(Ne)moguća misija dječaka ispod pleha: Od "bijelih čarapa" do dosanjanih snova!

Prvog Roma, sa diplomom magistra u Crnoj Gori, posjetili smo u njegovoj kancelariji, u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava u Podgorici. 

 

Uprkos toplom i udobnom radnom mjestu, Sokolj nije zaboravio svoje odrastanje u maloj baraci u Nikšiću, jedinstveno kuckanje kišnih kapi u noći, koje su zvučale kao muzika zahvaljujući plehu, kojim je bila pokrivena, ali ni to da mu je nekada, skoro nemoguća misija bila da nabavi bijele čarape za omiljeni predmet - fizičko. 

 

17 godina nakon srednje škole (smjer-saobraćajni tehničar), Sokolj je upisao Filozofski fakultet - predškolsko obrazovanje. I, priznaje, uprkos volji, bilo je bojazni kako će se snaći u gužvi mlađih, dobrih učenika, sa obično završenom gimnazijom. 

 

"Riješio sam da dam sve od sebe, pomislio sam, ako tako uradim, onda mi neće biti žao i ako ne uspijem", kaže Sokolj, koji sada ima okruglih 50 godina. 

 

Studentski dani bili su drugačiji od onih koje je imala većina njegovih kolega. 

 

Prije podne predavanja, nakon toga čišćenje ulica, pa učenje tokom noći, i tako u krug...

 

"2007. završio sam osnovne studije, tada samo još radio u Komunalnom, kao čistač ulica. Nijesam mogao da nađem posao u struci pa sam 2008. nastavio specijalističke studije i to sam uspješno završio, diplomirao sam sa desetkom.  Uprkos tome, ponovo nijesam mogao da nađem posao. Kada sam morao da odradim pripravnički u jednom dječijem vrtiću, napustio sam Komunalno. Kada mi se okončao pripravnički ostao sam i bez toga i bez Komunalnog. Od socijalne pomoći, 80 eura, izdržavao sam porodicu. Odlučio sam da napišem molbu Vladi i nakon dvije sedmice na razgovor me pozvao tadašnji ministar Ferhat Dinoša, nakon čega počinjem da radim u ministarstvu", priča Sokolj, koji od nedavno može da se pohvali i magistarskom diplomom. 

 

 

 

U odjeljenju za unaprjeđenje i zaštitu prava Roma i Egipćana svojim sunarodnicima pomaže da ostvare svoja prava. 

 

„Za sve ono za šta misle da im je uskraćeno, mogu da dođu ovdje, da podnesu zahtjev i traže pomoć. Pomažemo im kada je riječ o obrazovanju, zdravstvu, stanovanju, kao i za sve drugo što je neophodno za njihovu integraciju u crnogorsko društvo. Većina mojih sunarodnika i ne znaju koja prava imaju, ali zbog toga je važno obrazovanje nas i naše djece", kaže on. 

 

 

Dok se bori za prava svojih sunarodnika, Sokolj ne zaboravlja svoje dječačke dane.

 

Njih može da opiše nekoliko riječi- veoma zanimljivo, i nimalo dosadno, kaže Sokolj uz osmijeh. 

 

"Bilo nas je desetoro, živjeli smo u jednoj baraci sa dvije prostorije, tri sa tri. Kada bi nam neko došao u goste, znalo se da mi djeca treba da izađemo vani, s obzirom na to da nije bilo prostora za sve. Uveče bismo se poređali kao sardine, jednim jorganom pokrivalo se po dvoje nas ili više. Nijesmo imali jastuke, pa bi nam majka stavljala garderodu pod glavu. Kada je kiša padala prokišnjavalo je. Baraka je bila pokrivena plehom i onda bi se čule sve te kapljice. To je bila muzika koja je smirivala, ponekad kada bismo se umorili od igre, tako slatko bismo zaspali, nije nam se ni činilo da je to neka slabost našeg života", priča Sokolj. 

 

 

Da bi nam približio u kakvoj je situaciji bila njegova porodica, Sokolj se prisjeća, kako kaže, svoje omiljene priče o bijelim čarapama.

 

"U osnovnoj školi 'Luka Simonović' u fiskulturnu salu nijesmo smjeli da uđemo bez opreme za fizičko, što je uključivalo bijelu trikmajicu, plavi šorts i bijele čarape i patike. Jako sam volio fizičko, došao sam kući i rekao majci da moram da pripremim tu opremu. Nekako sam sve sakupio sem bijelih čarapa. Majka mi je tada rekla - ti znaš sine da smo mi siromašni i da ne možemo da kupimo te čarape. Plakao sam i plakao do kasno uveče, misleći da ću ipak nagovoriti majku da mi ih kupi. Majka me zagrlila i obećala mi da ću kad ustanem imati bijele čarape. Kada sam zaspao, moja majka se dosjetila, od hulakop bijelih čarapa moje starije sestre napravila mi je bijele čarape tako što ih je odsjekla. Toliko sam se obradovao tim čarapama, nosio sam ih na fizičkom, nije mi ništa smetalo iako su to vidjli moji drugovi, jer imao sam kompletnu opremu", prisjeća se Sokolj.  

 

 

Sokolj priznaje da nije tokom cijelog školovanja bio previše zainteresovan za obrazovanje. 

 

„Prije nego sto sam upisao smjer saobraćajni tehničar bio sam upisao smjer rudar, planirao sam da radim u Boksitima. Tada se, međutim, dogodila neka nesreća sa rudarima i pokojni otac mi je savjetovao da napustim taj smjer i da sljedeće godine upišem nešto drugo. Poslušao sam oca i tako mi je godina propala, ponavljao sam razred. Godinu kasnije, upisao sam smjer saobraćajni tehničar i jedan profesor, kada smo se predstavljali, kazao mi je pomalo podrugljivo „Zašto si ti došao ovjde? Znaš da su Romi loši učenici, zdrav si, pun snage i elana, što ne ideš da se zaposliš i pomogneš svojoj porodici... 

 

Ćutao sam dok je govorio a onda sam pogigao glavu i rekao-profesore, ja ću vam dokazati da i Romi mogu da nauče i završe školu. On se na to samo nasmijao i rekao 'Sokolj, ja bih volio da možeš, ali s obzirom na tvoje dosadašnje ocjene bolje da pomogneš porodici nego da gubiš vrijeme'. Od tada sam počeo da učim kao lud i prije nego što su profesori i pitali ja sam dizao ruku i javljao se da odgovaram. Kad su me vidjeli nijesu vjerovali, bio sam najslabiji đak. Nizao sam četvorke i petice, a kad je trebalo da odgovaram kod profesora sa početka priče, koji mi je predavao stručne predmete, naučio sam i više od onoga što je trebalo i dobio sam petice. Na kraju godine najgori đak postaje najbolji. Profesor mi je pružio ruku i rekao mi je 'Sokolj od danas pa nadalje, dok budem predavao ovdje svakoj generaciji pričaću o tebi. Molim te obrazuj se i dalje', priča Sokolj, dodajući da je to bila prekretnica i da je zahvalam profesoru koji ga je motivisao. 

 

 

Isto tako, vjeruje Sokolj, učitelji, nastavnici, ali i sami Romi i Egipćani moraju motivisati djecu te populacije da se obrazuju. 

 

„Apelovao bih na sve Rome i Egipćane da se obrazuju, da obrazuju svoju djecu kao i na nastavnike koji rade sa djecom da ih ohrabre i motivišu, jer od obrazovanja zavisi nihova budućnost“, kaže on. 

 

Prema podacima Ministarstva za ljudska i manjinska prava, od 10 do 13 posto djece romske i egipćanske populacije, uključeno je u predškolske ustanove. Oko 1460 je pripadnika te populacije u osnovnim školama, tri puta više nego prije deceniju. U srednjim školama ih je oko 80 a na fakultetima 20. 

 

"Urađeni su veliki pomaci, možda nije baš onako kako bismo mi htjeli, ali pokrenuto je sa mrtve tačke i možemo se nadati boljoj budućnosti za romsku i egipćansku djecu", kazao je Sokolj, dodajući da je i svoju djecu stalno učio koliko je važno obrazovanje.

 

 

"Kada sam studirao, 17 godina nakon srednje, bio sam na specijalističkim studijama kada je moja ćerka upisala fakultet. Ona je prva Romkinja koja je završila osnovne strudije u Crnoj Gori a i sin mi je sada u Njemačkoj, gdje studira", objasnio je on. 

 

Kao mali razmišljao sam da ako ostanem siromašan neću da imam puno djece.

 

„Nije dovoljno da djeca imaju samo nešto da pojedu i krov nad glavom bez ikakavih drugih uslova, jer to onda nije život nego preživljavanje. Nema izlaza bez obrazovanja i upornosti“, poručuje Sokolj, koji je kaže, ostvario svoje snove, dodajući da kompletnom mozaiku fali još dio.

 

„Volio bih da uljepšam  život mojih sunarodnika, da njihova svijest ide u tom smjeru da vide koliko je obrazovanje važno, da nije nedostižno za nas Rome i Egipćane, iako smo siromašni, mi to možemo. Potrebna nam je podrška naših učitelja i profesora, društva i države. Ako nam je pruže treba da je iskoristimo“, kaže Sokolj, dodajući da država posvećuje pažnju RE populaciji. 

 

 

 

U slobodno vrijeme Sokolj napiše i po koju pjesmu, režirao je tri predstave za odrasle „Magistar metle“, „Moj dnevnik“ i „Romska svadba“. 

 

Kada smo ga pitali, kako provodi slobodno vrijeme u Nikšiću, gdje živi, Sokolj u šali odgovara „da se za vikend sprema za posao“.

 

„Volim da gledam informativne emisije kao i da čitam, uvijek nađem neku inspiraciju. Najviše volim da gledam stare domaće ratne filmove. Trenutno radim na jednom projektu za Opštinu Nikšić,  o očuvanju jezika, kulture i identiteta Roma i Egipćana. Toliko bih volio da naši sugrađani znaju više o našim običajima, kulturi, tradiciji, da upoznaju i našu drugu stranu, da nas ne vide samo kao neuredne, siromašne i socijalne slučajeve. Upoznavati nas znači bogastvo, volio bih da Romi budu glumci u predstavama, da osjete kako je izaći pred javnost“, zaključio je Beganaj.