26 °

max 34 ° / min 20 °

Utorak

22.07.

34° / 20°

Srijeda

23.07.

39° / 22°

Četvrtak

24.07.

40° / 23°

Petak

25.07.

43° / 26°

Subota

26.07.

42° / 28°

Nedjelja

27.07.

36° / 21°

Ponedjeljak

28.07.

32° / 19°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Hristos nije vlasništvo ni jedne nacije, rase ili civilizacije: Na Oksfordu hrišćanski naučnici Evrope usvojili deklaraciju

Religija

Comments 0

Hristos nije vlasništvo ni jedne nacije, rase ili civilizacije: Na Oksfordu hrišćanski naučnici Evrope usvojili deklaraciju

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: V.J.

 Konferencija „Hrišćanski identitet u nacionalnoj, transnacionalnoj i lokalnoj dimenziji“ (na slici gore) održana je 4. i 5. aprila 2022. godine na Novome koledžu Oksfordskoga univerziteta (New College – University of Oxford).

 Učestvovali su, kako se navodi, vodeći politikolozi, sociolozi, filozofi i teolozi Evrope — hrišćani različitih denominacija.

 Konferencija je rezultirala „Deklaracijom solidarnosti s pravoslavnom ‘Deklaracijom o učenju ruskoga svijeta’”. Potpisuju je Jirgen Moltman, Miroslav Volf, Hoze Kazanova, Tomaš Halik, Katarina Kunter, Marieta van der Tol i drugi.

 Taj se dokument — koji ćemo nekonvencionalno nazvati Oksfordska deklaracija — odnosi na potrebu da se podrži i proširi obim prethodne Deklaracije, a koju su 13. marta 2022. godine usvojili pravoslavni teolozi na Neđelju Pravoslavlja (vidi link dolje).

 Oksfordska deklaracija sadrži tri cilja:

 a) da se ohrabre hrišćanski naučnici koji ne pripadaju pravoslavnoj tradiciji kako bi podržali pravoslavne u demaskiranju jeresi „ruskoga svijeta“; b) da se osude, kako navode, „zli savezi između hrišćanskoga identiteta i političke moći koji su takođe nastali u kontekstu hrišćanskoga nacionalizma”; c) da se pozove na razvoj ekumenske teologije poslije „hrišćanskoga svijeta“.

 Prije nego u nastavku citiram Oksfordsku deklaraciju, nekoliko napomena o terminima „hrišćanski svijet“, ili „hrišćanski nacionalizam”, gore se pominju — a pokušavaju da ih u suženoj formi imitiraju novokomponovani „ruski svijet”, ili „srpski svet” (koji ima i jeres „svetosavlja” u fusnoti), baš kao i drugi slični kvazireligiozni derivati, poput „hrišćanska Evropa”.

 „Hrišćanski svijet”, ili drugi derivati, na marginama — ceremonijalom, retorikom i simbolikom — naoko se poklapaju s hrišćanstvom, no to nije i suština hrišćanstva; naprotiv, to je jedan od oblika zloupotreba i negacija hrišćanstva.

 Kroz „sakralizaciju” vođa, ideologija, istorijskih tumačenja, događaja ili mitova, kroz „krštavanje” države, nacije, rase ili civilizacije — planira se ili primjenjuje prinuda i agresija prema drugim ljudima, od uskraćivanja njihovih prava da vjeruju ili ne vjeruju u što žele, pa sve do ubijanja i genocida.

 Obično se „hrišćanski svijet” — ili Christendom — u zapadnoj istoriografskoj periodizaciji odnosi na Srednji vijek i rano moderno doba. Tada „hrišćanski svijet” predstavlja geopolitičku, imperijalnu i kolonijalnu moć suprotstavljenu i paganskome i posebno muslimanskome svijetu. No, nestaje ili odumire s Francuskom revolucijom i Napoleonovim ratovima, kada se fokus pomjera na razvoj nacionalne, pluralne, ustavne i seklurane države.

 Neki referentni istoričari tvrde da su najvažniji dokumenti o kraju „hrišćanskoga svijeta”: Prvi amandman na Ustav Sjedinjenih Država (1791) — da američko zakonodavstvo neće uspostavljati državnu religiju ili sputavati ljude u slobodi vjeroispovijesti — i Dignitatis humanae, tj. Deklaracija o vjerskoj slobodi Drugoga vatikanskoga koncila (1965),

 Prema drugim ocjenama, Prvi svjetski rat (1914-1918), sa slomom tri velike hrišćanske carevine (ruske, njemačke, austrijske), realni je kraj „hrišćanskoga svijeta”; najveća preživjela monarhija s državnom crkvom, Anglikanskom — Velika Britanija, tada je zbog katoličko-protestantskih sukoba počela gubiti Irsku i dugoročno kontrolu nad svojim kolonijama. Na scenu u Evropi stupaju uglavnom republike i modernizovane nominalne monarhije koje drže crkve podalje od politike i obrnuto

 Nametanje homogenosti „hrišćanskoga svijeta” još je za Sjerena Kjerkegora (1813-1855) najveća opasnost s kojom se suočava istinska vjera u Hrista Spasitelja. Na mnogo načina, sugeriše, bilo bi mnogo bolje viđeti kako se „hrišćanski svijet” sveo na nekoliko pravih vjernika nego da ga brojčano i teritorijalno naduvaju i pretvore u parodiju.

 I za hrišćansko bogoslovlje, „hrišćanski svijet“ i derivati su bez naglaska na religioznosti i Jevanđelju i u osnovi imaju vrlo malo veze sa stvarnom vjerom. To su, uostalom, više kulturološki ili politički identiteti, jer ne obuhvataju toliko sadržaj vjere u Boga, spasenje i vječni život, koliko u ovozemaljske i prolazne fenomene, strukture i ustanove država ili društava.

 Grupa hrišćanskih protestantskih pastora u odnosu na Hitlerov pokušaj da instrumentalizuje hrišćanstvo, kroz javnu deklaraciju „Die Barmer Theologische Erklärung” iz 1934. ocjenjuju kao „lažnu doktrinu“ da „Crkva u ljudskoj aroganciji može staviti Riječ i djelo Gospodnje u službu bilo koje proizvoljno izabrane želje, svrhe i planova”…

 U nastavku, citiram Oksfordsku deklaraciju konferencije „Hrišćanski identitet u nacionalnoj, transnacionalnoj i lokalnoj dimenziji“:

 „Pozivamo naučnike i sveštenstvo među hrišćanima da podrže izjavu [pravoslavnih bogoslova u opovrgavanju učenja „ruski svijet”, prim] i takođe smo otvoreni za one koji ne dijele hrišćanski jezik ove izjave, ali koji dijele njezinu svrhu.

 ‘Nema svetoga kao što je Gospod; jer nema drugoga osim tebe, i nema stijene kao što je Bog naš. Ne govorite više ponosito, i neka ne izlaze iz usta vaših riječi ohole, jer je Gospod Bog koji sve zna, i on udešava namjere’ [citat iz hvalospjeva Ane, 1 Sam. 2,3, prim].

 Shvatamo da hrišćanske tradicije istorijski pripisuju svetost isključivo Bogu. Ni nacija, ni država, ni bilo koja politička zajednica ne mogu legitimno tražiti intrinzičnu [neku njima svojstvenu, prim] svetost.

 Hrišćanski identitet nije jedino, isključivo ili u superiorno vlasništvo nacije, rase ili civilizacije.

 Integritet hrišćanskoga svjedočenja je iskrivljen tamo đe se koristi za stvaranje razdvajanja ljudi od ljudi, rase od rase, nacije od nacije i civilizacije od civilizacije.

 Stoga se protivimo ‘hrišćanskome nacionalizmu’, ‘hrišćanskoj Evropi’ i ‘ruskome svijetu’.

 Rusija i šira Evropa su istorijski bile dom mnoštva vjerskih, etničkih i jezičkih zajednica. Integritet hrišćanskoga svjedočenja je narušen političkom agresijom, nanošenjem tjelesnih povreda, patnjama i obespravljivanjem, ili uskraćivanjem prava i integriteta zajednica s kojima koegzistiramo — bilo u ime ‘hrišćanskoga nacionalizma’ ili u ime tzv. ‘ruskoga svijeta’ (Sveta Rus).

 Śetimo se da je hrišćanstvo često sporo prepoznavalo opasnost svojega saučesništva u političkome nasilju.

 Hrišćanski identitet je zloupotrijebljen i protiv hrišćana i protiv nehrišćana: u izlivima sektaškoga nasilja, u užasnome progonu jevrejskih i drugih manjina, i protiv mnogih naroda širom svijeta koje su hrišćanski kolonizatori nastojali da nasilno preobrate.

 Integritet hrišćanskoga svjedočenja je narušen upotrebom agresije u pitanjima religije i upotrebom religije u pitanjima agresije.

 Pozivamo druge hrišćanske naučnike u Evropi i šire da govore protiv zlih saveza između hrišćanskoga identiteta i političke moći.

 Hrišćanski naučnici moraju biti spremni i voljni da govore protiv zlih saveza hrišćanstva i političke moći, a posebno u kontekstu nacionalizma, populizma i novih oblika totalitarizma.

 Integritet hrišćanskoga svjedočenja je iskrivljen kada otuđenje hrišćanskoga identiteta ostane neosporno unutar hrišćanskih tradicija.

 Mi pozdravljamo ‘Deklaraciju o učenju ruski svijet’ unutar dijelova međunarodne pravoslavne zajednice.

 Zloupotreba učenja ‘ruski svijet’ temeljno je opovrgnuto kao NEPRAVOSLAVNI (non-Orthodox) od strane međunarodnih pravoslavnih glasova. Pravoslavni teolozi ne oklijevaju da osude bratoubilački rat protiv Ukrajine kao ‘ponavljanje Kainova grijeha’. Integritetom hrišćanskoga svjedočenja se odaje počast hrišćanskoj solidarnosti s onima koji govore istinu o političkim moćnicima.

 Pozivamo na razvoj ekumenske ‘teologije poslije hrišćanskoga svijeta’. Oslanjajući se na Sveto pismo, razum i bogate tradicije hrišćanskih crkava širom svijeta, hrišćanstvo 21. vijeka treba da njeguje svoju refleksiju o teologiji i političkoj misli, posebno ulažući u ekumensku ‘teologiju poslije hrišćanskoga svijeta’.

 Pravoslavni, katolički i protestantski naučnici moraju podržavati jedni druge u odupiranju sakralizaciji političkih zajednica i u nuđenju resursa za artikulisanje teologije posvećene opštem dobru, istinitosti i pravdi.

 Potpisnici: Cyril Hovorun, Marietta van der Tol, Petr Kratochvíl, Katharina Kunter, Sophia Johnson, Jenny Leith, John Heathershaw, Milena Benovska, Mika Vähäkangas, Kristine Margvelashvili, Rosita Garškaitė, Tobias Koellner, Courtney Kane, Magnus Hagevi, Hossein Dabbagh, Andrew Marshall, Marko Vekovic, Zachary Calo, Gionathan Lo Mascolo, Samer Alnasir, Zoran Grozdanov, Jürgen Moltmann, Nicholas Wolterstorff, Tomáš Halík, Miroslav Volf, Pantelis Kalaitzidis, Aristotle Papanikolaou, Brandon Gallaher, Ryan McAnnally-Linz, Jose Casanova, Markus Meckel, Oliver O’Donovan, Roman Soloviy, Oleksandr Geychencko, Viktória KócziánIvana Noble, Richard René, Stephen Finamore, Nikolaos Asproulis, Paul Ladouceur, Hadje C. Sadje, Muthuraj Swamy, Iványi Gábor, Paul Freston, Jonathan Chaplin, Laurens Hogebrink, Peter Ben Smit, Nathaniel Wood, Rachel Muers, Eduard Berdnyk, David Montgomery, Nicholas Sooy, Katya Tolstoj, Joanildo Burity, István Zalatnay, Ulrich Schmiedel, Georgios Vlantis, Fabiny Tamás, Nick Megoran, Christian Krieger, David Jasper, Emma Loosley Leeming, Massimo Faggioli, Riho Altnurme, Leon van den Broeke, Hannah Strømmen, Paul Brink, Tornike Metreveli, Sergei ChapninIványi Gábor jun., Kertai-Szabó Ildikó, Ónodi István, Verebics Petra, Zsarnai Imre, Lauren Morry, Tobias Winright, Rev. Vida Jaugelis, Simon Hewitt, Christopher Hays, Pavlo Smytsnyuk, Adelaide Madera, Konstantin Sigov, David McIlroy

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR