Priredio: V.J.
Arhimandrit dr Kirilo Govorun, poznati pravoslavni bogoslov i univerzitetski predavač patrologije (istorije i sadržaja učenja Svetih Otaca), porijeklom iz Ukrajine — svojevremeno blizak saradnik poglavara Moskovske patrijaršije, patrijarha Kirila Gundjajeva — predočio je interesantna svjedočenja i opservacije o Ruskoj crkvi u intervjuu za italijanski neđeljnik „La Nuova Europa”.
Za čitateljke i čitaoce „Antene M” izdvajmo neka od pitanja i odgovora…
LA NUOVA EUROPA: Vjerujete li da iza Kirilovih izjava povodom invazije na Ukrajinu — a koje su izazvale toliki skandal — stoji jednostavno lični kompromis, možda ucjena kojoj se on podvrgava; ili je to čvrsto ubjeđenje, čak i njegova crkvenost [eklisiologija]?
GOVORUN: Ako je to rezultat eklisiologije, vizije u koju on iskreno vjeruje, onda je to veoma različito od onoga kakva sam ga znao dok sam radio s njim. Tada smo često razgovarali o Ukrajini, o budućnosti Ukrajinske crkve [UPC-MP, ogranka Moskovske patrijaršije u Ukrajini, prim]; to je bilo prije 12-13 godina, odmah nakon njegova izbora za patrijarha.
Koliko se śećam, njegove su ideje u to vrijeme bile radikalno različite. Došlo je do ogromne promjene u njemu, ako zaista vjeruje u ono što danas govori. Moj utisak o njegovim sadašnjim beśedama je da je to prije svega politička retorika, a ne crkvena ili pastirska; tj. to su političke izjave koje nijesu upućena Urbi et Orbi, već konkretnoj osobi — Predśedniku Ruske Federacije.
U sadašnjoj situaciji, naime, Putin shvata da je čitavo njegovo okruženje pod velikim pritiskom — da neki pokušavaju da izbjegnu katastrofu koja se približava — zbog čega on nastoji da identifikuje ko će ga izdati. Elita oko njega reaguje na različite načine: neki bježe, više ili manje; drugi, naprotiv, izjavljuju mu lojalnost do kraja. Putinu se čini da patrijarhove beśede imaju značenje: možete računati na mene, ja te neću izdati; tvoj kraj će biti moj, ja sam spreman. Ne znam zašto je Kiril napravio ovakav izbor, ali je to njegov izbor.
LA NUOVA EUROPA: Čuju se glasovi da je za ovaj besmisleni rat potrebna nova pravoslavna teologija, koja ne proizilazi iz apstraktnih spekulacija već iz iskustva zajedničke nesreće i zajedničkoga pokajanja; teologija koja više nije „klerikalna“ nego univerzalna, koja sagledava razmjere tragedije. I da zato odbačujete filetizam...
GOVORUN: Upravo to ponavljam: potrebna je nova pravoslavna politička teologija koja odražava ratnu i poslijeratnu stvarnost i koja pretpostavlja određene korake. Da bi se to desilo, potrebno je da se osvrnemo na iskustvo drugih, ne-pravoslavnih crkava, posebno Katoličke.
Naravno, u periodu prije Drugoga svjetskoga rata neki iz Katoličke crkve su podržavali nove ideologije; bilo je poznatih ličnosti — kao što je Karl Šmit, katolik, koji je bio ideolog nacizma; ili neki katolički teolozi koji su, kao reakciju na komunizam, prihvatili nacističku ideologiju. Ali mislim da je Katolička crkva dobro prevazišla ovo iskušenje zahvaljujući Drugome saboru u Vatikanu [održan 1962, prim] koji je stvorio novu političku teologiju. Sličan proces odvijao se i u protestantskoj teologiji. Kao što znamo, protestantska zajednica je 1930-ih još više trpjela iskušenje nacističke ideologije, ali je nakon rata došlo do radikalne revizije — koja je nazvana „teologija poslije Aušvica“.
Mislim da smo — mi, pravoslavni — došli do tačke kada nam je apsolutno potrebna sopstvena „teologija poslije Aušvica“, politička teologija u duhu Drugoga sabora u Vatikanu. Moramo radikalno da preispitamo impulse, principe koji su nas doveli do sadašnje katastrofe.
Jer, formula današnjega rata u Ukrajini vrlo je jednostavna: oružje plus ideje. Putin je stavio oružje u ovu formulu, Ruska crkva je u nju unijela ideje — ideje koje pokreću ovaj rat ne potiču iz Kremlja, već ih je formulisala Ruska crkva. One nijesu mnogo različite ideje od onih prisutnih u drugim crkvama — to je etnofiletizam u svome najradikalnijem obliku.
Tačnije, ono što Rusiju danas pokreće definisao bih kao „nacionalizam civilizacije“ u kojoj se izuzetnost pripisuje, ne toliko naciji, koliko civilizaciji — to je oblik „mesijanizma”. A ako se taj „mesijanizam” spoji sa snagom oružja, imamo rat. Dakle, sada moramo pobijediti u ratu, i samim tim uništiti oružje; ali potom i potpuno revidirati ideje.
LA NUOVA EUROPA: Politička teologija utiče i na eklisiologiju?
GOVORUN: U pravoslavlju, politička teologija je i eklisiologija. Sada je zadatak „deputinizacija“ ruske teologije; da se ona oslobodi onih elemenata koji su je doveli do ovih zastrašujućih posljedica. Ali ne pati samo ruska teologija od „putinizma“, može se primijetiti i u drugim pomjesnim pravoslavnim crkvama…
LA NUOVA EUROPA: Etnofiletizam i „ruski svijet” („Русский мир”) imaju, dakle, zajednički korijen?
GOVORUN: Neposredno iz utrobe Ruske crkve svjedočio sam rađanju „ruskoga svijeta”, porasta te ideologije. I prije deset godina protestovao sam, doduše ne javno. Slao sam pisma patrijarhu Kirilu, pokušavao da ga ubijedim da je to pogrešna ideologija; ali, kada sam vidio da je beskorisno, podnio sam ostavku. Glavni razlog zašto sam napuštio strukturu Moskovske patrijaršije je upravo ideja o „ruskome svijetu”, sagledao sam koliko je opasna.
Geneza je sljedeća: u početku, 1990-ih, „ruski svijet” razrađivali su neki liberalni politikolozi, intelektualci povezani s takozvanom Metodološkom školom Moskovskoga državnoga univerziteta. Tada je to bila sekularna ideja i imala je sasvim drugo značenje: govorilo se da je, poslije raspada SSSR-a, Rusija slaba, jer inteligentniji Rusi odlaze u inostranstvo; stoga je sav intelektualni potencijal Rusije, koji je sve više bio skoncentrisan van nje — u zemljama zapadne Evrope — morao da se preusmjeri s periferije ka centru, da se izgradi nova Rusija u demokratskome smislu.
Ovo je bio originalni sadržaj „ruskoga svijeta”. Ali, početkom 2000-ih, „ruski svijet” je ščepala Ruska crkva i radikalno transformisala; glavni akter ovoga preobražaja je budući patrijarh Kiril, koji je tada još mitropolit.
LA NUOVA EUROPA: I kakvu je korist Kiril vidio „ruskome svijetu”?
GOVORUN: U početku je to za njega bila misionarska ideja, kroz koju je mislio da može privući postsovjetske mase Crkvi. Ali i tada sam uočio klicu nacionalizma. Kiril je, kao osoba, počeo da se mijenja kako je njegov misionarski žar prerastao u nacionalizam. To je počelo već dvije-tri godine nakon njegova izbora za patrijarha.
Tako je poništena prvotna ideja o „ruskome svijetu”: u novoj interpretaciji, Rusija je centar, ona je sila, njezine su ideje toliko važne da se moraju širiti na periferiju, kako bi periferiju doveli u orbitu Moskve. To je tipočna imperijalna matrica: širiti politički uticaj Rusije kroz ideje, stvaranje nove političke realnosti putem tzv. meke moći [soft power].
A pošto je Moskovska crkva transnacionalna, prostire se na Bjelorusiju, Ukrajinu i bivše sovjetske prostore, ona je sebe predložila kao medijum za „ruski svijet”: preko Crkve bi ove teritorije, izgubljene s krajem Hladnoga rata, bilo moguće vratiti u orbitu Moskve. Ovo je poenta „ruskoga svijeta” u njegovoj novoj „crkvenoj” verziji. A Ruska crkva je uspjela da ubijedi Kremlj da bi ova ideologija mogla da posluži kao osnova politike.
Putin u ranim svojim predśedničkim fazama, u prva dva mandata, nije imao sopstvenu ideologiju, nije bio „vizionar”; zaista je imao prilično uzak horizont — bio je zainteresovan za bogaćenje, prodaju gasa i nafte, bušotine. U njegovim očima, Rusija nije bila ništa drugo do veliki distributer gasa.
I Ruska crkva je bila ta koja je Putinu ponudila novu viziju, novi vokabular za imperijalni projekat. Prema tome, čak i ako to može izgledati kao prejaki sud, mislim da bez Crkve Putinov imperijalni projekat ne bi bio moguć; Ruska crkva mu je obezbijedila začeće, ponudila mu jezik, inspirisala mu ovu megalomaniju…
LA NUOVA EUROPA: Ukratko, hoćete da kažete da je Ruska crkva u svemu tome imala fatalnu ulogu?
GOVORUN: Da, odigrala je odlučujuću ulogu. Pretpostavljam da bez Crkve, bez ideologije — koju je stvorila preobražavanjem prvotne ideje „ruskoga svijeta” — ovoga rata možda ne bi bilo...
LA NUOVA EUROPA: Strašno ... Ovo objašnjava deklarciju pravoslavnih bogoslova o „ruskome svijetu” [vidi link dolje, prim]. Da li je ikada postojao tako jasan stav o etnofiletizmu od 1872. godine, kada je Bugarska crkva optužena za ovu jeres?
GOVORUN: Veoma sam srećan što se pojavio taj dokument; u njemu se ogledaju refleksije kroz koje sam i ja sazrijevao svih ovih godina. Ova deklaracija u suštini predstavlja, u sažetoj, ali preciznoj formi, manifest nove teologije koju čekamo, analogno „teologiji poslije Aušvica“; mogli bismo je nazvati „teologijom poslije ‘ruskoga svijeta’“, ili „poslije ukrajinskoga rata“. To je važan dokument koji ocrtava principe kojih će se pravoslavna politi
ka teologija morati pridržavati u narednim decenijama…
LA NUOVA EUROPA: Može li se etnofiletizam smatrati bolešću koja se u pravoslavlju na oganičava samo na Rusku crkvu?
GOVORUN: Da, to je široko rasprostranjena bolest, čest problem…
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR