Nepodnošljiva lakoća kriptoblefiranja

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Od svih ideja koje je predsjednik Vlade Crne Gore Milojko Spajić predložio još od dolaska na mjesto ministra finansija jedna se, bez konkurencije, izdvaja neizvodljivošću, nelogičnošću i – jednostavno, besmislom – ostavljajući nas u vječitoj dilemi da li je predložena iz neznanja ili zle namjere, iako niti jedno od to dvoje visokom funkcioneru ne bi smjelo da bude motiv.

Za ideju poput preduzeća za državnu dostavu (koje je, kao i biznis distrikt na Ćemovskom polju, zatim, nešto što je, ambiciozno, trebalo da preuzme akronim MIT – „Montenegro Institute of Technology“ i rasadnik programera „Iskra“, bilo pompezno najabvljeno, a odavno ih više niko i ne pominje) bilo je lako naslutiti da je plod mašte; za projekat „Velje brdo“ od starta je jasno da je u obliku u kojem je najavljeno neizvodljiv, a ulog od 35 milijardi investitor je lično javno odbacio. No, neke druge teme zvuče dovoljno apstraktno da mnogima ni ne ostavljaju prostor za sumnju – osim onog u sopstveno razumijevanje tokova novca – fizičkog i digitalnog.

Sinoć sam, sasvim slučajno, naišla na snimak u kojem premijer (tada u ulozi ministra) najavljuje nešto što je nazvao „arbitražnim sudom za pametne ugovore“ – ideji koja je problematičnija, manje realna i sa manjim šansama za realizaciju od svega drugog zajedno što je ikada pomenuo.

Očekivati od građana da povjeruju u bilo kakvo obećanje igrajući na kartu njihovog nerazumijevanja neke oblasti je i bezobzirno i rizično, jer se na taj način iskorišćava njihova neinformisanost kako bi se stekao privid nadmoći, bez poštovanja njihovog prava na potpuno razumijevanje teme o kojoj treba da donose zaključke. Ovu ideju o formiranju arbitražnog suda za pametne ugovore čini jednim od najneodgovornijih oblika manipulacije kakav se rijetko viđa čak i na obmanama bogatoj crnogorskoj političkoj sceni.

Postupak formiranja arbitražnih sudova

Prije svega, arbitražni sudovi, ma koliko inovativni ili digitalni bili, ne mogu postojati u pravnom vakuumu, budući da njihova legitimnost mora proizaći iz uspostavljenih nacionalnih pravnih okvira. U Crnoj Gori, arbitraža je regulisana Zakonom o arbitraži i obavezama zemlje prema Njujorškoj konvenciji o priznavanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958. U nedostatku pravne moći za jednostranim osnivanjem novog međunarodnog arbitražnog suda koji bi donosio obavezujuće odluke prema stranim subjektima, za njegovo formiranje bili bi potrebni eksplicitni bilateralni ili multilateralni ugovori, priznavanje kod stranih sudova i usklađenost sa zakonodavstvom Evropske unije, posebno u svijetlu statusa Crne Gore kao kandidata za učlanjenje u EU, jer bez tih faktora, sud osnovan isključivo pod crnogorskom jurisdikcijom ne bi imao međunarodnu praksu, niti legitimnost.

„Arbitražni sud za pametne ugovore“ samo je jedan od najavljenih projekata u toj kategoriji. Spajić je nedavno učešće na jednom konferencijskom panelu iskoristio da najavi osnivanje arbitražnog suda koji bi doprinio boljem poslovnom ambijentu, nakon što je Privredni sud „uz dužno poštovanje“ ocijenio neefikasnim i sporim, a najavljeni zamislio kao brisač biznis barijera koji bi „uključivao sudije iz različitih zemalja“ na način da investitorima omogući fleksibilnost (za kontinentalno pravo pritisnite "1", za anglosaksonsko pravo pritisnite "2", za šerijatsko pravo pritisnite "3", za kontakt sa operaterom arbitražnog suda pritisnite nulu).

Pravni domet Crne Gore ipak završava na njenim granicama. Međunarodno pravo zabranjuje bilo kojoj državi da polaže jurisdikciju nad stranim subjektima, posebno u odsustvu formalnih sporazuma, a ovo bi bilo posebno problematično u kontekstu blockchain ekosistema i pametnih ugovora (koji zapravo ni po formi, ni po suštini nijesu ugovori), gdje su strane u decentralizovanim sistemima najčešće nijesu direktno vezane za bilo koju prepoznatljivu pravnu teritoriju, jer niti jedan crnogorski (niti bilo koji drugi nacionalni) arbitražni organ ne bi imao moć da obaveže takve entitete bez eksplicitnog, obostranog pristanka na jurisdikciju.

Jedna stvar koja se ističe u ovoj inicijativi je da bi ovaj „arbitražni sud“ bio prvi tog tipa… Naravno, ne postoje arbitražni sudovi za pametne ugovore ni u jednoj drugoj zemlji (od desetina onih u kojima je godinama razvijana kriptojurisdikcija, nešto poput toga bi se davno formiralo da je to bilo moguće). Međutim, postoji kompanija po imenu Kleros (čiji je model namijenjen formiranju ove „institucije“ nekoliko predstavnika lokalne „kripto zajednice“ planiralo da iskopira nakon što su svoje „resurse“, oduševljeni ovom idejom, ponudili Spajiću).

Inače, Kleros je decentralizovani sistem za rješavanje sporova zasnovan na blockchainu koji djeluje unutar granica onoga što je moguće u okviru postojećeg pravnog i tehnološkog okvira, čak iako i on ima brojna ograničenja, a nudi decentralizovani, dobrovoljni sistem u kojem strane pristaju da rješavaju sporove putem grupe „sudija“ koji su nasumično birani putem blockchain protokola. On ne pretenduje da ima bilo kakvu formalnu pravnu moć i funkcioniše isključivo unutar granica blockchain ekosistema, zbog čega ovako donesene odluke nijesu pravno obavezujuće van konkretnog okruženja, niti se na ovaj način izvršavaju presude u tradicionalnim sudovima.

Ova ideja o uspostavljanju pravne strukture za sporove u vezi sa pametnim ugovorima je u najboljem slučaju naivna, a u najgorem opasna, jer se polazi od pretpostavke da se pravi pravni sistem može lako prenijeti na decentralizovani ekosistem, što je i u teoriji nemoguće, pa bi svaki pokušaj da se stvori takav hibridni model samo doveo do konfuzije i pravnog haosa. Kleros, s druge strane, funkcioniše unutar sopstvene stvarnosti i ne pretenduje da spaja svjetove koji su suštinski nespojivi.

Pođimo samo od toga da je osnovni princip izvršne arbitraže identifikacija pravnih strana uključenih u postupak. Prema Njujorškoj konvenciji, priznavanje arbitražne odluke zahtijeva da strane budu jasno prepoznatljive, da su formalno pristale na arbitražu i da su im date fer šanse da iznesu svoj slučaj, a to je suštinski nespojivo sa načinom na koji pametni ugovori funkcionišu, jer se oni izvršavaju putem anonimnih ili pseudonimnih digitalnih novčanika koji nemaju pravni identitet.

Takođe, u svijetu pametnih ugovora princip „kod je zakon“ sugestivno tvrdi da izvršenje pametnog ugovora treba da bude konačno i samosprovodivo, što se sukobljava sa pravnim doktrinama koje stavljaju prioritet na pravičnost, javnu politiku i ljudsku diskreciju. Prema Njujorškoj konvenciji, sudovi mogu da odbiju izvršenje arbitražnih presuda koje krše javnu politiku, pa bi svaki „arbitražni sistem“ koji slijepo sprovodi pametne ugovore rizikovao kršenje osnovnih standarda izvršnosti i etičkih normi.

Pametni ugovori uopšte nijesu ugovori

Iako se nazivaju „ugovorima“, pametni ugovori ne ispunjavaju uslove da bi bili smatrani pravnim ugovorima u tradicionalnom smislu. Da bi sporazum bio priznat kao važeći ugovor prema usvojenim pravnim principima, mora da sadrži međusobno razumijevanje strana, jasno definisane pravne obaveze i prava, identifikovane pravne subjekte i očiglednu namjeru da se bude pravno obavezan. Pametni ugovori, koji su suštinski samo samostalno izvršni djelovi koda, ne ispunjavaju ove zahtjeve.

Osim toga, svaka legitimna arbitraža mora da poštuje pravo na fer suđenje, što uključuje obezbjeđivanje prava stranama da budu obaviještene o postupku, pravo na pravnu zastupljenost i mogućnost odgovora, pa se sistemi pametnih ugovora, zbog svoje prirode, suočavaju se sa značajnim izazovima u ispunjavanju ovih zahtjeva, jer bi, na primjer, slanje obavještenja pseudonimnim korisnicima širom svijeta predstavljalo logistički problem, a neobezbjeđivanje tog koraka direktno je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, na koju je Crna Gora pravno obavezana.

Da ne govorimo o koracima za uspostavljanje kripto regulative, jer osim jednog nakaradnog nacrta zakona sklepanog prije više od tri godine – i pukom srećom povučenog iz bilo kakve dalje procedure – Crna Gora nije ni korak mrdnula u uspostavljanju pravnog okvira za ovu oblast, a kamoli uskladila bilo kakvo zakonsko rješenje sa okvirima poput EU regulative o tržištima kripto imovine (MiCA) ili FATF standardima za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma u ovoj sferi.

Ako se nakon svega ovoga vratimo dilemi sa početka – da li je riječ o neznanju ili zloj namjeri – odgovor možemo pronaći u kategoriji u koju svrstavamo manipulacju, na koju se, u suštini svodi. Instrumentalizacija nečijeg nepoznavanja neke teme, koja je, poput ove, relativno nova i većem dijelu populacije potpuna nepoznanica, u svrhu nametanja autoriteta predstavlja perfidan oblik političkog potčinjavanja. Kriptovalute, pametni ugovori i srodne teme nijesu ono što se građanima obećava, već o čemu se javnost sistemski edukuje kako bi se spriječile zloupotrebe i prevare, što u pristupu Vlade u potpunosti izostaje.