Sukob patrijaraha

Istraživanje američkog magazina „The Atlantic” o tome „da li će se pravoslavlje rascijepiti na dvije zasebne religije, ili će se samo oslabiti svađama, kao hrišćani koji su nekada vladali vizantijskim Carigradom”, „Antena M” objavljuje u dva nastavka

Piše: Robert F. Worth

Krajem avgusta 2018. patrijarh Kiril, poglavar Ruske pravoslavne crkve, dolećeo je iz Moskve u Istanbul u hitnu misiju. Sa sobom poveo pratnju — desetak sveštenika, diplomata i tjelohranitelja — i u konvoju stižu do Fanara, pravoslavnog svjetskog ekvivalenta Vatikanu, smještenog u kompleksu zgrada nedaleko od Zlatnog roga, na evropskoj strani Istanbulu.

Kiril je bio na putu da se sastane ss vaseljenskim patrijarhom Vartolomejem, arhiepiskopom carigradskim i najvišom ličnošću u pravoslavnom hrišćanskom svijetu. Kiril je čuo da se Vartolomej sprema da prekine drevne vjerske veze Moskve sa Ukrajinom priznavanjem nove i nezavisne pravoslavne crkve u Kijevu. Za Kirila i njegova de facto bosa, ruskoga predśednika Vladimira Putina, ovo je predstavljalo gotovo egzistencijalnu prijetnju.

Ukrajina i njezini manastiri su rodno mjesto Ruske pravoslavne crkve; i jedna i druga nacija vuku svoje duhovno i državno porijeklo od kraljevstva sa śedištem u Kijevu koje je pre oko 1.000 godina prešlo iz paganstva u hrišćanstvo. Ako bi Crkva u Ukrajini uspjela da se otcijepi od Ruske crkve, to bi ozbiljno oslabilo napore da se održi ono što je Putin nazvao „ruskim svijetom” uticaja u staroj sovjetskoj sferi. A odluka je bila u rukama Vartolomeja, jedine ličnosti s kanonskim autoritetom da izda tomos o autokefaliji i time blagoslovi proglašenje vjerske nezavisnosti Ukrajine.

Kada je Kiril stigao ispred Fanara, gomila ukrajinskih demonstranata već se okupila oko bež kamenih zidova kompleksa. Kirilova podrška brutalnom ponašanju Rusije — aneksiji Krima 2014. i krvavom proksi ratu u istočnoj Ukrajini — učinila je od njega omraženu ličnost i pomogla je u jačanju podrške u Kijevu za nezavisnu Crkvu.

Kiril i njegovi ljudi su očistili put i popeli se mermernim stepenicama. Sveštenici obučeni u crno odveli su ih do Vartolomeja, koji je čekao u prijestonoj sobi obloženoj drvetom. Obojica śedobradih patrijaraha nosili su svečane haljine i ukrase, ali su upadljivo različite figure. Vartolomej, koji je tada imao 78 godina, bio je sav u crnom, malih ramena, rumenog lica i skromnog držanja; Kiril, 71, izgledao je strogo i rezervisano, sa glavom kraljevski umotanom u izvezenu bijelu kapu sa malim zlatnim krstom na vrhu.

Ton sastanka je postavljen neposredno nakon što su dvije strane śele za sto prepun slatkiša i pića. Kiril je posegnuo za čašom mineralne vode, ali prije no što je stigao da je ispije, jedan od njegovih tjelohranitelja mu je oteo čašu iz ruke, odložio je i iz torbe izvadio plastičnu flašu vode. „Kao da bismo pokušali da otrujemo moskovskog patrijarha“, pričao mi je arhiepiskop Elpidofor, jedan od viših sveštenika Fanara [čelnik Američke arhiepiskopije Vaseljenske patrijaršije, prim].

Dvije strane nijesu se slagale oko širokog spektra pitanja, ali kada su došle do prave teme sastanka — Ukrajine — raspoloženje se promijenilo sa hladne učtivosti na otvoreno neprijateljstvo. Vartolomej je izrecitovao spisak pritužbi...

Kiril je odbačio optužbe i iznio svoj centralni zahtjev — Ukrajini se ne smije dozvoliti da odvoji svoju Crkvu od Moskve. To je „tempirana bomba", rekao je on, prema transkriptu sastanka u koji samo imao uvid. „Nikada nijesmo napuštili ideju da smo jedna država i jedan narod. Nemoguće je da odvojimo Kijev od naše zemlje, jer je tu počela naša istorija”.

Vartolomej je objasnio da se „Ukrajinci ne ośećaju prijatno pod kontrolom Rusije i žele punu crkvenu nezavisnost kao što imaju političku nezavisnost”. On je dodao da je godinama primao peticije i molbe od Ukrajinaca na svim nivoima, uključujući članove parlamenta i tadašnjeg predśednika i premijera zemlje. Kiril je odgovorio da su te molbe besmislene jer je ukrajinska politička klasa — nelegitimna. Narod, rekao je sa uznemirujućom sigurnošću, „zbačiće je i proćerati”.

Vartolomej, šokiran impliciranim nasiljem u Kirilovim riječima, pozva Ruse „da ne posežu za takvim prijetnjama”. Kada se sastanak završio, Kiril i njegovi ljudi su bili toliko ljuti da su preskočili ručak i krenuli pravo u svoj privatni avion, rekao mi je savjetnik Vartolomeja. Na kraju, Vartolomej je odobrio novu Pravoslavnu crkvu Ukrajine, a Kiril je izdao naređenje da prekine veze Ruske crkve sa Fanarom.

Sukob patrijaraha — od tada nijesu govorili — sada mnogo liči na uvod u ruski rat u Ukrajini. Neposredno nakon što je Vartolomej objavio svoju odluku, Putin saziva sastanak svog savjeta bezbjednosti. Putin je kasnije naveo crkveni raskol kao dio svog opravdanja za invaziju 2022. godine, a on i Kiril i dalje govore o otcjepljenoj Crkvi Ukajine kao o napadu na nacionalni identitet Rusije.

Ali borba između Vartolomeja i Kirila je veća od Ukrajine. To je bitka za dušu pravoslavnoga hrišćanstva, religije sa 300 miliona vjernika širom svijeta. Podjela je izazvala poređenja sa Velikom šizmom, koja je prije milenijuma odvojila pravoslavni Istok i katolički Zapad.

S jedne strane, Vartolomej je proveo tri decenije pokušavajući da pravoslavlje učini kompatibilnijim sa modernim liberalnim svijetom. On otvoreno podstiče vjernike da prihvate evoluciju i druga naučna načela. Bio je strastveni zagovornik zaštite životne sredine. I, poput pape Franja, tiho je promovisao prihvatljiviji stav prema homoseksualnosti. Ali Vartolomejeva moć je ograničenija od papine. Postoji još osam pravoslavnih patrijarha, od kojih svaki predśedava nacionalnom ili regionalnom crkvom, a Vartolomejeva uloga je „prvog među jednakima”.

Kiril, koji je na čelu daleko najveće nacionalne crkve, od nje je napravio bastion militantnosti. On je dao punu podršku ratu protiv Ukrajine, a neki od njegovih sveštenika idu dalje, propovijedajući o slavi ispaljivanja raketa i umiranja u borbi za Rusiju.

Kirilove dosadne manihejske tirade — o svetačkoj Rusiji koja brani „tradicionalne vrijednosti” od parada gej ponosa dekadentnog Zapada — mnogo su više od opravdanja za Putinovu autokratiju. Njegova antimoderna ideologija postala je instrument meke moći koji željno konzumiraju konzervativci širom pravoslavnog svijeta, kao i desničarske ličnosti u Evropi (poput Mađara Viktora Orbana). Čak je pridobio pristalice u SAD, tamo neki evangelisti i desničarski katolici traže „jaču ruku” u ratovima kultura.

Cilj ove kampanje je veoma star. Prije pet vijekova, nakon što je Konstantinopolj pao pod Osmanlije, jedan ruski monah je autor čuvenog zapisa da je Moskva sada velika svjetska hrišćanska prijestonica: „Dva Rima su pala, ali treći stoji, a četvrtog neće biti”. Čini se da su Kiril i Putin odlučni da ovu deklaraciju o „trećem Rimu” — Moskvi — ostvare…

Duhovno srce pravoslavnog hrišćanstva nalazi se na Svetoj Gori (Atos), gustom šumovitom poluostrvu u śevernoj Grčkoj. To je zajednica od 20 drevnih manastira, a hodočasnici moraju dobiti pismenu dozvolu za pośete, koja ženama nije dozvoljena, a do poluostrva — zatvorenog od kopna ogradama — može se samo čamcem, kao da je ostrvo. Dobio sam pečat na ulaznom papiru neposredno po svanuću na kiosku pored obale u Uranopoliju, grčkom plažnom gradu punom restorana i barova koji je glavna kapija na Atos. Konobarica koja mi je donijela kafu bila je posljednja žena koju sam vidio tri dana.

Na pristaništu sam se popeo na pohabani stari trajekt koji se postepeno punio bradatim monasima, građevinskim radnicima i ponekim hodočasnikom. Vonj neopranih muških tijela miješao se sa morskim povjetarcem. Dok sam gledao u prelijepu plavo-zelenu vodu, sažalio sam monahe, koji takođe moraju da se odreknu kupanja u njoj.

Na Atosu se nije mnogo promijenilo od dolaska monaha, prije više od 1.000 godina. Oni su slijedili iste rituale molitve i pjevanja uz svijeće, čak i kada se hrišćanski svijet oko njih — nekada sadržan u jednoj imperiji — cijepao i transformisao tokom vijekova kao spora detonacija. Velika šizma se dogodila 1054, a otprilike u to isto vrijeme na Svetu Goru su stigli slovenski monasi, nedavno preobraćeni iz paganstva, koji postaju važan dio naseobine na poluostrvu i danas.

Trajekt je plovio duž zapadne obale Atosa. Poslije pola sata, ugledao sam skup zgrada na čijem vrhu su se nalazile karakteristične kupole od luka ruskog pravoslavlja: manastir Svetog Pantelejmona na Atosu koji je najprijateljskiji prema Rusiji, a njegovi monasi su objavili snimak jednog od njihovih sveštenika koji pjeva molitvu za „predśednika Vladimira Vladimiroviča, vladu i vojsku naše Bogom zaštićene otadžbine”. Poslije invazije na Ukrajinu 2022. godine, manastirski iguman je Putinu poslao rođendansko pismo izražavajući uvjerenje da će „Rusija pod vašim mudrim vođstvom cprevazići sve poteškoće i postati svjetska sila”.

Manastir nije odgovorio na moj zahtjev za pośetu. Ipak, moj prevodilac — Makedonac po imenu Goran koji tečno govori ruski i grčki — i ja smo se nadali da ćemo nagovoriti monahe da popričamo. Dok smo išli uzbrdo od pristaništa, postalo je očigledno da su neke od manastirskih zgrada potpuno nove. Druge su još u izgradnji ili se renoviranju, a iznad njih lebde kranovi.

Počevši od kasnih 1990-ih, bogati Rusi, uključujući grupu oligarha bliskih Putinu, počeli su da ulažu ogroman novac u Svetog Pantelejmona. To je sada najveći i najraskošniji kompleks na cijelome Atosu. Finansije manastira su nejasne, a malo nadzora je uvedeno čak i nakon što je iguman povezan sa ruskim oligarsima zatvoren u Grčkoj zbog pronevjere i prevare 2011. oko unosnog ugovora o zemljištu (oslobođen je šest godina kasnije).

Ali, našao sam Svetog Pantelejmona skoro praznog. U blizini glavnog svetilišta pokušali smo da porazgovaramo sa monahom koji žurno napravio odbijajuću grimasu. Primjetili smo drugog monaha, on je takođe odbio da govori. Goran, koji je mnogo puta bio na Atosu, izgledao je šokiran ovim bezobrazlukom. Postoji drevna tradicija gostoprimstva za hodočasnike, a Goran mi je rekao da je bio toplo primljen u Svetom Pantelejmonu prije rata u Ukrajini. Toga sada nema.

Naša sljedeća stanica je manastir Simonopetra, malo dalje od obale. Prijem je bio drugačiji. U glavnoj zgradi, mladi monah iz Sirije, po imenu Serafim, nas je ispratio u predsoblje sa veličanstvenim pogledom na more. Nestao je, ponovo se pojavio minut kasnije sa srebrnim poslužavnikom na kojem je bila kafa, voda i male čašice likera od trešanja koje su napravili monasi. Kada smo opisali naše iskustvo kod Svetog Pantelejmona, Serafim je tužno klimnuo glavom. Zatim je počeo da nam priča o ruskoj zavjeri da zauzmu i pripoje Atos. Trebao mi je trenutak da shvatim da on govori o nečemu što se dogodilo u 19. vijeku.

Prošlost je na Atosu veoma bliska. Tamošnji satovi i dalje rade po vizantijskome vremenu, pri čemu dan počinje u zalazak sunca, a ne u ponoć. Monasi žive okruženi freskama koje prikazuju događaje koji su se desili prije mnogo vijekova. Većina sveštenika ima malo kontakta sa vanjskim svijetom i moraju da traže odobrenje svojih pretpostavljenih da koriste internet. Ipak, neki aktuelni događaji prodiru. Rat u Ukrajini je imao dubok uticaj, i to ne samo na ruske monahe koji su me ignorisali; počeo je da nagriza ono što monasi nazivaju zajedničkom „svetogorskom sviješću”.

„To je kao ogroman ožiljak, ovaj rat između dva pravoslavna naroda”, rekao mi je starac Jelisej, iguman Simonopetre, koji se sastao sa mnom jutro nakon našeg dolaska. „Čak i ako se rat završi, ožiljci će i dalje biti bolni… Ne možemo se zaštititi od ovakvih stvari”. Pitao sam ga na što tačno misli? Zastao je na trenutak, pijuckajući kafu i gledajući u plavo prostranstvo Egeja. „Ne znamo kako da odvojimo Crkvu od nacije”, rekao je on. „Ovo je problem pravoslavne tradicije”.

Taj problem potiče iz četvrtoga vijeka nove ere, kada je rimski car Konstantin prešao na hrišćanstvo i potom ga nametnuo svojim podanicima. Više od 1.000 godina kasnije, Crkva i država u Konstantinopolju su „viđene kao dijelovi jednog organizma”. Prema istoričaru Timotiju Veru, to je doktrina zvana simfonija, ili „harmonija”. Odjeci ove fuzije danas se mogu viđeti u mnogim simbolima pravoslavne vlasti, uključujući krunu koju je Vartolomej nosio u formalnim prilikama i tron na kojem śedi…

Rusko pravoslavlje izgleda veoma drugačije za mnoge koji su odrasli u njemu. Poslednjeg dana na Svetoj Gori razgovarao sam sa mladićem po imenu Nikola Kosicki, ukrajinskim studentom lingvistike i čestim hodočasnikom Atosa. Ovaj put je sa sobom poveo grupu od 40 ukrajinskih hodočasnika. Kosicki je govorio o ratu – prijateljima koje je izgubio, uništenim životima, ulozi ruske propagande. Pitao sam ga o Crkvi povezanoj sa Moskvom koju je poznavao cio svoj život, a on reče nešto što me je iznenadilo: „Ukrajinska pravoslavna crkva - MP” — što znači Crkva Kirila i Putina u Ukrajini — „oružje je u ovom ratu“.

Tokom svog djetinjstva, objasnio je, slušao je sveštenike kako govore o Rusiji na jeziku koji je miješao sveto i svjetovno — „to je koncept svete Rusije, spasioca ovog svijeta“. On je nastavio: „To čujete svake neđelje od svog sveštenika. Oni zaista vjeruju u to". Zbog toga, rekao je Kosicki, mnogi Ukrajinci imaju toliko poteškoća da se odvoje od ovakvih poruka. Kosicki mi je rekao da su mu bile potrebne godine da odvoji istinu od laži. Cijela njegova porodica pridružila se novoj Ukrajinskoj crkvi odmah nakon što ju je Vartolomej priznao, 2019. godine. Kao i milioni drugih Ukrajinaca. Ali religiozne ideje teško umiru, rekao je Kosicki. Ruska poruka živi u glavama mnogih Ukrajinaca, posebno starijih. Najteže ih je odučiti da Zapad predstavlja prijetnju hrišćanskim vrijednostima — a da je nosilac te prijetnje „ponizni patrijarh u Istanbulu”.

Prvi put sam vidio Vartolomeja jedne kišne večeri. Sa mjesta na kojem sam stajao, u polumračnim i vlažnim udubljenjima saborne crkve Svetog Đorđija u Istanbulu, patrijarh se pojavio kao daleka figura u crveno-zlatnom ogrtaču, uokvirenom visokim umetkom sa gustim zlatnim filigranom anđela, zmajeva i lišća. Vartolomej je krenuo naprijed, držeći štap, i popeo se na svoj patrijaršijski prijesto. Za svakoga ko je, kao i ja, odgajan na istrošenim protestantskim ritualima, pravoslavne službe su pomalo kao opere. Katedrala je duboka i zasijenčena kao kanjon, napunjena tamjanom i uzbudljivim zvukom tihog horskog pjevanja. Iskričave oči su gledale dolje sa ikona na zidovima svetinje.

Te večeri crkva je bila prepuna ljudi koji su došli iz svih krajeva pravoslavnog svijeta na godišnji praznik Svetog Andrije [Prvozvanog], svetitelja-zaštitnika Fanara. Čuo sam više jezika u gomili i vidio tri istočnoafrička sveštenika u smeđim haljinama koje su im stegnute konopcem u struku. Kada se služba završila, Vartolomej je predao tradicionalni blagoslov za novog arhonta, mirjanina koji je odlikovan za služenje Crkvi. „Akios!” povikao je tri puta, a svaki put su vjernici uglas ponavljali za njim: „Aksios!”

Izašli smo u malo dvorište od kamenih ploča koje naglašavaju poseban status Fanara. Poštovan je kao crkvena prijestonica pravoslavne vaseljene, ali zbijen u prostoru koji nije veći od hotela srednje veličine i okružen muslimanskim društvom koje se prema njemu odnosi sa neskrivenim neprijateljstvom. Kompleks je u sijenci munare suśedne džamije, čiji sistem za razglas proglašava islamski ezan pet puta dnevno. Sveštenstvo mora presvući odežde svaki put kada napušti kompleks, da ne bi vrijeđalo muslimanski senzibilitet.

Imao sam priliku da razgovaram sa Vartolomejom na večernjem prijemu nakon koncerta u njegovu čast u grčkoj školi u Istanbulu. Provukoh se kroz gustiš uglađenih diplomata, gostiju i konobara koji balansiraju sa tacnama vina i predjela — i eto ga, pozvao me je i dok sam śeo, očinski me stisnuo za podlakticu.

Izbliza, Vartolomej ima rumen, neravni ten, a njegova bijela brada izgleda skoro kao pravougaonik dima koji se širi južno od njegove brade. Odlično govori engleski; kada su nas nekoliko puta prekidali dobronamjerni ljudi, razgovarao je s njima na francuskom, grčkom i turskom. Djelovao je veoma opušteno, odgovarajući na moja pitanja o Crkvi i tradicijama i o njegova dva najveća prioriteta kao patrijarha — njegovanje veće otvorenosti prema drugim denominacijama i religijama i zaštita životne sredine. Što se tiče rata u Ukrajini, on je otvoreno rekao da „Kiril dozvoljava sebi da bude oruđe, instrument Putina”.

Pitao sam ga o političkim neugodnostima boravka u Istanbulu. Vartolomej je priznao da su Turci teški domaćini, ali je dodao: „Bolje nam je da smo u nepravoslavnoj zemlji. Da smo u Grčkoj, bili bismo Grčka crkva. Da smo u Bugarskoj, bili bismo Bugarska crkva. Budući da smo ovđe, možemo biti nadnacionalna Crkva”. Ova veća uloga je razlog zašto je Crkva u Istanbulu poznata kao Vaseljenska patrijaršija.

Proširenje misije Crkve je obilježje Vartolomejeve karijere. Rođen je kao Demetrios Arhondonis na egejskom ostrvu Imvros 1940, samo dvije decenije nakon što je grčko hrišćansko stanovništvo Turske desetkovano nasiljem i prisilnim izgnanstvom nakon Prvog svjetskog rata. Lokalni episkop je sagledao njegov potencijal i stipendirao da ide u srednju školu. Nastavlja u bogosloviji, a zatim na studijama u Rimu, tamo je stigao 1963. usred teološkog vrenja Drugog vatikanskog koncila.

Vartolomej je bio u prvom redu, sastajao se sa delegatima koncila, teolozima i drugim istaknutim katoličkim ličnostima. Pravoslavna crkva je, ako ništa drugo, bila rigidnije tradicionalna od Rimske crkve. Čini se da je Vartolomej bio inspirisan naporima vatikanskih reformatora da uklone paučinu. Istina, nije u tome vatren, ali on je dosljedno govorio u prilog modernizaciji Crkve i nezinoj većoj otvorenosti.

Uprkos sveukupnom konzervativizmu Crkve, imao je nekoliko uzora u tome, uključujući svoga kuma, arhiepiskopa Jakova, koji je bio predstavnik Fanara u Śevernoj i Južnoj Americi od 1959. do 1996. — i jedan od rijetkih ne-crnih sveštenika koji su pratili Martina Lutera Kinga na njegovom maršu od Selme, Alabama, do Montgomerija 1965. godine.

Vartolomejev najizrazitiji napor da „ažurira” Crkvu je njegova posvećenost zaštiti životne sredine. U štampi ga ponekad nazivaju i „Zeleni patrijarh”. Kada je 1997. godine izjavio da je zloupotreba prirodnog okruženja grijeh protiv Boga, postao je prvi veliki vjerski vođa koji je artikulisao takav stav. Možda je kontroverzniji — makar za neke pravoslavne hrišćane — Vartolomejev naglašen poziv vjernicima da bezrezervno prihvate nalaze moderne nauke i medicine. On vjeruje u evoluciju i redovno podśeća sljedbenike da su se prvi oblici života pojavili na planeti prije nekih četiri milijarde godina.

Vartolomej i Kiril imaju bar jednu zajedničku stvar: obojica su odrasli kao hrišćani u sijenci rigidno sekularnih vladara. Ali turska republika je bila blaga u poređenju s boljševičkim režimom, čija je marksistička vjera dekretirala da je religija iluzorna i nazadna — „opijum za narod”. Boljševici su bili posebno voljni da unište Pravoslavnu crkvu, zbog njezinih dubokih veza sa carskom tradicijom. U deceniji nakon Ruske revolucije 1917. godine, novi vladari su zatvorili i pogubili hiljade pravoslavnih sveštenika i episkopa.

U vrijeme kada je Kiril rođen, 1946. godine, Josif Staljin je već bio promijenio stav, ośećajući da mu je potrebna religija da bi dobio podršku naroda. On je oživio Crkvu u zombiranom obliku instrumenta države koji je masovno nadgledan i kontrolisan od strane službi bezbjednosti. Kada su neke od arhiva KGB-a razotkrivene 2014. — djelimično zahvaljujući hrabrim naporima pokojnog Gleba Jakunjina, disidentskog ruskog sveštenika koji je proveo godine u zatvoru — otkriven je dosluh vođa Crkve. Jedan od sveštenika saradnika KGB-a, čije je kodno ime u dosijeima „Drozdov”, navodno je patrijarh Aleksij II, Kirilov neposredni prethodnik…

I Kiril je proizvod sistema u kome je karijera bila nemoguća bez blagoslova režima. Kako se Sovjetski Savez raspao, Crkva se suočila sa krizom identiteta. U njoj je Kiril bio jedan od vidljivijih i harizmatičnijih lidera i na trenutak se činilo da podstiče novi i demokratskiji pravac za Crkvu. Ali, kako je rusko društvo palo u haos i gangsterizam, Kiril postaje mnogo konzervativniji i skloniji autokratiji.

Kada Putin dolazi na vlast, 1999. godine, neki od njegovih starih KGB prijatelja su već počeli da primaju religiju. Imalo je izvjesnog smisla da su najpravovjerniji i najnemilosrdniji komunisti oni kojima je najpotrebnija nova vjera, a mnogi od njih su već godinama sarađivali sa crkvenim ličnostima.

Putin je prvi put pośetio Svetu Goru 2005. godine, prisustvovao bogosluženjima u Svetom Pantelejmonu i popeo se na manastirski zvonik. Godinu kasnije, jedan od njegovih starih povjerenika iz KGB-a pomogao je u osnivanju Ruskog društva Sveta Gora da organizuje donacije tamošnjim manastirima.

Putinova religiozna ośećanja je teško razaznati, iako se priča da je on uveden u pravoslavnu vjeru 1990-ih od sveštenika po imenu Tihon Ševkunov, koji je vodio manastir nedaleko od śedišta FSB-a u Moskvi…

(Nastavlja se)