Piše: Dr Nikodim Milaš, episkop
IZVORI CRKVENOGA PRAVA
- Izvorom prava zove se onaj organ, koji daje vidljivi oblik pravu, i iz koga potiču i dobivaju svoju snagu propisi prava. Prema jedinstvu, koje mora postojati u svakoj pravnoj zajednici, jedan može biti samo izvor prava, koji važi kao prvoizvor, i iz koga tada potiču ili mogu poticati drugi izvori. U hrišćanskoj crkvi taj prvoizvor njenoga prava jest volja Osnovatelja crkve. Iz ovog prvog izvora dobivaju svoje postojanje ostali izvori, a to su: crkveno zakonodavstvo i crkveni običaj.
- Pošto pak crkveno pravo u objektivnome smislu sastavljaju ne samo oni zakoni, koje je sama crkva izdala, nego još i oni, koje je izdala državna vlast i koje je crkva primila i priznala, a tiču se spoljašnjeg obezbjeđenja crkve i utvrđenja pravilnih odnošaja između nje i države, to i ovi građanski zakoni smatraju se također za izvor crkvenoga prava, i na iste nauka mora da se zaustavi i da im prouči značaj za crkveno pravo.
- Sve izvore crkvenoga prava dijele na: a) osnovne ili kanoničke, b) istoričke i v) praktičke. K prvima odnose se: najprije Sv. pismo i predanje, pak kanone, koji su primljeni za svu crkvu i najposlije neke crkvene ustave, koji se tiču ili sve crkve, ili posebnih ustanova u crkvi; k istoričkima: zakonske propise crkve, koji nijesu ušli u osnovni kanonički zbornik, zakone državne vlasti i razne nomokanone; k praktičkima: zakone, koji danas važe u pojedinim pomjesnim crkvama.
POSEBNI IZVORI KANONSKOG PRAVA: OPĆI PREGLED
- Izvori, koje smo do sada pregledali, imaju opći značaj za svu crkvu, i po njima dužna je upravljati se svaka pomjesna crkva, koja hoće u jedinstvu vaseljenskoga pravoslavlja da ostane. Pored tih općih izvora, postoje još posebni izvori za pojedine pomjesne crkve.
- Ovi izvori uslovljeni su položajem crkve u državama, i tiču se odnošaja crkve k državi i spoljašnje administracije crkvene. Zakoni, koji opredjeljuju odnošaj crkve k državi i određuju spoljašnju administraciju crkvenu, imaju u dotičnim državama značaj obveznosti, kako za crkvu, tako i za državu, jer su izdani ili zajednički crkvenom i državnom vlašću, ili ih je izdala jedna od tih vlasti, a druga primila i potvrdila.
- Po katalogu carigradske patrijaršije, izdanom u aprilu 1855. godine, postojale su slijedeće pomjesne crkve sa svojom samostalnom upravom, ili samoupravne crkve (έκκλησίαι αὐτοκέφαλοι): 1. carigradska, 2. aleksandrijska, 3. antiohijska, 4. jerusalimska, 5. kiparska, 6. ruska, 7. karlovačka, 8. sinajska, 9. CRNOGORSKA i 10. crkva u kraljevini Grčkoj.
(Vidi: At. Sint. V, 513-530. Isporedi: Συνταγμάτιον τοῦ Χρισάνθου, πατριάχου Ἱεροσολύμων. Ἐν Τεργοβύστῳ τῆς Ουγγροβλαχίας, 1715. U katalogu za 1867. godinu, koji je napečatan u „Христіанское Чтеніе” (1868. 1, 702-727) pobrojano je također 10 avtokefalnih crkava, samo što je pogrješno pod br. VII uračunana i sibinjska mitropolija, koja je tada već od tri godine samostalna bila.)
K ovima imaju se još dodati od novijega doba: 11. sibinjska, 12. bugarska, 13. černovicko-dalmatinska, 14. crkva u kraljevini Srbiji i 15. crkva u kraljevini Rumuniji.
(O postanku ovih pošljednjih pet i sviju ostalih avtokefalnih crkava govorimo dalje u II dijelu ove knjige.)
Od ovih samoupravnih, ili avtokefalnih crkava, svoje posebne zakonske propise, formalno potvrđene od nadležnih vlasti, imaju samo: 1. carigradska, 2. ruska, 3. karlovačka, 4. crkva u kraljevini Grčkoj, 5. sibinjska, 6. bugarska, 7. bukovinsko-dalmatinska, 8. crkva u kraljevini Srbiji i 9. crkva u kraljevini Rumuniji; a ostale ih nemaju, nego se u opće upravljaju po zakonima, koji se sadrže u općim izvorima prava.
(Postoje neki posebni propisi u pogledu pojedinih strana crkvene uprave u crkvama aleksandrijskoj, antiohijskoj, jerusalimskoj, kiparskoj, sinajskoj i CRNOGORSKOJ, ali ti propisi nemaju formalni zakonski harakter, niti su štampani; i ja sam o istima izviješten bio privatnim putem od prijatelja iz Carigrada, Atine i CETINJA. Malo je tih propisâ, i one, što postoje, a o kojima sam izviješten, ja ću spomenuti pri odnosnim rubrikama ove knige.)
USTROJSTVO CRKVE
- Ustrojstvu crkve položio je temelj sam Osnovatelj crkve. Na tome temelju ustrojili su apostoli najprije hrišćansku općinu u Jerusalimu, za tijem u drugim predjelima, kuda su odlazili da propovijedaju hrišćanstvo. Ali spoljašnje stanje crkve u prva tri vijeka nije dopuštalo, da se ona uredi u svemu onako, kako je to položaj i poziv njezin trebovao. Tek kad je dobila spoljašnju slobodu, a pod zaštitom grčko-rimske državne vlasti, ona se mogla potpuno predati unutrašnjem svom uređivanju, te tada se i ustanovilo stalno njeno ustrojstvo.
- Po tome ustrojstvu, organizam crkve sastavljen je iz raznih članova, koji stoje u određenom odnošaju među sobom, a svi zajednički moraju djelovati da se postigne cijelj, radi koje je crkva osnovana. Da se uzdrži to ustrojstvo shodno nacrtu Osnovatelja crkve, postoji osobita crkvena vlast, koju, uz posredno ili neposredno sudjelovanje vjernoga naroda, vrši jerarhija po tačno određenim propisima.
- Crkva je, po opredjeljenju velikog katihisisa, „Bogom ustanovljena zajednica ljudi, koji su sjedinjeni među sobom vjerom, božjim zakonom, jerarhijom i tajnama”. Ovu je crkvu osnovao sam Isus Hristos, kad je došao na zemlju da iskupi čovječanstvo. On je izložio nauku, koju mora primati i ispovijedati svaki onaj, koji želi da bude član crkve, ustanovio je tajne, kao vidljive znake, kroz koje će vjerni primati nebeske darove, da mogu čvrsti biti u dobru, propisao je zakone, koje moraju čuvati i kojima se moraju pokoravati svi članovi crkve, da se položeni red u crkvi uzdrži i da se cijelj crkve postigne, i najposlije postavio je jerarhiju, koja će, uz sudjelovanje vjernih, upravljati samom crkvom.
- Osnovavši crkvu svoju na zemlji, Hristos je dao svima apostolima svojima jednaku vlast u njoj, zadržavši sebi poglavarstvo crkve i nazivajući sebe samoga poglavarem pastirskim i jedinim vrhovnim pastirom. Kad se istaklo među apostolima njegovima, ko će da bude stariji, On svečanu osudu izriče i na samu pomisao njihovu o tome, i kazuje im, da je on jedini poglavar svog blagodatnoga carstva, crkve svoje, da će on biti s njima samo tada, kad u zajednici budu i kad zajednički, pri jednakosti vlasti među njima, budu djelovali u crkvi.
- Kao što među apostolima nije bilo, niti je moglo biti starješinstva vlasti, koju bi jedan vršio na spram drugih, tako toga starješinstva nema, niti može biti ni među prijemnicima apostolskim, među episkopima, nego svi oni imaju jednaku vlast i dostojanstvo, ma kakva bila katedra, koju jedan ili drugi od njih zauzima. Crkva je duhovno carstvo, i kao takva u njoj ne može biti nego duhovni poglavar, kome pripada punoća carske vlasti, i došljedno vidljiva uprava mora biti razdijeljena među duhovnim upraviteljima u raznim mjestima hrišćanskoga svijeta. „Muž je glava ženi, kao što je Hristos glava crkvi”, čitamo u Sv. pismu, i još: „I sve pokori pod noge njegove i njega dade za glavu crkvi, nad svima, koja je tijelo njegovo, punina onoga, koji sve ispunjava u svemu”; „I on je glava tijelu crkve, koji je početak i prvorođeni iz mrtvih, da bude on u svemu prvi”.
SVOJSTVA CRKVE
- Pravoslavna crkva ispovijeda vjeru svoju „u jednu, svetu, posvudnu i apostolsku crkvu". Ovijem su označena osnovna svojstva crkve. Svetom se ona zove i jest, jer je sveta njena osnova, koju je položio sam Sin božiji, jer u njoj On prebiva neprestano, jer kroz blagodatne darove Duha svetoga ona osvećuje članove svoje i sjedinjava ih s Bogom; i jer, kao takva, ona je nepogrješiva. Posvudnom ili katoličanskom zove se crkva, jer ima zadaću, da svima narodima propovijeda djelo iskupljenja i da ih sve obrati Hristu; jer po suštosti svojoj ne može biti ograničena nikakvim uslovima ni vremena ni mjesta i jer, ostajući svagda jedna, traje i trajaće do svršetka vijekova. Ona je apostolska, jer je Hristos apostolima dao svoju vlast u crkvi, jer su po toj vlasti apostoli je ustrojili i jer je ta apostolska vlast prešla episkopima, koji istu, po neprekidnome prijemstvu vrše i vršiće u sve dane do svršetka vijeka, i po kome prijemstvu dokazuje se istinitost i zakonitost svakog dijela crkve. Nad svima ovim sada spomenutim svojstvima stoji svojstvo jedinstva crkve, kojim se svojstvom uslovljuju sva ostala.
JEDINSTVO CRKVE
- Kao što je jedan poglavica crkve, Isus Hristos, tako i crkva, koja je tijelo njegovo, mora biti jedna. Rasprostranjena po svemu svijetu, ona nam danas prestavlja nekoliko pomjesnih crkava, koje sastavljaju različni narodi sa svojim posebnim nacionalnim osobinama i pri različnim političkim ustrojstvima, te uslijed toga i mnogo pomjesnih crkava različnih po obliku svoga mjesnog ustrojstva i sa samostalnom upravom. Ova razlika među pomjesnim crkvama postojala je od prvih vremena hrišćanstva, a postojaće i svagda, jer je crkva po ustanovi svojoj opredjeljena za sve narode sviju vremena i mjesta.
- Kao duhovno carstvo, crkva ne može imati jednog zemaljskoga poglavicu, u kome bi usredsređena bila sva vlast crkvena, jer je Osnovatelj crkve dao svima svojim apostolima jednaka prava vlasti, te prema tome po neophodnosti ta vlast mora biti razdijeljena između onih, koji su apostolima naslijedili, i koji su predstojnici raznih pomjesnih crkava. U jedinstvu dakle vjere između pomjesnih crkava, u jedinstvu duha između njih, u uzajamnom općenju njihovom na načine, koji su zakonima i crkvenom praktikom utvrđeni, u složnome djelovanju njihovom po kanonički propisanome pravcu, u tome se sastoji jedinstvo vaseljenske crkve.
- U ovome smislu, to jest, priznavajući za glavu crkve Isusa Hrista, a da je episkopstvo jedno, u kome svaki ima jednaki puni dio, čuva se jedinstvo crkve od strane prvopredstojnika pomjesnih crkava, onim srestvima, koja su samom crkvom za to ustanovljena. I na prvome mjestu ovo biva kroz snošaje među pomjesnim crkvama, ne toliko da jedna drugu izvještavaju o mjesnim poslovima ili radi uzajamnoga štovanja, nego glavnim načinom da zajednički i općim glasom izreku sud svoj o važnijim poslovima, koji se mogu sve crkve ticati. Već u apostolsko doba bivali su takvi snošaji, premda su apostoli i bili vrhovni i samostalni upravitelji dotičnih crkava, koje su jedan ili drugi od njih osnovali.
CRKVENI ORGANIZAM: OPĆI SASTAV CRKVE
- Crkvu, kao tijelo, kojega je glava Hristos, sastavljaju svi oni, koji su primili krštenje, i koji u općoj zajednici teže k ostvarenju cijelji, radi koje je crkva osnovana. Kao takovi, svi članovi crkve zovu se braća, koji jednaku čast u božjoj pravdi imaju, svi su oni podjednako sveti, i svi zajedno sastavljaju jedno sveštenstvo.
- Po osnovnom kanoničkom učenju pravoslavne crkve, svi članovi crkve dijele se na dva glavna reda. Jedan sastavljaju oni, koji su kroz osobito prizvanje Duha svetoga na njih, pozvani da vrše crkvenu službu, naime, da propovijedaju istinitu nauku, da razdaju blagodatne darove, da se staraju o spasenju sviju i o održanju spoljašnje uredbe crkvene. Drugi red sastavljaju svi ostali, koji kroz to osobito prizvanje nijesu pozvani na neposredno vršenje crkvene službe, ali koji su kroz krštenje postali punopravni članovi crkve i koji kao takvi imaju pravo na učešće u svemu, što se tiče crkvenoga života. Prvi se zovu općim imenom klirici, a drugi svjetovnjaci. Temelj razlici među članovima crkve položio je sam Osnovatelj crkve.
ORGANI CRKVENE VLASTI: CRKVENA OBLAST
- Hrišćanstvo se u početku utvrdilo u većim i važnijim gradovima grčko-rimske države, i tu su osnovane bile prve crkvene općine sa svojim posebnim episkopima. Ali već u najprva vremena crkve ono se počelo širiti i po manjim mjestima i selima. U ova manja mjesta i sela episkop dotičnoga grada, od koga su ta mjesta i sela u političkom odnošaju zavisila, slao je u početku gradske sveštenike da crkvenu službu obave; ali malo za tijem postavljani su bili i stalni sveštenici, i sastavljale su se posebne crkvene općine, naše današnje parohije.
- Nekoliko ovakvih parohija povjeravane su bile nadzorništvo jednog posebnog episkopa, koji je zavisio od gradskog episkopa, a zvao se horepiskop, seoski episkop; i ove parohije zajedno sastavljale su jednu malu crkvenu oblast, koja se danas zove protopopijat, protoprezviterat, благочиніе i t.d.
- Svi ovi protopopijati sa područnim im parohijama sastavljali su zajedno oblast, koja je zavisila od episkopa grada i koja se danas zove eparhija. Radi uzdržanja crkvenog jedinstva između nekolikih ovakvih eparhija glavnim su srestvom bili sabori, koji su se sakupljali svake godine po dva ili bar jedan put. Običnim mjestom za te sabore bio je glavni grad odnosne političke provincije, i tu se vijećalo o nuždama crkvenim pod predsjedništvom episkopa toga glavnoga grada. A pošto i radi drugih poslova, osim crkvenih, episkopi manjih gradova obraćali su se tom episkopu glavnoga grada, i pošto je on bio posrednik za svezu njihovu sa ostalom crkvom, to malo po malo episkopi ovih glavnih gradova u političkim provincijama, počeli su vršiti nadzor nad ostalim episkopima dotične provincije, koji se nadzor u IV vijeku pretvorio u formalnu vlast nad tim episkopima u spoljašnjim crkvenim poslovima, te se sastavila nova jedna veća oblast crkvena, koje poglavica po političkom nazivu glavnoga grada μητροπόλις, nazvan je mitropolitom, a sama oblast danas nosi ime mitropolije.
- Prema političkom razdjelu zemalja, nekoliko ovakih mitropolija, koje su bile u granicama jednog velikog političkog okružja, sastavile su jednu veliku crkvenu oblast, koje je starješina bio mitropolit glavnoga grada tog političkog okružja, a te same velike oblasti nazvane su bile egzarhati, ili patrijarhati, koji su bili po vlasti jednaki među sobom i sa svojom samostalnom jurisdikcijom, a jedinstvo između njih uzdržavalo se onim srestvima, koje smo spomenuli, i o kojima ćemo još govoriti.
- Osnivanje raznih crkvenih oblasti pripada vlasti crkvenoj zajedno sa državnom vlašću.
- Učešće državne vlasti u ovome ima svoj razlog prvo u tome, što kanoni izrično nalažu, da pri uređivanju crkvenih oblasti mora biti mjerodavnim političko uređenje države, i drugo u tome, što među crkvom i državom mora postojati tijesna sveza i što iz toga učešća državne vlasti crkva dobija čvrstu jamčevinu, da će njeno spoljašnje ustrojstvo biti potpuno očuvano i njena prava obezbjeđena od svačije samovolje.
- Govoreći o jedinstvu crkve, mi smo vidili, kako ona, jedna i vaseljenska po svome svojstvu, prestavlja nam u svome zemaljskom sastavu nekoliko pomjesnih crkava, različnih po obliku svoga ustrojstva i sa samostalnom upravom. Ova samostalnost raznih pomjesnih crkava, koje sastavljaju jednu vaseljensku crkvu, ima svoju osnovu, kako u Sv. pismu, tako i u najprvim zakonodavnim činima same crkve. Osnovatelj crkve zapovijeda svojim apostolima, da propovijedaju svima narodima jevanđelje, ne tičući njihove društvene uredbe; i apostoli, dolazeći u razne predjele, osnivali su mjesne crkve i postavljali im pastire, ostavljajući da uređuju svoje vjerske odnošaje prema društvenim prilikama dotičnoga mjesta, tako da za života samih apostola osnovane su bile nekolike crkve sa svojom potpuno samostalnom upravom.
- Proniknuti sviješću o ovome, već prvi vaseljenski sabori potvrđuju zakonodavnim putem dotičnim pomjesnim crkvama njihova posebna prava i običaje, i njihovu samostalnost, daju dakle zakonsku silu onome, što se običajem utvrdilo za nekoliko vijekova od apostolskoga doba. Isti sabori kazuju nam u svojim kanonima, i u čemu se sastoji samostalnost pomjesnih crkava, a na ime: a) u nezavisnosti jerarhije jedne crkve od druge, b) u jerarhičkim pravima i povlasticama jednih crkava pred drugima, v) u pravima mjesnoga zakonodavstva i nezavisnoga suda i g) u osobitosti mjesnih običaja i obreda crkvenih.
- Ali, priznavajući samostalnost pomjesnih crkava, kanoni u isto vrijeme, s pogledom na jedinstvo crkve, ne dopuštaju pomjesnim crkvama: a) da sastavljaju novo učenje vjere ili da zapuštaju što od općega učenja, b) da u upravi svojoj odstupaju od temeljnih zakona vaseljenske crkve, v) da uvode kakve novštine u ono, što je osvećeno apostolskim predanjem i što se kroz vijekove čuvalo u crkvi, g) da ruše duhovno jedinstvo sa ostalim crkvama, i d) da vrijeđaju mjesna prava i običaje drugih crkava.
SAMOSTALNE CRKVE STARIJEGA DOBA
- Četvrti vaseljenski sabor 17. kanonom svojim naređuje, da pri razređivanju crkvenih oblasti ima se slijediti političkom razređenju zemalja. Istu ovu naredbu ponovio je trulski sabor svojim 38. kanonom.
- Ovo je opće pravilo, kome je slijedila crkva od samoga početka svoga, i kome su ova dva vaseljenska sabora dali samo zakonski izraz. Mi nalazimo ovo u doba do Konstantina Velikog, kad je ustanovljena bila nova podjela grčko-rimske države, a isto nalazimo i u sva vremena poslije toga.
- Spomenuto kanoničko načelo u razređivanju crkvenih oblasti potpuno je primjenjeno bilo, kad je proglašena bila nova podjela države.
- Takim načinom u kanoničkim izvorima spominju se, kao samostalne po ustrojstvu i upravi iz starijega doba, osim zapadnih, na istoku crkve: carigradska, aleksandrijska, antiohijska, jerusalimska, kiparska, novojustinijanska i iverska. Novojustinijanska malo je vremena postojala, i uslijed nasrtaja Avara nestalo je u VII vijeku i samoga grada, u kome je bila katedra glavnog episkopa ove crkvene oblasti. Isto se dogodilo za tijem i sa iverskom samostalnom crkvom. Osim spomenutih samostalnih crkava starijega doba, bile su još: bugarska trnovska patrijaršija, koja je ukinuta bila već u XIV vijeku, ohridska bugarsko-srpska arhijepiskopija, ukinuta u drugoj polovini XVIII vijeka i srpska pećka patrijaršija, ukinuta 1766. godine…
(Nastavlja se)
* * * * * * * * *
Izvor: - Nikodim Milaš, „Pravoslavno crkveno pravo: po općim crkveno-pravnim izvorima i posebnim zakonskim naredbama, koje važe u pojedinim samoupravnim crkvama”, Zadar, 1890.
* * * * * * * * *
Napomene „ANTENE M”
- Sveti IV Vaseljenski Sabor, održan 451. godine u Halkidonu, 17. kanon, odnosni, završni dio koji gore u tekstu pominje preosvećeni Nikodim, glasi: „…ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili se u naprijed osnuje, u takvome slučaju razređenje crkvenih oblasti neka slijedi razređenju državnom i građanskom”. - Sveti V-VI Vaseljenski Sabor, održan 691-682. u Trulu, 38. kanon, koji Nikodim takođe pominje: „Priznajemo i mi pravilo, koje su oci naši izdali, a koje glasi: ‘ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili se u naprijed osnuje, u takvome slučaju razređenje crkvenih oblasti neka slijedi razređenju državnom i građanskom’”.
- NIKODIM MILAŠ, Srbin, njihov najveći ikada poznavalac crkvenih kanona, rođen 1845. kao Nikola u Šibeniku (Austrijska carevina), diplomirao bogosloviju na Kijevskoj akademiji, zamonašen 1873, rukopoložen za prezvitera, 1890. hirotonisan za episkopa dalmatinskoga Bukovinsko-dalmatinske (Černovicko-dalmatinske) crkve sa katedrom eparhije u Zadru (Austro-Ugarska). Promovisan u stepen doktora teologije honoris causa na Univerzitetu u Černovcima (savremena Ukrajina). Odbio 1905. da postane poglavar Crkve Kraljevine Srbije. Upokojio se 1915.
- Nakon što je objavio „Pravoslavno crkveno pravo” (iz kojega smo ovđe prenijeli izvode) te druga svoja djela, Nikodim je stručno i konkretno doprinio unaprijeđenju legislative autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve. Na sugestiju mitropolita Mitrofana Bana, poglavara naše Crkve, Nikodim je autor nacrtâ ustavâ: Svetoga Sinoda i Pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, koji su aktima knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša ozakonjeni krajem 1903. i početkom 1904.
U tom Ustavu Svetoga Sinoda, između ostalih, sljedeće su odredbe — citiramo:
Član 1. - AVTOKEFALNA pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske Crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama SA SVIMA DRUGIMA PRAVOSLAVNIMA, AVTOKEFALNIM CRKVAMA, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka.
Član 2. - AVTOKEFALNU pravoslavnu Mitropoliju u Crnoj Gori sastavljaju:
1) Cetinska arhiepiskopija, sastavljena iz sviju plemena koja se nalaze na desnoj strani rijeke Zete, sa dodatkom varoši Podgorice i Plemena zetskog. Upravlja ovom arhiepiskopijom cetinski arhiepiskop, koji je ujedno i POGLAVICA SVE PRAVOSLAVNE CRKVE U CRNOJ GORI sa naslovom mitropolita crnogorskog, brdskog i primorskog. - Stolica je cetinske arhiepiskopije prestonica države Cetinje.
2) Zahumsko-rasijska eparhija, sastavljena iz sviju plemena koja se nalaze na lijevoj strani rijeke Zete. Upravlja ovom eparhijom zahumsko-rasijski episkop. - Stolica je zahumsko-rasijske eparhije u manastiru Ostrogu.
Član 3. - Svima crkvenim poslovima u Knjaževini Crnoj Gori upravlja u smislu svetih kanona SVETI SINOD, koji je NAJVIŠA CRKVENA VLAST u Knjaževini, i kojemu podleže, u pitanjima vjere, bogosluženja i hrišćanskog morala, svi u Knjaževini Crnoj Gori koji ispovijedaju pravoslavnu vjeru…
Član 15. Glava II Djelokrug Svetog sinoda. - Djelokrug Svetog Sinoda prostire se, u smislu 6. kanona svetog Sedmog vaselenskog sabora, na sva kanonička i evanđelska djela koja se tiču ove Mitropolije. - Isključeno je od toga samo ono što, po svetim kanonima, spada u ličnu NADLEŽNOST MITROPOLITA, kao sinodskog predśednika i kao POGLAVICE AVTOKEFALNE CRNOGORSKE CRKVE…
„Н[икодим] в разное время консультировал священноначалие Сербской и ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВЕЙ. Им разработаны проекты уставов Синода и консистории ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВИ”.
Ili u prijevodu:
„N[ikodim] se u raznim vremenima konsultovao sa jerarhijom Srpske i CRNOGORSKE CRKVE. Sastavio je ustave Sinoda i Konsistorije CRNOGORSKE CRKVE”.
(Priredio: V.J.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR