”, svjedoči o odlučnosti da se pravnim putem zaštite osnovne vrijednosti kao brane svakom pokušaju restauracije nacizma.
Antifašizam je, stoga, postao vrijednosni stub – negacija svega što vodi poništavanju identiteta pojedinca i zajednice, ugrožava dostojanstvo, slobodu i jednakost. Čuvanjem tih vrijednosti, čuvamo i antifašizam. U savremenom društvu, on je, u suštini, zaštita ljudskih prava i težnja ka demokratskom, pluralnom društvu, oslobođenom istorijskog revizionizma na ideološkim osnovama i autoritarnih metoda vladanja. Ili, kako bi jednostavnije i rokerski rekao Mile Kekin: antifašizam je stvar pristojnosti.
Da bi građani mogli zrelo, kritički i slobodno da promišljaju ovu temu, neophodno je da politički akteri djeluju odgovorno i mudro. Osim obrazovanja zasnovanog na istorijskim činjenicama, država mora pokazati da veličanje fašističkih, nacističkih i ekstremističkih ideologija, organizacija i pojedinaca nije samo etički neprihvatljivo, već i zakonski kažnjivo.
Zato je usvajanje posebnog zakona kojim bi se zabranile fašističke, nacističke i ekstremističke organizacije i simboli ne samo opravdano, već i neophodno za zaštitu javnog interesa. Svakodnevna dešavanja u Evropi i regionu dodatno potvrđuju hitnost donošenja takvog propisa.
Evropski parlament je još 2018. godine prepoznao opasnost od širenja neofašističkih ideologija i usvojio Rezoluciju kojom se države članice pozivaju da zabrane neofašističke i neonacističke grupe. U tom dokumentu istaknuta je duboka zabrinutost zbog trenda „normalizacije” fašizma, rasizma, ksenofobije i drugih oblika netolerancije, kao i zbog „tajnih dogovora” određenih političkih lidera i stranaka sa neofašistima i neonacistima. Takođe, Evropski parlament je pozvao Evropsku komisiju, države članice i biznis sektor koji djeluje u oblasti društvenih mreža da se aktivno suprotstave širenju rasizma, fašizma i ksenofobije na internetu, u saradnji s organizacijama civilnog društva.
Na nacionalnom nivou, potreba za ovakvim zakonom u Crnoj Gori je očigledna. Od negiranja genocida, nagrađivanja „umjetnika” koji šire mržnju, aktuelnih pokušaja podizanja spomenika ratnim zločincima, do glorifikacije pokreta koji su bili saradnici nacista i fašista – svjedočimo zabrinjavajućem trendu politički motivisanog revizionizma. Promoteri tih narativa, često crkveni velikodostojnici ili visoki državni funkcioneri, koriste i javne resurse kako bi te ideje institucionalizovali. Time se stvara opasna matrica u kojoj se ratni zločinci i njihovi saradnici predstavljaju kao tragični junaci i legitimni uzori.
Takvi pokušaji ne mogu izmijeniti istorijske činjenice, ali mogu dugoročno oblikovati političku budućnost, s ciljem izjednačavanja antifašističkog i kolaboracionističkog pokreta. Još je opasnije kada se ovakvo tumačenje istorije pokušava nametnuti kao stav svih Srba u Crnoj Gori, poistovjećujući ih sa četništvom, a što je duboko pogrešno i društveno razorno.
Zato Zakon o zabrani fašističkih, nacističkih i ekstremističkih organizacija i simbola mora jasno definisati primjere fašističkih, nacističkih i ekstremističkih ideologija, organizacija, pojedinaca i praksi koje se glorifikuju u Crnoj Gori. U njemu je neophodno istaknuti da je svaka forma pohvale, relativizacije ili opravdavanja ovih ideologija i njihovih protagonista neprihvatljiva i protivzakonita. Glavni cilj treba biti sprječavanje diskriminacije, govora mržnje i širenja destruktivnih ideologija koje ugrožavaju društvenu koheziju i temeljne vrijednosti države Crne Gore.
Zakon bi morao obuhvatiti i digitalni prostor – društvene mreže i online platforme – kao i sve oblike vizuelnog i “mimetičkog” isticanja zabranjenih simbola, uz precizno određivanje mehanizama praćenja, odgovornosti i sankcija.
U njegovom oblikovanju moraju učestvovati stručnjaci različitih profila – pravnici, istoričari, sociolozi, medijski eksperti – kako bi propis bio savremen, jasan i primjenjiv.
Sveobuhvatno posmatrano, donošenje ovakvog zakona bio bi civilizacijski iskorak i dokaz da Crna Gora ima zrelosti i političke volje da se suprotstavi ekstremizmu i revizionizmu. Jer, antifašizam nije samo istorijska kategorija, već temelj na kojem počiva moderna i demokratska Crna Gora i štit njene stabilnosti i održivosti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR