Poluostrvo koje je zbog prepirki Crne Gore i Hrvatske pretvoreno u pustinju

Malo je ko od nas, a i naših turista, ikada kroz Hrvatsku krenuo južnije od Dubrovnika.

A još ih je manje prošlo Cavtat, Ćilipe, Popoviće i Radovčiće, Poljice i Mikuliće, pa u Đurinićima, umjseto za Crnu Goru skrenulo desno ka Vitaljini, posljednjem naseljenom mjestu na krajnjem hrvatskom jugu, nakon kojeg, poput gordog prirodnog roga što se zabija u Jadran, slijedi Prevlaka, poluostrvo tako maleno i zapušteno, a tako moćno da već decenijama izaziva međunarodne skandale.

Posljednji kafić u Hrvatskoj

Do Prevlake stižemo vijugavom cestom kroz gotovo napuštena naselja. Okolina je svojstvena toj geografskoj6 širini i dužini. Mediteranski krš, pokoja zarasla i zapuštena maslina, stijene kojima vladaju otrovnice i tek neka, odavno ruševna kamena kuća, sve su što se vidi na putu do najjužnijeg dijela naše zemlje. Civilizacija prestaje izlaskom iz Vitaljine, a kao 'granični prelaz' tu je konoba Gusar, posljednji kafić u Hrvatskoj. Uz Gusara vijori se hrvatska zastava, a tu je i stup odavno polomljene vjetrenjače, pored koje se neko dosjetio, na vrelom suncu, ostaviti nekoliko dimidžana domaćeg višnjevca, da zrije. Signal za mobitlni nepoznanica je, osim ako kupite crnogorsku SIM karticu, jer veze sa hrvatskim repetitorima nepostojeće su.

U Gusaru susrećemo dva 'domoroca', no odmah nas razočaravaju. Nema nam, kažu, smisla putovati dalje od ove tačke, sve što ćemo susresti pustoš je i krš.

"Ovdje ti vrijedi ona, što južnije to tužnije. Ovo je posljednja tačka na kojoj ima kakvog takvog života. Dalje - vidjećeš i sam - samo su ruševine nekadašnjih vojnih objekata. Ali, da ti budem iskren, nema puno više života ni ovdje, u Vitaljini. Do najbliže prodavnice imamo desetak i više kilometara, a čak nemamo ni struje. Milanović je, dok je bio na vlasti, doveo električne stupove koje vidiš, ali nikada nisu napravili priključke, pa to vino koje sad piješ hladimo u hladnjaku na agregat", odmah će naši domaćini.

Nećemo u politiku, ne pitamo što misle o sporu sa Crnom Gorom koja i dalje tvrdi da joj pripada pola tog netaknutog mediteranskog raja, ali zanima nas dođe li im neko od turista. Jer, okoliš koji nas okružuje čaroban je i nije ga lako opisati. Kristalno bistro i čisto more čovjeka prosto mami da se u njemu osvježi, a pjesma lokalnih zrikavaca i cvrčaka jedino je što se, uz povremeni šum vjetra kroz nisko raslinje, uopće i čuje.

Na terasi konobe, na samoniklo mediteransko začinsko bilje, upravo se odmoriti sletio Lastin rep, jedan od najuroženijih evropskih leptira, koji živi samo u najmirnijim i od čovjeka najmanje devastiranim lokacijama u Evropi (čitaj, gotovo niđe).

"Turisti? A dođe neki, valjda zaluta. Pa se ovdje okupaju, jer ih oduševi ovo prekrasno more. Imamo i par golaća povremeno, dođu jer znaju da ih ovdje niko nikada neće vidjeti. Ma ovo ti je pustinja. Da ti se što dogodi tamo, ne bi te našli mjesecima", govore lokalni, kako za sebe kažu, 'krokodili'.

Spektakularna vojna tvrđava

Niko tačno ne zna kada je i kako nastao taj izraz, ali legenda kaže da se počeo koristiti prije manje od dvadeset godina. Legendu ćemo ispričati kako smo je i čuli, ne ulazeći u to je li istina ili samo simpatična, politikom protkana izmišljotina.

Jedna crnogorska turistička brodica krenula je tako iz Herceg Novog, puna domaćih i stranih turista. Vidjevši veličanstvenu Prevlaku, a na njoj konobu u kojoj sjedi društvo, turisti su pitali što je to i ko su ti ljudi, a vodič im je objasnio da su to 'Cro...Cro... ma krokodili'.

Vrijeme brzo prolazi u ugodnom društvu koje se skupilo u konobi, no novinarska znatiželja vuče nas dalje, južnije, do samog vrha Prevlake i posljednje, najjužnije tačke u Hrvatskoj.

"Ma idite, evo vam i karta. Ali čuvajte se zmija, to vam je najveća opasnost. Vidjećete i sami, nema tamo ničega" govori vlasnik Gusara, jedan od onih tvrdih južnjaka koji pokušava biti strogi namćor dok govori kako se ne želi slikati, a vidi se i ne može sakriti da je dobrodušan i smije se ispod dalmatinskog brka.

Na samom vrhu, do kojeg vodi malena, obrasla cestica, spektakularna je vojna tvrđava, građena još za vrijeme Austro-ugarske. Sa svih je strana izranjavana tanetima što ih ispucavaše topovnjače kada je 1992. Prevlaka demilitarizovana i posljednji vojnici Jugoslavenske narodne armije napustili su poluostrvo. No, ponosno i dalje stoji, kao već stotinama godina, okružena rajskom mediteranskom florom.

Priznajemo, prekršili smo zabranu pa se kroz maleni prozorčić uvukli u tvrđavu svjedočeći jednom od najspektakularnijih pogleda na Jadranu, no čini se da unutrašnjost tvrđave čuva i svoje mračne tajne.

"Ovdje su nas tukli i mučili, ali od nas riječi nisu čuli" jezivi je natpis u unutrašnjosti jedne od mračnih izbi. A kako život uvijek ima smisla za ironiju, baš iz tog kamena izrasla je, na kamenu i bez zemlje, prkosna smokva s jednim skromnim plodom.

Smokve ostavljamo na miru, no rado beremo i sakupljamo mahune rogača, u narodu poznatog i kao 'kruh Sv. Ivana", jedinstvene dalmatinske mahunarke što raste na drvu, a ukus joj je kao u čokolade, ako ne i bolji.

Posljednji komadić raja na Mediteranu

A tu, svega nekoliko desetaka metara od stabla koje besramno obiremo, posljednji je, nazovimo ga stambeni, objekt na krajnjem hrvatskom jugu. Bio je u upotrebi sve do 2002.godine, kada su posljednji pripadnici snaga Ujedinjenih nacija napustili tu demilitarizovanu zonu. Danas je to tek zapuštena kuća, razbijenih prozora i dotrajalih stropova. Sve je blijeđi i natpis "Tito - to je naš put", a jedva da se razabiru slova na obližnjem zidiću "Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga". Kuća koja bi lokacijom, poželi li je netko obnoviti, mogla biti jedan od najljepših turističkih objekata na Jadranu. No, pitanje je bi li to uopšte bilo dobro.

"Jedino je rješenje park prirode, zaštićeni rezervat. Jer, ako nahrle turisti, otvore se hoteli, krenu automobili, izgubili smo i ovaj, posljednji komadić raja na Mediteranu. Tako da, možda je i bolje, neka ovo bude pustinja", zaključuju domaćini.

Reportaža Prevlaka