Udruženje podstanara Crne Gore upozorilo je danas da su u posljednjim dešavanjima oko povlačenja investicije Mohameda Alabbara iz Ulcinja najveći gubitnici ponovo ostali građani. Iako je slučaj izazvao političke sukobe i medijsku pažnju proteklih dana, iz Udruženja poručuju da se suštinski problemi lokalne zajednice – od loše infrastrukture do socijalne isključenosti – i dalje zanemaruju. „Dok se drugi nadglašavaju, cijenu uvijek plate obični ljudi“, ističe se u saopštenju.
Njihovo saopštenje prenosimo u cjelosti:
Kad se digne buka – bilo zbog velikih investicija, međunarodnih sporazuma, političkih sukoba ili analiza sa svih strana – jedno se nikad ne mijenja: građani ostaju gubitnici.
Nedavno povlačenje investicije Mohameda Alabbara iz Ulcinja izazvalo je buru reakcija: političari su podizali ton, NVO sektor je pisao pisma, analitičari su davali intervjue, a društvene mreže su bile preplavljene mišljenjima. No, kad se medijska prašina slegne, kad se kamere ugase i mikrofon okrene na drugu stranu, postaje jasno – ništa se suštinski nije promijenilo za građane Ulcinja.
U ovoj političkoj predstavi, svi su nešto „branili“: jedni Veliku plažu, drugi nacionalni interes, treći evropske vrijednosti. No, niko nije branio ono najvažnije – život dostojan čovjeka za običnog građanina Ulcinja. Građani koji još uvijek voze po oštećenim putevima, koji ljeti trpe kolaps kanalizacije, koji nemaju bolnicu, koji gledaju kako se beton širi bez reda i logike – oni nisu pitani, ni uključeni. Čak ni informisani.
Dok lokalna i centralna vlast mjere snagu preko investicija, građani ni ne znaju tačno šta je bilo planirano, a kamoli šta je bolje ili lošije rješenje. Oni ne biraju strane u konfliktu – jer nisu pozvani uopšte da biraju. Njihova uloga je, kao i obično, da plate cijenu nakon što se svi drugi povuku.
Pojedine nevladine organizacije i "nezavisni stručnjaci" pojave se kad situacija postane "zanimljiva", često više radi sopstvene vidljivosti nego istinskog zalaganja za lokalnu zajednicu. A kad se kamera pomjeri – nestanu. Građani ostanu sami sa istim problemima: divljom gradnjom, lošom infrastrukturom, slabim zdravstvom, nedostatkom prilika.
I tako po nepisanom pravilu: buka podignu drugi, a cijenu plate građani. I Ulcinj, i Crna Gora, izgubili su možda i posljednju priliku da započnu ozbiljan razgovor o razvoju koji uključuje sve – ne samo političke elite, ne samo "strateške partnere", već i običnog čovjeka.
Država je izgubila autoritet, lokalna vlast vjerodostojnost, a građani – još jedan komad nade da će ih neko stvarno uključiti, poštovati i pitati. Ako išta treba da nas zabrine, to je ova tišina u kojoj građani žive dok drugi galame u njihovo ime.
Zato, kad se sljedeći put digne galama, treba da se zapitamo: ko tačno galami, zašto, i čime ćemo to platiti mi – građani?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR