Antena M u posjeti Božidaru Kneževiću na Sinjajevini - gotovo vijek druženja sa ćudima planine

Ozarenog lica i iskrenom dobrodošlicom devedesetdvogodišnji Božidar Knežević, dočekao je danas ispred kule iz Studenaca na Sinjajevini, Ognjena Šljivančanina, Uroša Stijepovića i Obrada Pješivca, predstavnike Udruženja penzionera sa Žabljaka, koji su došli da posjete svog člana, jednog od najstarijih u opštini.

A onda u domu časne starine krenu priča o gotovo vijek življenja i bitisanja u selu udaljenom 25 kilometara od Žabljaka, ljeti idiličnom a zimi surovom.

Božidar samuje jer mu četvoro djece žive i rade na Žabljaku ili u Podgorici. Ipak, kako kaže, ima sve što mu treba ali mu smeta što su u selu ostala samo tri domaćinstva.

“Poslije Drugog svjetskog rata, iz našeg i nekoliko okolnih sela na aktivnostima u Javorku i gradnji pruge Titograd-Nikšić otišla su 64 čovjeka od kojih smo još u životu nas troje. A sela puna, svugdje naroda, kosaca, plastilica i zaposlenih u eksploataciji šume. Graja djece, pjesma omladine. Sve livade pokošene, torovi puni ovaca a štale goveda. A sad nigdje nikoga da vidiš ili čuješ. Teško je to prihvatiti i podnijeti”, priča Božidar.

Božidar je radio u seoskoj prodavnici koju je nekadašnji Industriaimport sagradio u selu. Tu je stekao penziju i, kako kaže, prodavnica je dobro radila jer je bilo naroda. Prodavnica više ne radi a od Njegovuđe do Studenaca oko deset kilometara asvaltnog puta, prepunog rupa, oko koga je, u sred ljeta, tek po neka otvorena kuća.

A njegova uvijek otvorena, putniku i namjerniku. Božidar priznaje da je volio popiti “po koju” i da je bio omiljen i cijenjen u društvu, kako privatno tako i kao društveno-politički aktivista. Njegov dom bio je, bez naknade, i dom radnicima u šumarstvu i ljudima iz Dalmacije koji su radili na proboju puta. Tu je svih dosadašnjih izbora radio birački odbor za stanovnike tog dijela opštine.

“Smeta mi što je zavladala netrpeljivost među ljudima. A u moje vrijeme druženje omladine olakšavalo je težak život. Pjevajući smo išli na obnovu zemlje, pomireni poslije krvoprolića u Drugom svjetskom ratu. Pomireni, pomagali smo oni koji to nijesu mogli u svemu što je trebalo”, priča Božidar.

I na kraju reče da ga zdravlje još dobro služi.

Starom i pravom lovcu milo je kad se u njegovom dvorištu organizuje druženje. Tada pokaže da još ima oštro oko. Ali nije zaboravio ni na svoj traktor koji ponekad provoza i obiđe svoje livade.