Za Antenu M piše: Ana Nives Radović
Tenderi za koncesije strateške infrastrukture u ekonomski i politički osjetljivim sistemima kakav je crnogorski mnogo su više od pukih tehničko-pravnih procesa, jer pokazuju kolika je ili da li uopšte postoji institucionalna zrelost, demokratska kultura i sposobnost da se dugoročni nacionalni interes izdigne iznad kratkoročnih kalkulacija, a Crna Gora je ovih dana upravo na jednom takvom testu.
Proces davanja u koncesiju aerodroma u Podgorici i Tivtu, koji već sedam godina tone i izranja na talasima političkih promjena, pandemijskih pauza i nestabilnih tržišnih okolnosti, ulazi u završnu, ali ne i trivijalnu fazu. Osporavanje tehničke ocjene jedne od ponuda, povlačenje međunarodnih konsultanata i političke tenzije unutar Tenderske komisije pokazuju da proceduralna transparentnost nije dovoljna ako se ne oslanja na principe institucionalne odgovornosti.
Pismo Međunarodne finansijske korporacije (IFC), članice Grupacije Svjetske banke, upućeno Vladi Crne Gore, zvuči kao školski primjer upozorenja koje ozbiljni investitori i globalni finansijski akteri šalju kada percipiraju sistemsku nepravilnost. IFC je eksplicitno naveo da su dvije tehničke ponude prošle evaluaciju, a da je to što je Tenderska komisija odbacila jednu od njih ostalo bez valjanog obrazloženja, zaprijetivši povlačenjem sa pozicije konsultanta, što bi ozbiljno poljuljalo kredibilitet cijelog procesa, a što od starta otvara pitanje kako je uopšte moguće da Vlada dozvoli da njeni konsultanti sa globalnim ugledom budu dovedeni u situaciju da moraju da traže najosnovniju stvar, a to je da odluka bude obrazložena na transparentan način.
Dodatnu konfuziju cijelom postupku dao je potez premijera Milojka Spajića, koji se, iako bez formalne nadležnosti u ovom procesu, eksplicitno uključio, pozivajući Komisiju da razmotri stavove IFC-a. Premijer je time narušio princip institucionalne autonomije procesa koji je sam inicijalno promovisao kao profesionalizovan, depolitizovan i utemeljen u međunarodnim standardima, jer izlazak iz okvira vlastitih ovlašćenja, bez ikakvog institucionalnog pokrića, ukazuje na političku uznemirenost uoči ključne faze procesa, ali i otvara vrata spekulacijama o prikrivenim interesima i neformalnim pritiscima. Upravo taj refleks da se politički interveniše kada procedure ne daju „očekivani“ rezultat jedan je od razloga zbog kojeg Crna Gora ostaje ekonomski periferna, uprkos resursima, geografskom položaju i potencijalu.
Poseban sloj maglovitosti unosi izjava srpskog ministra finansija Siniše Malog da je Srbija zainteresovana za preuzimanje crnogorskih aerodroma, uz obećanje ulaganja „duplo više“ nego što je predviđeno aktuelnim koncesionim aranžmanom. Ukoliko bi se (a ne bi trebalo) zanemario politički aspekt ove namjere, čak i tada bi se vidjelo da problem nije samo u ambiciji, već u tajmingu i činjenici da Srbija nije ni učestvovala na tenderu. Ako država koja je vlastiti aerodrom dala u dugoročnu koncesiju stranom partneru sada pretenduje da upravlja infrastrukturama u susjednoj zemlji, pored razloga za ovaj politički i strateški entuzijazam trebalo bi obratiti pažnju na ozbiljan fiskalni deficit i očekivanje da bi Srbiji za ovakav poduhvat bio potreban dodatni izvor finansiranja kroz novo zaduživanje.
Iako iz Beograda dolazi narativ o „iskustvu i kapacitetu“, činjenica je da u ovom trenutku ne postoji nijedna kredibilna pravna, institucionalna ili tržišna osnova za razmatranje srpskog učešća, osim ako se ne planira da se proces poništi i resetuje po mjeri novih političkih apetita, čime bi se Crna Gora ne samo udaljila od principa konkurentnosti i transparentnosti, već i poslala poruku da institucionalni okvir može biti obesmišljen ako postoji dovoljna doza nečijeg geopolitičkog interesa, a kako se u ekonomiji kredibilitet gradi dosljednošću, onda je teško opravdati inicijativu koja zvuči više kao politička poruka nego kao investicioni plan.
Na drugoj strani, Crna Gora, iako fiskalno ograničena, ima aerodrome koji ipak privlače značajnu pažnju međunarodnih aktera i u tom kontekstu, svaka pogrešna odluka ili sumnja u regularnost procesa direktno utiče ne samo na rejting zemlje, već i na njen pregovarački kapacitet u budućim partnerstvima. Crnoj Gori nije potreban koncesionar da bi joj pokazao kako da upravlja vlastitim resursima, potrebna joj je hrabrost da poštuje sopstvena pravila.
Mila K
Vrhunsko stručan tekst.