Upoznajte krojačku porodicu iz Podgorice koja je šila odijela za BLAŽA JOVANOVIĆA!

Zlatno vrijeme krojačkog zanata i čuvenih "singerica” prošlo je, a to nerado priznaje podgorički krojač, Osman Toro Ferizović koji je “obukao” mnoge Podgoričane.

Torova krojačka radnja prije nekoliko decenija bila je nadaleko poznata.

A, prije pola vijeka sve je bilo drugačije, i naš sagovornik se sjeća tih vremena kada je imao pune ruke posla.

Još kao dvanestogodišnjak savladao je prve krojačke korake, učeći u to vrijeme od najboljih majstora.

“Bio sam mali, stric me je posebno nešto volio. Sjećam se kada završi sako, odnosno fircanje rukava pitao bi: Đe je onaj mali, treba da mi nešto pomogne, i onda bih ja sav taj firc, bijeli konac očistio da bude čisto kao suza. Tad nijesam znao ništa više od toga”, priča Ferizović koji je 82'. otvorio svoju krojačku radnju sa suprugom kod Autobuske stranice i tad je, kaže ponosno - postao svoj čovjek.

Porodica Ferizović oblačila je, priča naš sagovornik ”malo više glave u to vrijeme”, a među njima je bio narodni heroj i prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Crne Gore Blažo Jovanović, koji kada bi prošao u moćnom crnom odijelu nije nikako mogao biti nezapažen.

“Moj pokojni stric Seljo Ferizović imao je krojačku radnju u Njegoševoj ulici, čuvena „Sloga“. U to vrijeme je bilo krojača u Crnoj Gori, ali on je bio najugledniji u Titogradu. Šio je odijela onim najmanjim rukovodiocima, pa sve do Blaža Jovanovića”, prisjeća se Osman Ferizović i nastavlja priču o ”najljepšem Podgoričaninu”.

“Bio sam mali, možda sam imao 10 ili 12 godina, ali se dobro sjećam kada je kod nas dolazio Blažo Jovanović, u elegantnom crnom mercedesu sa šoferom. Blažo sa crnim šeširom odijelom kao salivenim ulazi na kapiju, i cijela naša ulica okreće se za njim. Onda bi Blažo i moj stric sjedjeli u njegovoj radionici da im niko ne smeta. Obožavao je Blaža, ali i on njega”, priča Ferizović i kroz osmjeh dodaje “eh, znate li šta je bio mercedes u to vrijeme, mi tad nijesmo ni znali šta je auto”.

Interesovalo nas je da li je u to vrijeme kada nije bilo baš ni telefona i brzih dogovora kao danas, bilo nesporazuma sa mušterijama i ljutnje da, na primjer neko dođe, a da ono što je dogovoreno nije završeno.

“Nije se dešavalo, bile su tri probe za odijelo. Prva - laka, pa teška, i treća sa gotovim rukavima i kragnom. Poslije toga se samo dogovorimo:"Majstore, može li u utorak, za pet, deset dana“ i eto završen posao”, kaže Ferizović.

Majstor svog zanata ispričao nam je i šta je u to vrijeme bilo najmodernije, ali i koliko je trebalo vremena da se sašije neki komad odjeće.

“Odijelo se radilo sedam, osam dana. To sve zavisi od situacije, ako bi nekome trebalo za neku priliku završavali bi to mnogo prije. Dame su najviše nosile klasične kostime, uski sako kako bi što bolje istakle figuru, mantile sa ruskom kragnom. Što se tiče muškaraca i oni su nosili mantile, kasnije su došli maksi kaputi, koji su bili crni sa crvenom postavom. Materijale smo nabavljali u Robnoj kući u Podgorici, imalo je gdje da se kupi štof i pribor, toga nije falilo.”

“Majstori šavova” danas su, pak nemoćni pred tolikim izborom - gardarobe, kaže Ferizović ima na svakom čošku, široka potrošnja i niske cijene učinile su da ovaj zanat izumire.

“Od krojačkog posla više nema ništa. A nekad se moglo i te kako dobro živjeti! Od tog zanata neko je mogao da prehrani čak i petoro djece, nijesu tad bile porodice kao sad, jedno ili dvoje djece”.

Ostalo je “zakrpi mi rupu, ušij dugme, suzi, skrati”, a od toga tek hljeba nema, dodaje Ferizović.

“Sad su to samo sitnice, prepravke, da se skrate pantalone, rukavi, zašije dugme. Rijetko ko šije odijelo, a i zašto bi kad ono može da se nađe čak i za 50 eura. Konfekcija je toliko napredovala da nemam riječi. Danas dođu kod mene da im skratim farmerice, ja kažem - to ti je tri eura, a on će na to: ”A, ništa majka mi to može srediti kod kuće za te pare“, priča pomalo ljutito Ferizović, koji kad bi htio da uporedi šta je od krojačkog zanata ostalo, možda bi mu kao dobro poređenje poslužilo - samo dugmići od košulje.

Ferizović iako je svjestan svega toga, on kao da želi da prkosi vremenu svojim oruđem- krojačkim makazama i metrom.

I baš kao što je ponekad dovoljno da nova dugmad promijene cijeli sako, tako i Ferizović i dan danas sitnicama, malim prepravkama uljepšava svoje dane. A to, kaže radi čisto za svoju dušu, merak.

Prije nego što smo pokucali na vrata porodice Ferizović, ovaj majstor je, kako nam se pohvalio “baš maloprije komšiji prepravio kragnu i stavio novu, rusku”.

Ferizović je zakoračio u sedmu deceniju, i ne ”druguje” toliko s mašinom. Sada mnogo više vremena provodi u prirodi, voli vožnju na biciklu, a tad krojačko oko ne može, a da ne primijeti kako su danas Podgoričani obučeni.

“Kad prođem Podgoricom oduševim se kako se pojedina mladež nosi. Takve pantalone, košulje, cipele, od miline da staneš da gledaš, kakve sve ljepote imamo. Ali, jedno ne mogu da shvatim, bilo muško ili žensko što nose farmerice pocijene, pa djeluju kabadahije. Eto, kad vidim one ”prslijeh“ farmerica, glavu automatski okrenem”, iskren je naš sagovornik koji ne krije da je svoj život, baš kao i dobro odijelo sašio po mjeri, što bi šnajderi rekli - knap!

“Ne da sam zadovoljan, no prezadovoljan! Dvoje đece sam podigao, školovao sa igle, živjeli smo skromno, nikad nam ništa nije falilo. Žena mi je pravi kuvar pa sam mogao da radim i po 15 sati”, kaže kroz osmjeh Ferizović i šapće da supruga ne čuje: ”Ništa ne bih mogao bez ove moje ljepotice”, a onda da ga svi čuju:

“Ne znam koji posao da mi daš, ja bih ovu mašinu i makaze opet izabrao i radio to sa najvećim zadovoljstvom ”, zaključuje legenda stare Podgorice, u čije riječi izgovorene sa toliko strasti i ljubavi prema svom zanatu, ali i životu, ne možete a da ne povjerujete!

Razgovarala: Jelena Ćetković