Novi cjenovni rekord pokazuje da ulagači na finansijskim tržištima više ne vjeruju u to da kreatori finansijskih politika mogu da održe sistem stabilnim, pa sele kapital u zlato kao utočište.
Cijena zlata dostigla je nivo koji se ne tako davno činio nezamislivim, probivši psihološku granicu od 4.000 dolara po unci, dijelom i zahvaljujući slabljenju američke valute u kojoj je cijena izražena. Dostizanje cijene koja je do sada pripadala samo sferi nagađanja, a ne stvarnosti manje je tek puki tržišni podatak, a više ogledalo svijeta koji gubi povjerenje u sopstvene oslonce.
Vjekovima je zlato bilo finansijska vodilja čovječanstva, koja najviše sija onda kad sve drugo potamni. Najnoviji rast cijene ovog plemenitog metala iznova nas vraća na staru priču da investitori uvijek bježe u sigurnost. Razmjere tog rasta, koji iznosi više od 50% u ovoj godini, nakon 27% tokom prethodne, govore o nečemu dubljem od običnog straha za kapital.
Ispod sjaja krije se strah. Ekonomska i politička nestabilnost širi se poput sitnih pukotina kroz globalni poredak. U Vašingtonu, blokada rada vladinih institucija, koja je već ušla u drugu sedmicu, zaustavila je objavu ekonomskih podataka i pojačala osjećaj zastoja. U Evropi, napeta politička klima u Francuskoj uzdrmala je tržište obveznica. U Aziji, novoizabrano japansko rukovodstvo obećava veće zaduživanje, što dodatno plaši one koji već strahuju od globalnog prekomjernog duga, tako da svaki novi potres šalje još jedan talas kupaca ka zlatu.
Monetarna politika dodatno pojačava ovaj trend. Ulagači sada očekuju da bi američke Federalne rezerve ove godine još dva puta mogle da snize kamatne stope. To šalje signal da će realni prinosi ostati niski. Kako se zarada na sigurnijim ulaganjima topi, držanje zlata bez prinosa više ne izgleda kao propuštena prilika. Istovremeno, slabljenje dolara, pod teretom trajnih deficita i sumnji u fiskalnu disciplinu Vašingtona, učinilo je zlato jeftinijim za strane kupce, dodajući još jedan sloj tražnje.
Na ovaj način stvara se samoodrživ ciklus. Fondovi koji trguju zlatom i imaju fizičke rezerve bilježe rekordne prilive i od velikih institucija i od malih ulagača koje pokreće „strah od propuštanja“, danas prepoznat u akronimu FOMO. Centralne banke, naročito one u zemljama u razvoju, ubrzano povećavaju zlatne rezerve kako bi se udaljile od dolara, pretvarajući nekada defanzivnu strategiju u dugoročni zaokret. Zlato je u vremenu političke rascjepkanosti postalo jedina imovina koja, doslovno, nikog ne vrijeđa, a sve umiruje.
Ironija je, međutim, očigledna. Groznica s kojom investitori kupuju zlato odražava isti višak euforije od kojeg se, navodno, štite. Tržišta su sada postala opsjednuta novom okruglom brojkom, odnosno cijenom od 5.000 dolara po unci, simbolom i samopouzdanja i samozadovoljstva. Primirje na Bliskom istoku ili iznenadni oporavak dolara mogli bi privremeno da ohlade taj entuzijazam, međutim, faktori koji utiču na to da cijena zlata raste, kao što je nezaustavljivi rast javnog duga velikih ekonomija, slabljenje povjerenja u papirni novac i političko iskušenje da se “ekonomija pregrije”, koje teško da će uskoro nestati.
I drugi metali uživaju u odrazu zlatnog sjaja, pa je cijena srebra porasla 1,3% na 48,42 dolara, platina 2,5% na 1.658,40 dolara, a paladijum 1,8% na 1.361,89 dolara. Međutim, zlato je postalo pravi barometar našeg doba i mjera ne samo inflacije i kamata, već i kolektivne nesigurnosti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR