Patriotizam s kamatom

Piše: Ana Nives Radović

Ozbiljne države se na tržištu kapitala zadužuju ukoliko im je potreban novac, a samo neozbiljni državnici pokušavaju da dug plasiraju kao emotivni proizvod. Kad političari ostanu bez ideja obično posegnu za emocijama, a kad ponestane i emocija okrenu se dijaspori, što nam je juče pokazao predsjednik Crne Gore najavljujući „obveznice za dijasporu“, finansijski instrument koji bi, navodno, trebalo da spoji globalni kapital, patriotizam i budžetsku odgovornost. U praksi, međutim, dobili smo još jednu umotvorinu ekonomske škole postavgustovskih apostola koji bi da fiskalni rizik preimenuju u nacionalni ponos.

Počnimo od banalne istine koju predsjednik prećutkuje, a to je da je obveznica dug. Ne poklon, ne povjerenje, ne zajednička vizija, ne „veza sa domovinom“, već čista, matematička obaveza države prema povjeriocu. To je kad država kaže: „pozajmi mi danas, vratiću ti za nekoliko godina (ako budem mogla)“, a kad predsjednik dodatno naglasi da je povrat „garantovan državnim budžetom“, to u prevodu znači da će, ako nešto krene naopako, platiti poreski obveznici koji nikada nijesu ni čuli za tu obveznicu. To se u ekonomski osviještenim društvima zove prebacivanje rizika, a u zemlji u kojoj je Jakov Milatović predsjednik razvojna politika.

Poseban biser je priča o namjenskom ulaganju, pa se pominju vrtići, škole, vodovodi, putevi, bolnice… Sve ono što država ionako mora da finansira, a što se sad predstavlja kao investiciona prilika. Preskočen je, eto, samo jedan mali, dosadni detalj, to da se ipak naglasi da vrtići ne vraćaju kamatu, škole ne proizvode dobit, a putevi ne servisiraju dugove, odnosno da je infrastruktura javno dobro, a ne fabrika profita. Sve kamate na te „investicije“ moraće da se plate iz budžeta, odnosno od poreza ili novih zaduženja. Dakle, dijaspora pozajmljuje državi da bi država radila ono što joj je osnovna obaveza i to predsjednik naziva „inovacijom“.

Kamata je, naravno, „konkurentna“. To je ona riječ koja u crnogorskoj politici znači sve i ništa. Ako bude niska niko razuman neće kupovati, a ako bude visoka država će skupo plaćati sopstvenu nemoć da se pod povoljnim uslovima zaduži kod kreditora. U oba slučaja, računica nije dobra, a razlika je jedino u tome ko će prvi osjetiti „čari“ ove „inovacije“.

Ništa manje „inovativna“ nije ni zamisao da se ova vrsta emotivnog finansijskog instrumenta plasira preko diplomatskih predstavništava i digitalnih platformi. Pomalo podsjeća na ono što možete čuti na takmičenjima preduzetničkih ideja u osnovnim školama kad vam učenici kažu da će proizvod koji su osmislili prodavati putem interneta cijelom svijetu. Na srednjoškolskim radionicama tinejdžeri već dovoljno racionalno razmišljaju da tragaju za smislenijim odgovorima. Predsjednik ipak želi da uprosti stvar, pa plasiranje obveznica prezentuje kao Facebook oglas koji će svima djelovati dovoljno šareno da kliknu i kupe. Nešto kao reklama za Temu proizvode, snimljena u žanru sintaksičkog minimalizma (svaka sličnost s predsjednikovim odnosom prema padežima je slučajna).

Međunarodna prodaja hartija od vrijednosti nije promo sadržaj na društvenim mrežama, već visokoregulisana finansijska aktivnost puna provjera, provizija, valutnih rizika i pravnih zamki, pri čemu u praksi značajan dio novca ode na administrativne troškove. Uz to, cijeli projekat počiva na pretpostavci da će emocija nadomjestiti tržišnu računicu, pa se predsjednik dijaspori ne obraća kao racionalnom investitoru, već kao emotivnom učesniku u državnom projektu. Da nije nelegitimno bilo bi samo patetično. 

Dijaspora pomaže domovini i to oduvijek čini iz osjećaja, a ne zbog kamate i takva pomoć se naziva donacijom. Kada se donacija pokušava prerušiti u investicioni proizvod, a patriotizam u fiskalni instrument nastaje finansijski mutant u kojeg se prije ili kasnije svi razočaraju. Ozbiljne države se zadužuju racionalno i precizno, ne pakujući dug u priču o zajedničkoj sudbini i ne prodajući ga uz emotivne parole. Ozbiljne države znaju da tržište kapitala ne zanimaju kvazipatriotski govori, jer tržište traži isključivo odgovor na pitanje može li se dug vratiti i kakva je finansijska korist od toga, a ne koliko patriotske nostalgije to izaziva.