Crnogorska košarkaška euforija: KK Budućnost 1980/81.

Priredio: V.J.

Prije četiri i po decenije, od ishoda podviga ondašnje generacije titogradskih košarkaša, tj. svojevrsne crnogorske reprezentacije, da u svojoj prvoj sezoni opstanu u prvoj ligi SFR Jugoslavije — a u njoj su igrali asovi koji su osvajali i evropske i svjetske šampionate, 1980. i olimpijsko zlato — uveliko je zavisilo da li će KK Budućnost, kao do tada, biti nebitni provincijski klub, ili se vinuti do evropskoga ranga.

Kroz ovaj serijal — prethodnih su pet nastavka na donjem linku — statistikom i bitnijim opisima svih prvenstvenih utakmica Budućnosti, kao i fotografijama, pukušaćemo da dočaramo crnogorsku košarkašku euforiju 1980/81. sa epicentrom u Titogradu.

* * *

- 18. kolo

RABOTNIČKI 77:72 BUDUĆNOST (42:35)

Skoplje, 14, februara. — Sala Rabotničkog. Gledalaca: 1.000. Sudije: Petrović (Beograd) i Marković (Kragujevac).

RABOTNIČKI: Vasilevski, Kacarski, Gešovski, Serafimovski, Stojković, Vasiljević 12, Maksimović 12, Kiridžiski, Radulović 24, Georgievski 19, Radosavljević 10, Samardžiski.

BUDUĆNOST: Nikola Antić 8, Dragan Ivanović 2, Branislav Vukićević, Milutin Petrović, Žarko Knežević 16, Marinko Kovačević 13, Duško Ivanović 8, Slavenko Rakočević 1, Borislav Đurović, Goran Bojanić 16, Milorad Bojanić 8, Milan Garić.

Za makedonski klub, upravo je ovaj meč protiv Budućnosti posljednja šansa da pobjedom zadrže prvoligaški status. I u tome su uspjeli.
Robotnički na treninzima danima uvježbavao odbranu protiv Duška Ivanovića i to su odlično primjenili na utakmici. Na drugoj strani, njihov glavni igrač, eks-reprezentativac Blagoja Georgievski sa 16 poena je imao sjajno prvo poluvrijeme.

Ali, odbrana Budućnosti u nastavku zaustavlja Georgievskog, koji se, uz svega nova tri poena, ispromašivao. Prema novinskom izvještaju s utakmice, on je time „znatno umanjio svoj poslovično veliki doprinos pobjedi svoga tima; kada je bila najpotrebnija njegova je pomoć izostala”.

„U posljednja tri minuta prisustvovali smo pravoj drami”, javljao je makedonski izvještač.

* * *

- 19. kolo

Osma pobjeda!

BUDUĆNOST 106:92 CRVENA ZVEZDA (58:45)

Danilovgrad, 21. februara. — Dvorana sportova. Gledalaca: oko 1.500. Sudije: Radić (Šibenik) i Smirnov (Novi Sad).

BUDUĆNOST: Antić 20, Dr. Ivanović 14, Vukićević, Petrović, Knežević 26, Kovačević 2, Du. Ivanović 28, Rakočević, Đurović, G. Bojanić 4, M. Bojanić 12.

CRVENA ZVEZDA: Nikolić 14, Dabić 8, Milekić 5, Bogosavljev 25, Banjanin 10, Salaj 6, Jokanović 2, Kovačević 2, Avdija 20.

U dvorani u Danilovgradu — u kojoj se, protivno njezinim fizičkim gabaritima, naguralo 1.500 navijača Budućnosti — pregažena Crvena zvezda koju s klupe predvodi slavni reprezentativni trener Ranko Žeravica.

„Mala dvorana u Danilovgradu u kojoj su titogradski košarkaši prošle godine izborili prvoligaški status i ovoga puta bila je srećna za Budućnost”, čitamo u izvještaju.

Dakle, ispostavilo se da kažnjavanje Budućnosti neigranjem jedne utakmice u titogradskoj „Morači” zbog incidenta nakon utakmice 17. kola, 7. februara protiv Zadra, nije bilo malerozno za ishod odlučujućega meča za opstanak u prvoj ligi.

I kao što za Budućnost na gostovanju C. zvezdi u prvom dijelu prvenstva nije igrao Duško Ivanović, na ovoj utakmici u rosteru „crveno-belih” nijesu nastupili prvotimci Živković, Koprivica i Karadžić.

Fakti — da je već u 9. minutu Budućnost protiv C. zvezde u Danilovgradu povela sa 13 poena (30:17), da je i na poluvremenu razlika dvocifrena (58:45), te da je u 32. minutu bilo i 19 razlike (86:67) — svjedoče o dominaciji.

Srpski klub, rekorder po broju osvojenih titula šampionata Jugoslaviji, nije imao šansi. Ako je poraz bio neizbježan, od poniženja rezultatske katastrofe spasili C. zvezdu pred kraj meča serijom pogodaka Zufer Avdija, Bogosavljev i Nikolić.

Dvorana u Danilovgradu, kroz koju je prethodne, drugoligaške sezone Budućnosti duvala ledena promaja — šuplja čitavom dužinom na mjestima spajanja krova i bočnih zidova — u međuvremenu je po prilici „zakrpljena”, no bez regulisane ventilacije. Otuda, bilježi se sa utakmice Budućnosti protiv C. zvezde, parket je dvorane bio vlažan i klizav — rezultat kondezacije; jer su se gledaoci, srećne ruke da na vrijeme za ovaj meč kupe karte, za svaki slučaj satima ranije nagurali na tribinama.

Reporter Bratislav-Bato Kokolj prenosio u „livu” utakmicu iz Danilovgrada na talasima Radio Titograda.

* * *

- 20. kolo

ISKRA OLIMPIJA 97:80 BUDUĆNOST (50:42)

Ljubljana, 28. februara. — Hala „Tivoli”. Gledalaca: 1.500. Sudije: Žutić (Beograd), Jovančić (Valjevo).

ISKRA OLIMPIJA: Mofardin 1, Blaznik 1, Kompara 2, Todorović 4, Polanec 17, Subotić 23, Jelovac 20, Tiringer, Grardijančič 2, Merklin, Grgin 10.

BUDUĆNOST: Antić 4, Dr. Ivanović 6, Vukićević, Petrović, Knežević 16, Kovačević 5, Du. Ivanović 17, Rakočević 4, Đurović, G. Bojanić 14, M. Bojanić 14.

„Lijepa i zanimljiva utakmica. U kojoj su Ljubljančani u potpunosti nadigrali Titograđane i na taj način im se revanširali za poraz u prvoj etapi prvenstva”, izvijestio je novinar D. Petrovič.

On napominje da je slovenačkoj ekipi „uz najboljega strijelca Subotića” —Slobodana, rodom iz Herceg-Novoga — „bilo više odličnih igrača, mada su prednjačili veterani Jelovac i Polanec”

„Sa druge strane je dobro igrao Duško Ivanović”.

* * *

- 21. kolo

Deveta pobjeda!

BUDUĆNOST 87:73 KVARNER (40:36)

Titograd, 7. marta. — Sportski centar „Morača”. Sudije: Petrović (Beograd), Marijanović (Arilje).

BUDUĆNOST: Antić 12, Dr. Ivanović 5, Vukićević, Petrović, Knežević 20, Kovačević 20, Du. Ivanović 36, Rakočević 2, Đurović, G. Bojanić 2, M. Bojanić 8, Garić.

KVARNER: Grbić, Pilepić 16, Žaja 2, Štimac, Kurelić 6. Mohorović, Furčić 18, Jugo 22, Rukavina 9.

Posljednji ovosezonski trijumf Budućnosti.

Za ovaj meč, sudeći i po novinskom izvještaju s kojim raspolažemo, a u njemu nije naveden broj gledalaca, te uslijed činjenice da ni u najavi nije imao rezultatsku neizvjesnost, bez uobičajenog je interesovanja.

Kvarner iz Rijeke se davno oprostio od prve lige. No, nije neinteresantno: taj klub, baš u ovoj sezoni, u takmičenju za Kup Jugoslavije — igrao je finale! Već naredne sezone, Kvarner, kao drugoplasirani u Prvoj B ligi, opet u A ligi.

* * *

- 22. kolo

JUGOPLASTIKA 92:86 BUDUĆNOST (42:36)

Split, 14. marta. — Sportski centar „Gripe”, mala dvorana. Sudije: Fišić i Gulevski (obojica iz Skoplja).

JUGOPLASTIKA: Josipović, Pleština, Kuvačić 9, Čeko 4, Bratić 13, Poljak 28, Dukan 18, Šolman 10, Sobin 10, Stegić.

BUDUĆNOST: Antić 2, Dr. Ivanović 6, Vukićević, Petrović, Knežević 12, Kovačević 9, Du. Ivanović 27, Rakočević 4, Đurović, G. Bojanić, M. Bojanić 20, Garić.

Citiraćemo s ove utakmice cjelokupan izvještaj za štampu čiji je autor Edo Pezzi, poznati sportski novinar iz Splita:

„Na oproštajnoj utakmici Jugtoplastike od Prve savezne lige, više gledalaca je bilo u suśednoj sali za tombolu nego u dvorani.

Kao da su svi digli ruke od bivšega šampiona Jugoslavije.

Ova utakmica, koja ništa nije odlučivala, bila je uzbudljiva, rezultatski neizvjesna, jer su vodili i domaćini i gosti tako da je odluka pala u finišu kada je Jugoplastika sa prvom petorkom uspjela da sačuva vođstvo od 10 poena stečeno u zadnjih sedam minuta.

Bio je to meč koji će se brzo zaboraviti, ali ostaje nezaboravno da je Jugoplastika ispala iz lige što se prema ocjenama mnogih nije smjelo dogoditi”.

- Dakle, upravo u sezoni u kojoj je Budućnost ne samo opstala nego i osvojila 8. mjesto u konačnom plasmanu šampionata, trofejna Jugoplastika, ispala u drugu ligu — iako je za nju igrao eks-reprezentativac Damir Šolaman, te centar Željko Poljak koji je, na poziv selektora Bogdana-Boše Tanjevića, kasnije te 1981-ve igrao za reprezentaciju na Evropskom prvenstvu u Čehoslovačkoj.

* * *

Konačan raspored:

TABELA 37. KOŠARKAŠKOG PRVENSTVA JUGOSLAVIJE U PRVOJ A LIGI 1980/81.

1) Partizan 2) Cibona 3) Zadar 4) Šibenka 5) Bosna 6) Crvena zvezda 7) Iskra Olimpija 8) BUDUĆNOST 9) Radnički LMK 10) Rabotnički 11) Jugoplastika 12) Kvarner.

- KK Budućnosti: 9 pobjeda, 13 poraza, koš-razlika 1795:1892.

- Zacrtani cilj ostvaren: zadržan prvoligaški status.

* * *

KK Budućnost i crnogorska košarka, a poslije Fudbalskog kluba Budućnosti u najpopularnijem sportu, i u igri ispod obruča — političkim riječnikom s paralelom o ustavnopravnom uređenju šestočlane federacije: izborila se za ravnopravni, konstitutivni status.

To je ostvareno u konkurenciji s velikim i finansijski stabilnim ekipama iz najvećih republika, Srbije i Hrvatske, koje su, uz KK Olimpiju, iza koje je stajala industrijski najrazvijenija Slovenija, decenijama sačinjavale prvoligaški „roster”. Prije Crne Gore, takav status je 1972. kroz KK Bosnu stekla Bosna i Hercegovina, odnosno Makedonija od 1965. sa KK Rabotničkim (uz tri sezone prekidâ, ispadanjem u drugu ligu).

* * *

Stavljajući na kocku svoju van Crne Gore izgrađenu trenersku reputaciju, ČEDOMIR-ČEDO ĐURAŠKOVIĆ se na pozive sunarodnika prihvatio da preuzme Budućnost — debitantsku nepoznanicu u prvoligaškoj konkuenciji.

Đurašković nije samo ispunio svoje obećanje da će crnogorska košarka, koju je Budućnost reprezentovala, imati stabilnoga prvoligaša, nego i da će zaustaviti odliv talentovanih dječaka u klubove van Crne Gore i u Titograd dovoditi najbolje iz Crne Gore.

U narednoj prvoligaškoj sezoni, 1981/82, za Budućnost su u prvoj ekipi nastupali mladi Ivo Petović iz Kotora, docniji prvotimac C. zvezde; zatim tada 21. godišnji Mihailo-Pajo Pavićević, iz Mornara, Bar; centar Lovćena iz Cetinja Čedomir Mudreša... U klubu je organizovan kontinuirani trening za mlađe kategorije. Pod nadzorom Đuraškovića, kroz kadetsku i juniorsku klupsku selekciju do statusa prvotimaca Budućnosti je prošao Žarko Paspalj; ubrzo i Luka Pavićević.

Uoči sezone 1981/82. niko u sportskoj javnosti Jugoslavije nije, kao godinu ranije, najavljivao da je Budućnost siguran kandidat za ispadanje u drugu ligu. Ako su klubovi iz Srbije i Hrvatske, neuporedivo bogatiji, mogli da dovedu ili zadrže u svojim redovima neke od najboljih košarkaša i na njima temelje svoje uspjehe, te iako objektivno jači, protiv srčane Budućnosti — koja je u grotlu „Morače” ili kada je gostovala igrala „muški”, robusno ali sportski korektno — rijetko su unaprijed mogli da računaju na pobjedu.

Iz te druge, 1981/82. prvoligaške sezone Budućnosti, evo i sljedećega fakta: momci trenera Đuraškovića tek u 10. kolu pretrpjeli su prvi poraz — dakle, nakon uzastopnih devet pobjeda u devet utakmica!

* * *

Čedo Đurašković je u KK Budućnost i „Moraču”, kroz ukupno tri prvoligaške sezone (1980/81, 1981/82. i 1982/83), nepovratno unio esprit de corps za velika takmičenja.

U periodu poslije odlaska Đuraškovića iz kluba, a iz današnje perspektive, čini nam se da ostaje žaljenje što sredinom 1983. nije realizovano da i kao igrač i ponajviše kao trener dođe u Budućnost srpski as Zoran-Moka Slavnić. Eks reprezentativni bek, premda veteran, upravo 1982/83. odigrao je vrlo dobru sezonu za italijanski KK Indesit Caserta.

Slavnić se u toj dvostrukoj ulozi, igrača i trenera, oprobao u malom KK Šibenka. U prvoligaškim sezonama 1979/80. i 1980/81. on je postavio osnov karaktera ove ekipe za 1982/83. i put ka šampionskoj tituli (koja je Šibenki u poznatoj kontroverzi administrativno oduzeta) — pri čemu je kraj njega stasavao Dražen Petrović.

Ne bi li, dakle, i sa stručnim i sa temperamentnim Slavnićem — Budućnost kroz sezonu, dvije ili tri osvojila najamnje jedan šampionat druge Jugoslavije? Uz Duška Ivanovića, te Paspalja, Luku Pavićevića, budućeg asa Zdravka Radulovića koji je sezonu kasnije došao iz nikšićke Sutjeske, a tada su redove Budućnosti sa USA koledža pojačali i crnogorski košarkaši Saša Radunović i Žarko Đurišić!…

Sredinom 1983. o Slavnićevom transferu sa stranica štampe — uz Jadrana Vujačića, crnogorskoga košarkaša, prvotimca Partizana, Olimpije — kao gotovoj stvari izvještavalo se i za Bora Vučevića, reprezentativca rodom iz Bara, koji je iz Bosne već bio zatražio „ispisnicu”.

U junu 1983. Slavnić je potpisao pristupnicu za Budućnost, „preliminarnu” kako je saopšteno, zbog izvjesnih administrativnih problema oko ugovora koji je imao s italijanskim klubom. No, ako ne bi mogao nastupiti i kao igrač, nijesu postojale administrativne smetnje da preuzme trenersku ulogu u Budućnosti. Kada su 5. avgusta iste godine počele pripreme Budućnosti za predstojeću sezonu, bilježi se kako se, u „Morači”, „na prvom treningu, koji je Slavnić imao jutros, okupilo dosta ljubitelja košarke”.

„Poslije višemjesečne neizvjesnosti košarkaši Budućnosti riješili su pitanje novoga šefa stručnog šttaba”, čitamo na sportskim stranicama ondašnje štampe. „Titograđani su uspjeli da angažuju jednoga od najboljih jugoslovenskih košarkaša, a isto tako i uspješnoga trenera, Zorana Slavnića. U gradu na. Morači dolazak populrnog Moke primljen je s oduševljenjem”.

„Slavnić je najavio da će titogradski tim u novom prvenstvu igrati, atraktivno, i da očekuje plasman u plej-of. Istina, još nije sve riješeno oko prelaska Vučevića i Jadrana Vujačića, ali se ovđe nadaju da će arbitraža biti na strani Budućnosti. Takođe se očekuje da će i Slavnić dobiti dozvolu da igra za Budućnost što bi još više ‘zapalilo’ Titograđane”…

Slavnić je prošao kroz pripremni period sa igračima Budućnosti, na primjer početkom septembra 1983. odigrao u dresu crnogorskoga kluba revijalni turnir u Beogradu. Ali, kao i Vučević, ni Slavnić u konačnom nije angažovan u Budućnosti: ni kao igrač, ni kao trener.

Dio je srpske štampe na Slavnića vršio pritisak, crnim prognozama i svega dan uoči utakmice 1. kola sezone 1983/84. sa Crvenom zvezdom u Beogradu — da će „Slavnić sa 35. godina nositi dres Budućnosti i sigurno zabaviti nekom vragolijom, mada će, izvjesno je, pod pritiskom godina krčmiti dio svoga ugleda”. U toj utakmici, Slavnić se nije pojavio ni na parketu ni na klupi Budućnosti, koja ipak pobjeđuje C. zvezdu (83:84). A nakon meča, o dotadašnjem pomoćniku Slavnića, koji je, silom prilika, preuzeo ulogu trenera Budućnosti, pisalali su, citiramo: „neafirmisani i gotovo nepoznati Rade Komadinić, koji je trebalo da obavlja neke posliće pored Slavnića, bukvalno se tresao od uzbuđenja”, etc.

* * *

Prvi Crnogorac, košarkaški as druge Jugoslavije, bio je Slavnićev drug iz djetinstva i saigrač — košgeter Dragan Kapičić. Rođen u Beogradu, igrački ponikao, afirmisao se i osvojio dvije klupske prvenstvene titule u KK Crvenoj zvezdi. Popularni Kaponja u reprezentaciji, između ostalih medalja, osvajao je zlatâ na Svjetskom (1970) i Evropskom prvenstvu (1975)…

Drugi — Duško Ivanović, „desetka” Budućnosti.

Fascinantna igračka putanja Ivanovića obilježila je uspon crnogorske košarke. Rođen u Bijelom Polju, ponikao u tamošnjem KK Jedinstvo, a u Titograd došao ponajprije zbog studiranja, bio je istinski vođa na parketu Budućnosti: iz amaterizma druge u profesionalizam prve lige; iz malih provincijskih sala u najveće dvorane u kojima se, van NBA, igrao najjači basaket na planeti — sa vrhuncem u sezoni 1985/86. kada je Budućnost osvojila 3. mjesto u Prvoj A saveznoj ligi i izborila svoj prvi nastup u Evropi (Kup Radivoja Koraća).

Nakon mnogih godina, kada je 2022. opet bio u „Morači” kao trener jedne inostrane ekipe, on je izjavio:

„Ušao sam u dvoranu... Śetio sam se i one generacije, moga brata [Dragana, umro 2021, prim] i svih divnih ljudi koji su uveli Budućnost u prvu ligu; otvaranja dvorane, kada je došla Wichita State University… Sve su emocije bile, nekako, čini mi se, da su svi ti momci tu skupa sa nama”.

Duško Ivanović, 1981. proglašen za najboljega sportistu Socijalističke Republike Crne Gore, bio je uzoran ne samo na košarkaškim parketima. Uz napore treninga, putovanja i utakmice, završio je u roku Pravni fakultet Univerziteta Veljko Vlahović i bio u struci zaposlen u gradskoj administraciji SO Titograda.

Nakon desetak sezona u Budućnosti, kruna je njegove igračke karijere u KK Jugoplastici iz Splita: dvostruka, uzastopna titula klupskoga šampiona Evrope (1989, 1990). Božidar Maljković, trener, o tome kako je 1987. preuzimao Jugoplastiku sa juniorima Tonijem Kukočem i Dinom Rađom i ostalima, kazao je: „Vidio sam tim sa puno talenta, ali previše mlad. Tražio sam iskusnoga igrača, vođu, autoritet za igrače, ali i za sudije. Izabrao sam Duška i, srećom, on je prihvatio. Bio je ključni dio u izgradnji velike Jugoplastike”.

Duško Ivanović se 2022. u intervjuu za hrvatski portal „Index” priśećao:

„Iskreno, puno sam bolje igrao u Budućnosti nego u Splitu, ali problem je bio taj što je Budućnost bila mali klub, niko nas nije ni pratio ni gledao. Puno mi je lakše bilo da igram u Jugoplastici jer su Dino, Toni i ostali saigrači preuzeli na sebe ogroman dio posla koji sam uglavnom sam obavljao u Budućnosti. Pobjednički karakter sam imao i u Podgorici, ali sigurno da je on puno više došao do izražaja u Jugoplastici koja je bila najbolja ekipa u Evropi”.

U prvoj sezoni Budućnosti u A ligi 1980/81. prośek Ivanovića po utakmici: 24,1 poen. U sezoni 1982/83, sa ukupno 603 poena, ili prośečno 27,4 po utakmici — on je najbolji košgeter (drugi je tada zvijezda u usponu: Dražen Petrović).

U sezoni 1986/87, posljednjoj u dresu Budućnosti, prośek Ivanovića po utakmici: 27,8 poena.

Na konačnoj rang-listi najboljih strijelaca klupske prvoligaške košarke Jugoslavije — on je na 13. mjestu: 5.072 poena u 222 utakmice…

Duško Ivanović — najveći ikada Budućnosti i crnogorske košarke.

(Kraj)

Zabranjeno je neovlašćeno preuzimanje feljtona u cjelini ili djelimično bez saglasnosti Antene M

Prijatelj feljtona je kompanija Eagle Hills Montenegro.