Zašto imuni sistem napada tijelo? Razgovor sa dr Gavranović-Mandić o revoluciji u medicini nagrađenoj Nobelovom nagradom

D li ste se ikada zapitali šta se dešava kada se vaš imuni sistem okrene protiv vas?

Autoimune bolesti poput lupusa i dijabetesa tipa 1 nastaju kada naši prirodni „čuvari“ – imune ćelije – počnu da napadaju zdrava tkiva i organe. Ovo pitanje je decenijama zbunjivalo naučnike, ali sada imamo revolucionarni odgovor.

Nobelova nagrada za medicinu dodijeljena je naučnicima Mary S. Brunkow, Fredu Ramsdellu i Shimonu Sakaguchiju za otkriće koje doslovno objašnjava zašto naš imuni sistem ponekad „poludi“.

Njihovo istraživanje ističe ključnu ulogu regulatornih T-ćelija, s razlogom nazvanih „čuvarima mira“ u tijelu. One sprječavaju da imuni sistem napada sopstvene ćelije.

Kada ove ćelije – ili gen FOXP3, koji ih kontroliše – zakažu, nastaje autoimuna „unutrašnja borba“.

O ovoj medicinskoj revoluciji razgovaramo sa dr Majom Gavranović-Mandić, specijalistkinjom imunologije.

Antena M: Tri naučnika nagrađena su za dešifrovanje mehanizama kojima naš imuni sistem održava ravnotežu – prepoznaje sopstvene ćelije i istovremeno napada patogene. Koliko je ovo otkriće važno za ljudsko zdravlje?

Dr Gavranović-Mandić : Prvo želim da kažem da sam oduševljena što ste ovu temu uvrstili u emisiju, jer smatram da naučna dostignuća nemaju dovoljno prostora u medijima, što je, u suštini, veoma tužno. Dok smo često okupirani površnim sadržajima, nauka – koja je suština napretka – ostaje po strani.

Nobelova nagrada sama po sebi govori o značaju otkrića. Posebno mi je drago što je ove godine nagrada dodijeljena upravo u oblasti imunologije, naučnicima koji su decenijama istraživali mehanizme imunske tolerancije – i u tome zaista uspjeli.

Ovo otkriće nije došlo „niotkuda“ – ono je rezultat istraživanja koja traju još od devedesetih godina, kada su otkrivene regulatorne ćelije i mehanizmi periferne imunotolerancije. Ti rezultati postavili su temelje za razvoj novih terapija za autoimune bolesti, kancere i transplantacionu medicinu.

Riječ je o izuzetno važnom pravcu u imunologiji, jer otvara mogućnost stvaranja efikasnih terapija za bolesti koje imaju ogroman globalni značaj – poput karcinoma, koji je danas gotovo epidemiološki problem.

Antena M: Kako imuni sistem prepoznaje koje ćelije pripadaju našem tijelu, a koje su strane?

Dr Gavranović-Mandić: To je fascinantan proces, koji u sebi nosi i logiku i filozofiju.

Naš organizam koristi više mehanizama kojim toleriše sopstvena tkiva i ćelije. Oni mogu biti centralni – koji se odvijaju u koštanoj srži, timusu i limfnim čvorovima – i periferni, koji djeluju kasnije.

Tokom razvoja imunog sistema, nove ćelije prolaze selekciju: opstaju samo one koje neće reagovati na sopstveno tkivo. Na periferiji potom djeluju regulatorni mehanizmi koji stalno nadgledaju i eliminišu ćelije koje bi mogle postati autoreaktivne.

Svaka ćelija našeg tijela ima svoj „program“ – mehanizam kojim na svojoj membrani prikazuje proteine koje proizvodi. Imunski sistem uči da te proteine prepoznaje kao „svoje“. To je srž imunotolerancije.

Antena M: Šta ovo otkriće znači za osobe koje boluju od autoimunih bolesti, poput reumatoidnog artritisa ili dijabetesa tipa 1?

Dr Gavranović-Mandić: Ova otkrića omogućila su razvoj revolucionarnih terapija, posebno u liječenju kancera – konkretno limfoma i leukemija – gdje se vještački proizvode imunske ćelije sa programiranim receptorima koji ciljano napadaju ćelije tumora.

Kod reumatoidnog artritisa razmatraju se terapije u kojima se iz krvi izdvoje regulatorne ćelije, laboratorijski ojačaju i vrate u organizam kako bi ponovo uspostavile imunsku ravnotežu i smirile upalu zglobova.

Kod dijabetesa tipa 1 situacija je složenija – autoimuni proces uništava pankreas i prestaje proizvodnja insulina.

U kasnijoj fazi bolest više ne zavisi od imunoloških mehanizama, ali u ranoj fazi koriste se antitijela koja mogu pojačati imunsku toleranciju kod pacijenata kod kojih pankreas još djelimično funkcioniše.

Antena M: Kako se ova otkrića primjenjuju u transplantacionoj medicini?

Dr Gavranović-Mandić: Transplantaciona medicina je vrhunac moderne medicine, ali je praćena teškim imunološkim izazovima. Najveći problem je odbijanje transplantiranog organa, zbog čega pacijenti moraju da primaju snažnu imunosupresivnu terapiju.

Nova istraživanja nude mogućnost korišćenja bioloških ljekova  koji precizno regulišu imunu reakciju i sprječavaju odbacivanje organa, bez potpunog potiskivanja čitavog imunog sistema. To je ogroman iskorak.

Antena M: Da li danas imuni sistem može bolje prepoznati i uništiti kancerogene ćelije?

Dr Gavranović-Mandić: Novi terapijski pristupi pokušavaju da razbiju lažnu imunotoleranciju kojom kancerske ćelije „varaju“ imuni sistem. One na svojoj membrani prikazuju antigene kao da su potpuno normalne, zbog čega ih odbrambene ćelije ne prepoznaju kao opasne.

Zato danas pokušavamo da „naoružamo“ imuni sistem – da mu omogućimo da prepozna te kancerske antigene i ciljano ih uništi. Drugi pravac istraživanja bavi se smanjenjem pogrešne aktivnosti regulatornih ćelija koje nesvjesno pomažu kanceru da opstane.

Antena M: Kakve praktične koristi ovo otkriće može donijeti u svakodnevnoj medicini? Kako obični ljudi mogu podržati svoj imunitet?

Dr Gavranović-Mandić: Ova otkrića su trenutno najviše prisutna u tercijarnim i kvartarnim ustanovama, ali imaju ogroman potencijal za budućnost.

Kako budemo bolje razumjeli imuni sistem, bićemo sposobni da bolesti otkrivamo mnogo ranije i spriječimo njihov razvoj.
Što se tiče svakodnevne brige o imunitetu, ključni su:

 zdrav san

 uravnotežena ishrana

 fizička aktivnost

 izbjegavanje stresa

Hormonski balans i vitamini poput D, C i selena takođe su važni, ali je najbolje unositi ih prirodnim putem, kroz hranu.

Zanimljivo je da pretjerana higijena može narušiti mikrobiom – našu prvu prirodnu barijeru i zaštitu. Važno je održavati umjerenu, ali ne sterilnu sredinu.

Antena M: Sa kojim preprekama se suočavate prije nego što ove naučne spoznaje postanu dostupne svima?

Dr Gavranović-Mandić: To je teško precizno reći. Klinička istraživanja ljekova  traju godinama, pa i decenijama, jer je potrebno pratiti sve moguće neželjene efekte.

Najveći izazov je rizik od pretjerane imunosupresije – kada se imuni sistem previše potisne, pa postanemo osjetljivi na infekcije.
Ipak, napredak je ogroman. Danas razvijamo lijekove koji su sve precizniji, efikasniji i sa mnogo manje neželjenih posljedica.