Antifašizam u žilama (I)

(Antena M objavljuje u tri nastavka rad autorke Snežane Rakonjac "Antifašizam u žilama", objavljen u Zborniku sa Međunarodnog simpozijuma "Vidoje Žarković - život i djelo", koji je promovisan u Podgorici 28. oktobra)

Vidoje Žarković, graditelj zemlje proletera i jedna od najistaknutijih ličnosti crnogorske i jugoslovenske socijalističke epohe, bio je predodređen za evolucionara. Najstariji sin Milovana i Ljubice Žarković rođen je 1927. godine, u kratkom predahu između dva svjetska rata, i to baš u vrijeme rađanja antifašizma - svjetskog  pokreta koji je nastao kao odgovor  na narastajuću opasnost od pošasti nacifašizma. No, mnogo više od ove slučajne podudarnosti, Vidojeve  životne izbore, puteve i opredjeljenja odredio je porodični rodoslov.

 Slobodarski duh naslijedio je i po očevoj i po majčinoj strani. Đed Vidoje, po kojem je dobio  ime, poginuo je 1912, kao desetar vojske Kraljevine Crne Gore tokom Balkanskih ratova u borbama za Skadar. I stric Luka borio se u crnogorskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu i dao život za Crnu Goru kao pripadnik komitskog pokreta. Vidojev otac Milovan bio je borac i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, u kojem su mu se na samom početku narodnooslobodilačke borbe pridružili i braća Milivoje i Stevan. I u porodičnom stablu Dakića, po majčinoj liniji, sve junak do junaka. Vidojev đed Milo poginuo je 1918. kao crnogorski komita, ujak Jevrem ostao je na vječnoj partizanskoj straži na Sutjesci 1943, a drugi ujak Radoje Dakić bio je predratni komunista, jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka 1941. i narodni heroj. Zato je Vidoje slobodu nosio u genima. U Crnoj Gori bi se reklo – imalo mu je po kome doći.

Heroina je, na svoj način, bila i Vidojeva baba Mioljka, kojoj pripada posebno mjesto u porodičnoj istorji i njegovom djetinjstvu. Ova odvažna i mudra Crnogorka, koja je nakon pogibije muža u Balkanskim ratovima, sama tokom tegobnih i gladnih godina podizala osmoro djece, prenijela je na potomstvo porodični slobodarski kod, žilavost, čestitost i snagu. Bila je ne samo za familiju, već i za cijeli kraj, mjera ljudstvenosti. Vjerovatno joj je antifašizam kao pojam bio stran, ali je njegovu suštinu poimala kroz Njegoševe stihove: „Al tirjanstvu stati nogom zavrat, dovesti ga poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija“.  Zahvaljujući svojoj babi i ono malo novca koji je zgrčila od invalidnine, najstariji unuk Vidoje  nakon završene četvorogodišnje Osnovne škole, mogao je nastaviti školovanje u Pljevljima. Sa obronaka Durmitora, iz rodnog sela Nedajno, otišao je sa svega desetak godina u za njega veliki grad, postao najbolji đak pljevaljske Gimnazije i dobio državnu stipendiju. Pripadnici Skoja iz starijih razreda za njega su bili heroji, iako je slobodarsku tradiciju nosio u krvi i u svojoj kući slušao prve lekcije o komunističkoj ideologiji kojom je durmitorsku omladinu naoružavao njegov ujak Radoje Dakić. Početak Drugog svjetskog rata u aprilu 1941. prekinuo je školovanje i ubrzao političko zrijevanje i odlučnost  Vidoja Žarkovića da kao četrnaestogodišnjak stane pod partizansku  zastavu. 

Svoj ratni put Žarković je opisao u knjizi “Stazama slobode”. Zanimljivo je kako se poslije toliko decenija tako živo sjećao dana kad je stao pod ustanički barjak i još zanimljivije kako je u tim godinama uspio da se odupre molbama roditelja i rođaka i da se odlučno suprotstavi autoritetu partizanskih rukovodilaca, koji su željeli da zaštite dječaka od kojeg je, kako je to primijetio Moša Pijade, “i puška bila veća”. U ratnom dnevniku opisao je svaku stopu koju je tokom narodnooslobodilačke borbe prošao od Nedajna, Neretve, Sutjeske, Drvara, Prozora, Jajca, Kolašina, Bijelog Polja, pa opet preko Bosne i Hrvatske sve do Zidanog mosta u Sloveniji 1945. Najprije je bio partizanski kurir, zatim borac Durmitorskog odreda, proslavljene Četvrte crnogorske brigade, Prateće čete štaba Druge proleterske divizije, čuvene Sedme omladinske udarne brigade “Budo Tomović”. Sjećao se gladi, tifusa, ranjavanja, svake ofanzive, svakog ratnog druga, svake pogibije koju je oplakivao, svakog susreta, a posebno radosti zbog tri susreta tokom 1942. i 1943. godine sa vrhovnim komandantom Titom. Zapamtio je dobro i njegove ohrabrujuće poruke: “Crnogorski narod je na našoj strani. Naši neprijatelji neće u Crnoj Gori dugo likovati. Uskoro ćemo se vratiti u Crnu Goru kao oslobodioci”.

Knjiga sjećanja Vidoja Žarkovića “Stazama slobode” mnogo je više od ratnih uspomena.  Ovo djelo je važan prilog za proučavanje istorije partizanskog pokreta, za rekonstruisanje složenog mozaika narodnooslobodilačke borbe na tlu Jugoslavije, za suočavanje sa surovom geografijom smrti, ali istovremeno i poučan udžbenik o snazi antifašističke doktrine i etičkim vrijednostima iskovanim tokom Drugog svjetskog rata.

Vidojeva ratna drugarica iz Sedme omladinske brigade Zagorka Đuranović Paić opisuje mladog borca kao “duhovitog, vedrog mladića, obdarenog najljepšim ljudskim osobinama, organizovanog rukovodioca predanog dužnosti sekretara SKOJ-a koju je  obavljao”. “Bio je izvanredan čovjek. Iako najmlađi, izdvajao se po svojoj inteligenciji, elokventnosti, nadarenosti, odmjeren, staložen čovjek, koji je tugovao za poginulim drugovima”, napisala je Vidojeva saborkinja.

Početak 1945, posljednje ratne godine,  Vidoje je, kao i njegovi preci 1916. godine, dočekao na sniježnim mojkovačkim bojištima, u završnim bitkama za oslobođenje Crne Gore. Ispričao je u jednom intervjuu za Radio Titogradda je to bila njegova najljepša Nova godina.  “Meni je iz ratnog perioda u najljepšem sjećanju ostao doček 1. januara 1945.  u Sedmoj omladinskoj brigadi. Neposredno uoči praznika, 31. decembra 1944. godine, vodili smo borbe za oslobođenje Mojkovca i Bijelog Polja, za protjerivanje neprijatelja iz zemlje. Prvog januara štab naše brigade je dobio telegram od štaba Treće divizije sa pohvalama naše brigade, koji sam doživio kao najradosniju novogodišnju čestitku”, kazao je Žarković u radijskom intervjuu.

Kraj Drugog svjetskog rata 1945. Vidoje je dočekao na Zidanom mostu kao stari prekaljeni  borac od nepunih 18. godina. Iz rata je izašao sa činom majora, a privrženost marksističkim idejama i odanost komunističkoj ideologiji, vrednovane su i napredovanjem u partijskoj hijerarhiji. U septembru 1941. postao je član SKOJ-a, a dvije godine kasnije i član Komunističke partije Jugoslavije. Tokom 1944. bio je član Glavnog odbora Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Crne Gore, obavljao je funkciju rukovodioca Skoja u bataljonu Devete crnogorske brigade, a potom i rukovodioca Skoja i člana Štaba u Sedmoj omladinskoj brigadi “Budo Tomović”.

Sa završetkom Drugog svjetskog rata završava se i najdramatičnije životno poglavlje Vidoja Žarkovića, koje je nedvosmisleno pokazalo da je mladi partizan dostojan nasljednik svog đeda imenjaka i pravi izdanak porodičnog stabla u kojem su se razgranale slobodarske žile Žarkovića i Dakića.

Nastaviće se