URA umjesto kompletnog zakona, Ustavnom sudu dostavila na preispitivanje samo jedan član

Piše: Vladimir Jovanović

Četvoročlani klub poslanika „Crno na bijelo” (URA) objavio je juče da je podnio inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti čl. 12 Zakona o slobodi vjeroispovjesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.

Tvrde da ne sumnjaju u ispravnost svoje odluke da glasaju „za”. „Zato potpuno mirne savjesti podnosimo inicijativu za ocjenu ustavnosti jer smo sigurni u ‘kvalitet’ zakona i u to da u njemu nema ništa što bi ovu državu i vjernike ugrozilo”.

Međutim, inicijativa ne odgovara sadržaju onoga što su iz URA javno poručili kada su 28. decembra prošle i 20. januara ove godine glasali ,,za” Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovjesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica – da će kompletan Zakon staviti na ocjenu Ustavnoga suda!

U svojoj inicijativi pred Ustavnim sudom su se ograničili samo na preispitivanje čl. 12. To je tek jedan od 28 izmijenjenih članova bivšega Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Kada su glasali „za”, iz URA nijesu precizirali da će svega jedan član Zakona poslati na provjeru Ustavnome sudu.

Nova vlast, čiji je URA dio, predloženim izmjenama i dopunama, promijenila je ili ukinula bezmalo polovinu članova bišega Zakona – to su čl. 6, 7, 12, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 30, 31, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 49, 60, 61, 62, 63, 64.

Dakle, od ukupno 28 promijenjenih, dopunjenih ili ukinutih članova bivšega Zakona, URA se odlučila da sada pred Ustavnim sudom pokrene inicijativu za svega jedan jedini član!

Čl. 12 postojećega Zakona glasi:

„U slučajevima premještanja, iznošenja iz države ili otuđenja dobara koja predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore, a na kojima PRAVO SVOJINE ima vjerska zajednica, primjenjuju se odredbe Zakona kojim se uređuje zaštita kulturnih dobara”.

I ovaj član Zakona „podrazumjijeva” da neka vjerska zajednica, poput SPC, a osnovana je tek 1920, ima neupitnu SVOJINU na crkvama i manastirima koji su do 1918. državna svojina Crne Gore, predata na KORIŠNJENJE njezinoj Crkvi, koja je, uz autokefalni, imala i status „državne Crkve”.

U prethodnome Zakonu, između ostaloga, isti član je imao dodatak za imovinu „ili korišjenje”, tj. podrazumijevao je da je na primjer SPC mogla njome upravljati, ali ne i biti vlasnik te imovine. Isti član naglašavao je i obaveznu saglasnost Vlade pri otuđenju „crkvene” imovine, nepokretne i pokretne. Glasio je:

„Dobra koja predstavljaju kultumu baštinu Cme Gore, a na kojima pravo svojine ILI KORIŠĆENJA ima vjerska zajednica, ne mogu se otuđiti, premještati ili iznijeti iz države, bez saglasnosti Vlade. Prije donošenja odluke iz stava 1 ovog člana, Vlada ce zatražiti mišljenje vjerske zajednice”.

Kako je uopšte SPC prethodno došla u pośed ili „korišćenje” državne imovine – crkva i manastira sagrađenih prije 1918. u Crnoj Gori?

Taj status je sticala u netransparentnim katastarskim transakcijama, još pod komunistima, počevši od sredine 1980-ih, potom pod DPS vladama – prostim upisima, dakle, upravnim postupkom, a ne dokazivanjem vlasništva u sudskoj parnici.

Jedan od javnih interesa usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. bio je stvaranje pravnoga okvira da se izvrši transparentno preispitivanje porijekla katastarskih upisa naših svetinja na vjersku organizaciju ili njezine entitete iz druge države. SPC je mogla svoje interese zaštiti u šestostepenom pravnom postupku.

Ukoliko iz URA s pravom prozivaju bivše DPS vlade – nadležne organe za katastar – u pogledu netransparentnih prijepisa imovine na SPC, onda bi pošteni otklon od takve prakse bio dokaz da žele da uvedu zakonitost.

Ali, suprotno od toga, „izmjenama i dopunama” Zakona iz URA rade ne samo ono što su, više diskretno, prakse nekadašnjih DPS vlada, nego još gore – sada takvo bezakonje legalizuju u korist SPC.

URA se tokom prošle godine pridružila ocjenama da je bivši Zakon „neustavan”, iako je za takvu meritornu ocjenu nadležan jedino Ustavni sud. Tada URA nije pokrenula postupak za ocjenu ustavnosti. SPC je početkom 2020. podonijela dvije inicijative, no svega par dana kasnije ih je samovoljno povukla.

Štaviše, URA je, po osvajaju vlasti, jesenas tvrdila da će glasati za ukidanje samo „spornih” čl. 62, 63. Ii 64, ali su u parlamentu podržali izmjene i dopune ukupno 28 članova iz bivšega Zakona.

Kako će URA glasati, hoće li se držati javno saopštenih obećanja, kada će i u kom obimu podnijeti inicijativu Ustavnome sudu – njihova je unutrašnja stvar. No, pritom, držati moralne lekcije o principijelnosti nije samo bezobrazluk, nego i svjesno učestvovanje u najvećoj kriminalnoj aferi savremene Crne Gore.

Liše SPC, niti jedna relevantna vjerska zajednica u Crnoj Gori – uključujući Crnogorsku pravoslavnu crkvu, Islamsku zajednicu i Rimokatoličku crkvu – nije podržala „izmjene i dopune” Zakona za koje je i URA glasala.

Zakon je pripremljen i stavljen u proceduru za „rekordnih” pet dana, dok se prethodni Zakon pripremao čak pet godina. Gotovo da nema sumnje da je „izmjene i dopune” napisala SPC.

Uopšte nije održana obavezna prethodna javna rasprava – iako su „izmjene i dopune” suštinski i po obimu novi zakonski tekst. Nacrt Zakona nije ni ponuđen na prethodnu recenziju Venecijanskoj komisiji.

Prioritetni cilj „izmjena i dopuna” Zakona je da se SPC „legalizuje” u Crnoj Gori, mimo procedura koje su ispoštovale sve druge crkve ili vjerske zajednice.

Dugoročni cilj je da se paragrafskom brešom „izmjena i dopuna” ostvari pljačka Crne Gore – od strane Srbije.

Tradicionalna Istočno-pravoslavna autokefalna Crkva, od prvoga Crnojevića do posljednjega Petrovića-Njegoša, oduvijek je u Crnoj Gori imala status DRŽAVNE CRKVE. Ako je, dakle, takav status i provjerljiv i neupitan – jasno je i laicima DRŽAVNO VLASNIŠTVO na crkvama i manastirima sagrađenim do 1918.

Uprkos uništenju Crkve Kraljevine Crne Gore, vlasništvo na crnogorskim manastirima i crkavama sagrađenim prije 1918. godine ostaje državno – najprije Kraljevine SHS (Jugoslavije), a od 1945. isključivo federalne republike Crne Gore.

To vlasništvo Crne Gore je obuhvatalo i crkvenu imovinu Vaseljenske patrijaršije u Turskoj carevini do 1912. (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Petnjica, Rožaje, Plav, Gusinje, te dijelovi opštinâ Andrijevica i Mojkovac), kao i na teritoriji opštinâ Herceg-Novi, Kotor, Tivat, Budva – koju je do sloma Austro-Ugarske koristila autokefalna Bukovinsko-dalmatinska crkva, sa śedištem u Černivici, sadašnja Ukrajina.

Činjenica da je SPC od 1922. tomosom Vaseljenske patrijaršije dobila i do daljnjeg zadržala kanonsku jurisdikciju nad Crnom Gorom, ne mijenja ništa u pogledu vlasničkih odnosa. Vaseljenska patrijaršija nije meritorna, niti ima namjeru da određuje vlasničke statuse crkvene imovine u nekoj državi.

SPC ili neka eparhija iz njezine jurisdikcije, nikad nije imala pravni subjektivitet crkve ili vjerske zajednice u odnosnim resornim registrima Crne Gore i po crnogorskim zakonima koji su uređivali religijske slobode i pravne statuse religijskih zajednica. To nije bio rezultat diskriminacije SPC, nego izbor – po slobodnoj volji nije željela da se registruje. Tvrdi, naime, da je „starija” od Crne Gore!

Po Ustavu SPC, eparhije u Crnoj Gori mogu biti pravna lica – ali nemaju mandate da neopozivo raspolažu imovinom. U krajnjoj instanci se o tome odlučuje u Srbiji – Ul. Kralja Petra br. 5, tj. u Patrijaršiji u Beogradu. Takva subordinacija, predviđena i za eparhije u Crnoj Gori, obavezna je po Ustavu SPC.

Ko postavlja mitropolita SPC na Cetinju? Valjda je u Crnoj Gori sada svima jasno da se o tome odlučuje u Beogradu. Isti slučaj je i s imovinom nakon što je i URA glasala za „izmjene i dopune” Zakona.

SPC je de facto i de iure – Crkva Srbije i jedne nacije. Osnovana je, ima śedište i matično je registrovana u Srbiji. U važećem Zakonu o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije iz 2006. godine, usvojio ga je tamošnji parlament, a SPC „blagoslovila”, navodi se (čl. 11 st. 1) da se za SPC „priznaje kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i Zakona o SPC crkvi („Službene novine Kraljevine Jugoslavije’, br. 269/1929)”. Navodi se i sljedeće: „SPC ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta SRPSKOG NARODA” (čl. 11 st. 2).

Patrijaršijski upravni odbor (PUO) SPC, na čijem je čelu patrijarh Srbije, vrhovna je izvršna, upravna i nadzorna vlast nad crkveno-samoupravnim organima – a to su i eparhije SPC u Crnoj Gori.

PUO SPC objavljuje i izvršava uredbe i odluke Sinoda SPC, a nadzire samoupravne crkvene organe u njihovome radu, uključujući i eparhije u Crnoj Gori, te između ostaloga – po Ustavu SPC – „KONAČNO REŠAVA o OTUĐENJU i zaduženju NEPOKRETNIH CRKVENIH IMANJA”.

Ovo je opšti pravni princip Rimskoga prava: vlasništva ne može biti bez prava raspolaganja.

Uz pomoć URA, jasno je da je SPC iz Beograda, tj. Republika Srbija, preko svojih eparhija vlasnik pravoslavnih svetinja Crne Gore.