Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Komita Ilija Ašanin - radije okovan u Zenici, nego izdajnik Crne Gore i kralja Nikole

| Postavio/la: Obrad Pješivac

Komita Ilija Ašanin - radije okovan u Zenici, nego izdajnik Crne Gore i kralja Nikole

Posljednjem ispraćaju posljednjeg durmitorskog komite, Ilije Ašanina, u selu Tepca, pored Tare, prisustvovali su, pored rodbine, mještani listom, ali i brojni poštovaoci pokojnika i njegove porodice.

Te 1986. na seoskom groblju pored najstarije durmitorske crkve, govornik reče da je Ilija poživio 101 godinu. Kaza istinite, lijepe riječi o drugoplemeniku, ali dobrom komšiji, kumu i prijatelju.

Mjesec kasnije, ispratiše na vječni put i njegovu suprugu Savu. I o njoj samo lijepe riječi - kao đevojci iz tepačkog bratstva Ćetkovića, odanoj i požrtvovnoj supruzi i majci četiri sina, koliko su ih imali za gotovo sedam decenija braka.

Vrijeme Ilijine smrti još nije bilo vrijeme za slobodno, naglas kazivanje o onome što je obilježilo njegov život. Moglo se reći da je Ilija bio i slobodar i pravednik, ali ne i da je između dva rata bio ustanik, osvetnik i, na kraju, osuđenik zbog borbe "za pravo, čast i slobodu Crne Gore".

Ilija u lancima, Sliku smo dobili od njegovog unuka Mićana Ašanina
Ilija u lancima, Sliku smo dobili od njegovog unuka Mićana Ašanina

Ilija Ašanin, plahovit kao Tara uz koju je živio, ponekad surov kao litice njenog kanjona. Odan poslednjem crnogorskom suverenu Nikoli I, nepomirljiv sa Podgoričkom skupštinom i činjenicom da narodu "kapu kroje" izvanjci i tuđini. 

Sudbina nije htjela da Ilijin kremen-karakter poštedi iskušenja. Ali, krenimo redom...

"Nasočiše Iliji, momku iz Ašanskih bara u Uskocima, druge decenije prošlog vijeka, Savu iz Tepaca. Bi svadba i svatovi odoše preko Jezera. Rodi se Vladimir 1921. godine. Živješe Sava i Vladimir u Uskocima samo dvije godine, a onda nazad u Tepca. Odluči tako Ilijin postupak u kome osveta brata od strica - jedinca, nadjača razum. Ilija u komite, a majka i Vlado u Tepca, gdje je bilo sigurnije. Obilazio ih je Ilija povremeno.

Drugi mu sin, Radoman rodio se 1924. u Tepcima", priča Ilijin unuk Miljan Ašanin ono što je saznao od đeda, babe, oca i stričeva i dodaje da su Iliju Tepci voljeli i zato što je od svojih saboraca štitio i mještane koji su za koje se sumnjalo da šuruju sa vlašću ali i zbog toga što je, kao sa bratom živio sa, takođe komitom, Radisavom Obradovićem iz Tepaca.

Nedugo nakon rođenja drugog sina, Iliju i ostale komite iz te grupe uhapsiše žandarmi. I u maju 1927. godine poče sudovanje, dotad nezabilježeno u sudskoj praksi. Sud Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca primjenjuje zakon Kraljevine Crne Gore, a u Ilijinom slučaju, u sticaju sa krvnim deliktima, vodi se i politički proces za postupke koji su, prema normama koje sud primjenjuje, za medalju, a ne za kaznu.

„Najprije je optužen za ubistvo iz krvne osvete, a potom i za još dva motivisana idealima crnogorstva. Za svako pojedinačno djelo i na kraju kumulativno - smrtna kazna. Kasnije mu je ta kazna preinačena na 20 godina robije 'u lakim okovima'. Konačnih 17,5 godina robije u Zenici odredio mu je Kapetanski sud“, prisjeća se Miljan i dodaje kako je njegov đed i tokom robijanja ostao buntovan, pa prema njemu nije bilo milosti.

Kao da je sa stranica romana opis prvog Ilijinog susreta sa suprugom, na povratku kući, po izdržanoj kazni.

„Primicao se domu stazom niz kanjon Tare, suprotno od sela. Sava, Vlado kome je bio 12-13 godina i već momci Savo i Gojko Džabasan krenuli su prema selima u Zatarju za nekim obavezama. Kad su se susreli sa Ilijom, baba Sava ga nije prepoznala, pa je prošla. On nju jeste, ali nije odreagovao.

Odmah potom susreo se sa ostalima i Vlada upita čiji je? Kad mu je odgovorio da je sin Ilije Ašanina, Ilija mu je opsovao oca! To je izazvalo revolt i reakciju kod Sava Džabasana ali nakratko...osmjesi su sve razjasnili“, priča Miljan Ašanin.

U Tepcima se, 1936. Iliji rodio sin Danilo. Karakter mu nije dao mira, pa je ubrzo preselio u okolinu Tomaševa, gdje se već naselila brojna rodbina iz Uskoka. Tamo mu se, 1939. godine, rodio sin Miladin.

Doživio je Ilija još jedan veliki rat, preživio Pljevaljsku bitku, decembra 1941. Bio je pokraj narodnog heroja Dušana Obradovića, iz Tepaca, kada je poginuo od hitaca italijanskog okupatora.

Tokom rata ativno je pomagao partizanski pokret. Iz Tepaca, kada im se opet vratio, više nije odmicao.

U durmitorskom kraju još živi sjećanje na markantnog, dostojanstvenog čovjeka, uvijek na konju sedleniku, sa lovačkom puškom preko krila i redenikom punim patrona preko grudi. Sve to uz neizbježan čibuk, dugačku lulu iz koga se širio jak miris duvana „krdža“. U porodičnoj kući, na obali „Suze Evrope“ pored brojnih uramljenih fotografija, kao u muzeju, na zidu je i nekoliko čibuka.

Iako je silno iskusio kjudsko zlo, Ilija nije dijelio ljude. Tu su mu vrlinu poštovali svi koji su ga poznavali. Kuća mu je, kao i sve u Tepcima, vazda bila otvorenih vrata za dobronamjerne. A namjernika, poput triftara prije rata, koji su organizovali transport balvana niz Taru i Drinu, ljudi raznih vjera iz raznih krajeva, u Tepcima nije manjkalo.

Otorena vrata njihove kuće bila su uvijek i za splavare i turiste, ribolovce. Omiljeni, višedeceniski, gosti bili su im i članovi ekipe istraživača iz Valjeva, koju je predvodio Boško Đoković i kome je u istraživačkom radu Ilija bio dragocjen sagovornik.

„U našoj kući je i knjiga 'crvenog doktora' Vukašina Markovića koja piše o liječenju prirodnim ljekovima. Dobio je Ilija u ćeliji u Zenici. Njih dvojica su zajednički prokopali otvor u zidu kako bi doktor pobjegao. Krenu da iskoči pa se povrati. 'Ilija... a knjiga'? izgovori doktor. 'Tebi sloboda a meni knjiga' uzvratio mu je Ilija i zadržao knjigu“, pripovijeda Miljan jedan od događaja što mu ga je Ilija ispričao. (Ova epizoda desila se, ipak, u zatvoru Bogdanov kraj, u kojem je Ilija Ašanin izdržavao dio kazne- prim. autora)

Potvrđuje ga knjiga sa, naknadno, zlatnim slovima, ispisanom posvetom.

Uz tu, za kraj još jedna priča koja je, poput legende, ostala da živi nakon Ilijine smrti...

Po slovu presude, Ilija je u zeničkom kazamatu nosio na nogama okove od po sedam kilograma, plus masivan lanac koji ih je povezivao. U krug zeničkog zatvora doveden je osedlan konj, sa nožem fiksiranim na sedlo, čiji se oštri vrh zlokobno uzdizao.

Dok su zatvorenici šetali krugom neki od komandira ponudi Iliji da preskoči konja i nož, u zamjenu za oslobađanje od okova. Ilija se zaletio... preskočio i bio oslobođen okova. Nakon toga, još više su ga poštovali, ispričao nam je svoja sjećanja na đeda Miljan Ašanin.

Komentari

Vujović,

Sve je kazano njegovim časnim životom! Respekt!

O Lima,

Svaka cast za tekst o velikom covjeku i hrabrom Crnogorcu, Iliji Asaninu! Crna Gora je vjecna, jer je oduvjek imala i imace takve sinove. Neka se ponose Asani i cijela Crna Gora na velikog Iliju.

Rade,

Lijepa priča. Nek je vječna slava i hvala junačkom sinu plemena Uskoka i viteške kuće Ašanin. Pišite i dalje, dok se i drugi ne dośete, o ovakvim herojima, o ljudima kojima čast nije dozvolila da budu izdajnici svoje države i svoga kralja.

Katu janin,

Slava mu ! Treba se makar na ovakav nacin oduzivati Crnogorskim herojima i veliko mucenicima za svoju i nasu CRNU GORU !

Ostavi komentar

0/300