Srpski svetitelj o autokefalnoj Crkvi Crne Gore

Piše: Episkop dr Nikodim Milaš

(prethodni nastavak na donjem linku)

---

DANAŠNJE AFTOKEFALNE CRKVE

- Koje aftokefalne ili samoupravne (αὐτοκέφαλοι) crkve danas postoje u pravoslavnoj vaseljenskoj crkvi, mi smo već spomenuli; a vidjeli smo i u čemu se sastoji ta njihova samostalnost i odnošaj k vaseljenskoj crkvi.

- Nadležnost u priznanju samostalnosti jednoj ili drugoj pomjesnoj crkvi pripada sabornoj vlasti, a posebno saboru one crkve, čiji je sastavni dio bila jedna oblasna crkva, koja se ima da proglasi sasmostalnom, ili smoupravnom. Pored ovoga, kanonički izvori pravoslavne crkve priznaju i državnoj vlasti zakonito pravo u tome. S pogledom na ovo, a u koliko inače vanredne prilike nijesu priječile formalno izvršenje sviju odnosnih pravnih zahtijeva, postale su sve današnje samostalne pomjesne crkve.

- Od pređašnjih postoje danas: carigradska, aleksandrijska, antiohijska, jerusalimska i kiparska, kojih je postanak nam poznat, naime, znamo da je samostalnost njihova priznata na vaseljenskim saborima. Postanak ostalih, da ovdje spomenemo, i to u hronološkome redu.

Crkva u ruskoj carevini. - Rusi su primili hrišćanstvo od propovjednikâ carigradske crkve, i od te su crkve dobijali u prva vremena jerarhe. Poslije pada Carigrada (1453.), kad je Rusima teško bilo odlaziti u Carigrad radi crkvenih poslova, uzajamnim dogovorom tadašnjega velikog kneza ruskog i carigradskog patrijarha ustanovljena je bila samostalnost ruske crkve, naime, carigradski patrijarh zajedno sa ostalim istočnim patrijarsima priznali su naročitom gramatom ruskom mitropolitu pravo, da ga ruski jerarsi, nezavisno od carigradske patrijaršije, biraju u postavljaju, i osim toga su uzakonili, da se ruski mitropolit mora smatrati po časti starijim od sviju drugh mitropolita i da u vaseljenskoj jerarhiji ima zauzeti mjesto poslije jerusalimskoga patrijarha. Krajem XVI vijeka, kad se imala ustanoviti moskovska patrijaršija, izdana je bila naročita gramata od strane carigradskog sinoda, uz potpis i ostalih istočnih patrijararha, kojom su se potvrđivala pređašnja prava samostalnosti ruske crkve, priznavao se patrijaršeski naslov moskovskome prvosvešteniku i da zauzme peto mjesto u vaseljenskoj jerarhiji. Istu su ovakvu gramatu izdali 1723. istočni patrijarsi, kad je ustanovljen bio ruski sv. sinod, priznavajući ga ravnim u svemu istočnim patrijaršeskim prijestolima.

Karlovačka mitropolija. - Kad su 1690. Srbi (okolo 40.000 porodica) prešli iz Turske u Austriju sa svojim patrijarhom Arsenijem III, izabran je bio u Peći, patrijaršiji srpskoj, još za života Arsenija, novi patrijarh Kalinik. Za prvo vrijeme, a na ime, dok je još živio patrijarh Arsenije, vladao je neopredjeljeni crkveni položaj za ove Srbe u novoj njihovoj postojbini. Poslije smrti Arsenijeve (1706.), taj se položaj imao razbistriti i stalno utvrditi. Kanonički je u tome mjerodavna bila pećka patrijaršija, koje su dio sastavljali ovi preseljeni Srbi; te uslijed odnosne molbe od strane jerarhije i naroda, pećki patrijarh Kalinik, pošto je od austrijskoga cara Leopolda І jednim carskim pismom od 4. marta 1695. zajamčena već bila preseljenim Srbima sloboda vjere i povlastice u crkvenoj njihovoj upravi, taj patrijarh pećki Kalinik izda 1710. patrijaršesku gramatu, kojom priznaje ustanovljenje srpske mitropolije u austrijskim zemljama, a dotičnome mitropolitu, da ima pravo „постављати епископе и инние церковние оустави строити”, shodno općim kanoničkim propisima pravoslavne crkve. Od ovoga doba u kanoničkom smislu datira spomenuta mitropolija, koja je u ostalom ostala i dalje u duhvonoj zavisnosti od pećkoga patrijarha, jer se dotični mitropolit smatrao i potpisivao „egzarhь pekskago өrona”. Kad je za tijem bio ukinut taj pećki patrіaršeski tron, tad je naravno i ovaj mitropolit prestao biti egzarhom toga trona, a sama mitropolija postala je samostalnom. Ova samostalnost priznata je bila i carigradskom patrijaršijom. — Prvih godina XVIII vijeka mitropolitska katedra bila je u Krušedolu, a malo za tijem bude prenešena u Karlovce. Pošljednjih godina istoga vijeka potpale su pod karlovačkog mitropolita i rumunske eparhije, koje su bile pod austrijskom vlašću, a u prvoj polovini XIX vijeka podvrgnuta joj je bila za dogmatičke i duhovne poslove i eparhija dalmatinska; tako da je od toga doba karlovački mitropolit bio vrhovni crkveni poglavar svega pravoslavnog naroda u austrijskim zemljama.

CETINJSKA MITROPOLIJA. - Krajem XVII vijeka, kad je pri Danilu Petroviću Njegošu utvrđena bila politička samostalnost Crne Gore, pravoslavna crkva u većem dijelu zemalja, koje danas sastavljaju crnogorsku kneževinu, zajedno sa svojim mitropolitom, bila je u zavisnosti od pećke srpske patrijaršije; a iz jedne gramate pećkoga patrijarha od 1700. godine vidi se, da je taj mitropolit, kojega je katedra bila na Cetinju, imao pravo i nad drugim zemljama, koje nijesu potpadale pod crnogorsku političku vlast. Bio je i ovaj mitropolit egzarh „святѣйшаго өрона пекскаго”. Ova zavisnost cetinjske mitropolije produžavala se do ukinuća pećke patrijaršije. A od toga doba, pri državnoj samostalnosti Crne Gore, i crkva u njoj, kojoj je poglavica bio u isto vrijeme i gospodar zemlje, smatrala se samostalnom u svome ustrojstvu i unutrašnjoj upravi, kao što je samostalna i danas. Samostalnost cetinjske mitropolije priznala je i carigradska patrijaršija.

Sinajska arhijepiskopija. - Arhijepiskop, a ujedno iguman sinajskog manastira, zavisio je čas od jerusalimskog, a čas od aleksandrijskog patrijarha. Uslijed neprestanih sporova između ova dva patrijarha o jurisdikciji nad Sinajem, bude izdana 1575. godine u Carigradu sinodalna gramata, kojom se priznaje samostalnost arhijepiskopa sinajskog, koga će samo hirotonisati jerusalimski patrijarh. Ovo je bilo za tijem 1782. Potvrđena novom gramatom carigradskog sinoda i svečano proglašena odnosna samostalnost.

Crkva u kraljevini Grčkoj. - Crkva u današnjoj kraljevini Grčkoj, prije oslobođenja Grčke ispod turske vlasti, potpadala je pod vrhovnu jurisdikciju carigradskoga patrijarha. Poslije oslobođenja, odmah su počeli dogovori sa carigradskom patrijaršijom o samostalnosti crkve. Ti dogovori produžavali su se za nekoliko godina, i prekidali su se uslijed političkih prilika i raznih nesporazuma, koji su se isticali. Najposlije, uslijed odnosne molbe od strane kraljevske vlade, bude izdan u Carigradu sinodski list 29. jula 1850., kojim se proglašuje samostalnost crkve u kraljevini Grčkoj, i sveti sinod atinski priznaje se vrhovnom crkvenom vlašću u kraljevini.

Sibinjska mitropolija. - Kao što smo već spomenuli, pošljednjih godina XVIII vijeka, između rumunskih eparhija, koje su potpale pod vlast karlovačkog mitropolita, bila je i sibinjska. Kad se javila želja kod Rumuna, koji su bili pod ugarskom krunom, da se odijele u crkvenoj upravi od Srba, koji su pod istom krunom bili, i da u crkvenom ustrojstvu i upravi uživaju jednaka prava, kao i Srbi, bude podnešeno ovo pitanje na raspravljanje karlo vačkog sinoda 1864. godine, i pošto je sinod, kao nadležna vlast, raspravio pitanje i pristao na odjeljenje pravoslavnih Rumuna od Srba, bude ustanovljena samostalna rumunska mitropolija sa sjedištem mitropolita u Sibinju i sa područne dvije eparhije: aradskom i karansebeškom.

Bugarski egzarhat. - Pravoslavni Bugari, poslije ukinuća bugarske patrijaršije (1393.), a za tijem poslije ukinuća samostalne orhidske arhijepiskopije (1767.), pot pali su pod vlast carigradske patrijaršije, i pod tom su vlašću bili do prije nekoliko godina. Uslijed probuđene nacionalne svijesti, koja je pothranjivala u njima težnju za političkom samostalnošću, probudila se kod njih također težnja, da i crkvu svoju urede na način, kako bi samo narodne episkope imali, koji bi pomagali općim narodnim težnjama. Pošto nijesu našli u tome potpore kod carigradske patrijaršije, koja je na protiv odlučno osuđivala njihove nacionalne težnje, izrade Bugari od državne vlasti slobodu, da mogu sami urediti svoju crkvu i ustanoviti bugarski egzarhat, nezavisan od carigradske patrijaršije. Ovo im je odobreno bilo naročitim sultanskim fermanom od 8. zilhidže 1286 (27. februara 1870.), i od toga doba datira samostalnost bugarske crkve. Carigradska patrijaršija nije priznala taj egzarhat, i na jednome saboru, koji je bio držan u Carigradu 1872. godine bili su Bugari osuđeni, kao odstupnici. Sve samostalne crkve u ostalom nijesu pristale na tu osudu, a između drugih nije pristala ni jerusalimska patrijaršija. Ali ovo je samo pitanje vremena, dok se ne utvrdi politička samostalnost bugarskoga naroda.

Bukovinsko Dalmatinska mitropolija. - Krajem XVIII vijeka potpala je bukovinska eparhija pod jurisdikciju karlovačke mitropolije; a u prvoj polovini XIX vijeka pridružena je bila istoj mitropoliji i dalmatinska eparhija, ali samo u pogledu dogmatičkih i duhovnih poslova. Pitanje o odjeljenju bukovinske eparhiju od karlovačke mitropolije bilo je pred karlovačkim sinodom 1864. godine. Poslije, kad je podjeljena bila austro- ugarska monarhija na dvije polovine: cislitavsku i translitavsku, za pravoslavne sviju narodnosti cislitavske polovine ustanovljena je bila 1873. samostalna, karlovačkoj i sibinjskoj koordinirana mitropolija sa sjedištem mitropolita u Černovcima (u Bukovini), a pod jurisdikciju istoga potpala je zadarska eparhija, eparhija kotorska, i za tijem pravoslavna grčka općina u Beču, a naskoro i pravoslavna srpska općina u Trijestu. Ove pošljednje dvije općine bile su pod jurisdikcijom karlovačke mitropolije.

Crkva u kraljevini Srbiji. - Poslije ukinuća pećke patrijaršije, veći dio zemalja, koje danas sastavljaju pravoslavnu crkvu kraljevine Srbije potpao je pod vlast carigradske patrijaršije. Kadje osnovana bila srpska kneževina imali su se urediti odnošaji između crkve u toj kneževini i carigradske patrijaršije. Ovi su odnošaji uređeni bili 1832. time, što je patrijaršija priznala crkvi u kneževini zasebnu unutrašnju upravu, ali u određenoj zavisnosti od patrijaršije. Kad su poslije granice kneževine bile proširene i ista priznata slobodnom i potpuno nezavisnom, tada nadležne vlasti u Srbiji potražile su od patrijaršije, da se prizna i srpskoj crkvi onakva samostalnost, kakvu uživaju ostale samostalne pomjesne crkve, uz očuvanje kanonički propisanoga jedinstva sa vaseljenskom crkvom. Ovo je i učinjeno bilo od strane patrijaršije, koja je sinodskom odlukom od oktobra 1879. proglasila samostalnom srpsku crkvu u kneževini (danas kraljevini) Srbiji, ravnopravnom sa ostalim pomjesnim samostalnim crkvama.

Crkva u kraljevini Rumuniji. - Do proglašenja kraljevine Rumunije 1882., crkva u Moldaviji i Vlaškoj potpadala je pod jurisdikciju carigradske patrijaršije. Na tri godine poslije toga proglašenja, dakle 1885. odlukom carigradskoga sinoda bude proglašena samostalnost crkve u kraljevini Rumunije sa istim pravima, kakva uživaju sve ostale samostalne pomjesne crkve.

POSTAVLJANJE PRVIH EPISKOPA DANAŠNJIH SAMOSTALNIH POMJESNIH CRKAVA

- U većem dijelu današnjih samostalnih pomjesnih crkava postavljanje prvog episkopa biva po onoj pravnoj praktici, koja se utvrdila u srednjem vijeku, na ime, dotični sinod bira jedno ili tri lica, te podnosi svoj izborni rad državnoj vlasti, kojoj pripada pravo da potvrdi dotičnoga za prvog episkopa, i da mu izda odnosnu gramatu priznanja.

- U nekim pak crkvama uzeta je starija forma postavljanja prvog episkopa; dopušteno je naime i učešće narodnih predstavnika u izboru, uz odnosno očuvanje prava potvrde državnoj vlasti. Najposlije u dvije crkve sama državna vlast imenuje dotičnog prvog episkopa, a odnosni arhijereji podvrgavaju tog imenovanoga kanoničkom ispitu, i našavši ga dostojna, izvršuju propisani crkveni čin postavljanja.

- Patrijarhe: aleksandrijskog, antiohijskog i jerusalimskog biraju odnosni sinodi, i izabrana lica dobijaju od državne vlasti potvrdne gramate. Isto biva i sa kiparskim arhijepiskopom. U Rusiji kao prvi episkop važi mitropolit petrogradski, koji se zove „первенствуюущій членъ святѣйшаго синода”. Njega biraju obično između postojećih episkopa; ali ako nije episkop, tada sinod predlaže državnoj vlasti tri lica, i od istih jedno biva potvrđeno. U kraljevini Grčkoj atinski mitropolit je predsjednik sinoda i kao takav prvi episkop samostalne crkve kraljevine. Postavlja se na isti način, kao u Rusiji. Arhijepiskopa sinajskog biraju kaluđeri sinajskog manastira, potvrđuje ga državna vlast, a čin postavljanja obavlja, poslije kanoničkog ispita, jerusalimski patrijarh sa svojim sinodom.

- Uz učešće naroda bivaju birani prvi episkopi slijedećih šest samostalnih crkava: carigrdski patrijarh, karlovački mitropolit, sibinjski mitropolit, biogradski mitropolit, bugarski egzarh, mitropolit-primas Rumunije; bukovinsko-dalmatinskog mitropolita imenuje car austrijski, a tako isto CETINJSKOG MITROPOLITA imenuje knez crnogorski.

(Nastavlja se)

* * * * * * * * *

Izvor: - Nikodim Milaš, „Pravoslavno crkveno pravo: po općim crkveno-pravnim izvorima i posebnim zakonskim naredbama, koje važe u pojedinim samoupravnim crkvama”, Zadar, 1890.

* * * * * * * * *

Napomene „ANTENE M”

- Autor u odnosu na autokefaliju Crkve u Crnoj Gori u svom djelu pominje i diptih Nomokanona Vaseljenske patrijaršije iz 1855. godine (Ат. Синт. V, 529, tj. izvorno „Σύνταγμα”, tom peti), uključujući — tačan naziv i status:

Αὐτοκέφαλος μητροπόλις Μαυροβουνίου (Autokefalna Mitropolija Crnogorska).

- U gornjoj od odrednica o autokefalnoj Mitropoliji cetinjskoj - Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, autor se poziva i na crnogorske „statističke podatke o pravosl. crkvi u Crnoj Gori za 1888. godinu vidi u „Grlici" za 1889. godinu. str. 33-39), te na knjige srpskih autora, koje navodi u fusnoti: - D. Milaković, „Исторія Црне Горе” (Zadar, 1856); - S. Milutinović, „Исторія Црне Горе” (Beograd, 1835); - M. Medaković, „Повѣстница Црнегоре од найстаріег времена до 1830” (Zemun, 1850). Ove knjige, sa brojnim manjkavostima i netačnostima, pa ipak sadrže prijepise važnih dokumenata: hrisovulju gospodara Ivana Crnojevića 4. januara 1485. o osnivanju katedre autokefalne Cetinjske mitropolije, ili poznate odgovore iz 1804. praviteljstva Crne Gore i Brda Sinodu Crkve Rusije i tamošnjem caru, etc.

- Autor, međutim, preuzima netačnu tvrdnju o autokefalnoj Pećkoj „patrijaršiji”. Katedra u Peći, provjerljivo kroz relevantne arhivske dokumente, Vasljenskoj patrijaršiji je uvijek bila podložna autonomna arhiepiskopija — a ne „patrijaršija”, kako se samonazivala, ili su je nazivali: ali nikad u mjerodavnoj Vaseljenskoj patrijaršiji. Na drugoj strani, fakat je da je 1485. autokefalna Cetinjska mitropolija osnovana, a tada i nije bilo Pećke arhiepiskopije.

- I sljedeće o ovome. U statusu autokefalne jurisdikcije, ili sa naslovom „patrijaršija”, ili „patrijarh” za arhiepiskopa u Peći, ni prije ukidanja 1459. ni nakon što je sultan ovu katedru ustrojio 1557. — ne navodi se u bilo kojem katalogu ili aktu Vaseljenske patrijaršije. Sultan je u fermanu iz 1557. Makariju Sokoloviću, hronoliški prvom od tada pećkom arhiepiskopu, jasno naznačio da je „pod starješinstvom svoga brata, patrijarha u Carigradu”.

- O nepostojećoj „autokefaliji” katedre Peći, nepstojećim titulama „patrijaršije” i „patrijarha”, između ostalih, svjedoči i saborni akt od 4. septembra 1531. koji su potpisali vaseljenski patrijarh Jeremija I, aleksandrijski patrijarh Joakim I (sv. Joakim I Atinjanin), antiohijski patrijarh MIhailo i jerusalimski patrijarh Josif. Od 1557. do godine 1766, kada je Pećka arhiepiskopija ukinuta (a kao katedra eparhije ni danas ne postoji), kako pokazuju arhivski izvori Vaseljenska patrijaršija je, uz saglasnost vlasti Otomanske carevine, i birala i rukopolagala i postavljala vladike na katedru u Peći.

- Od 1557. instrument Osmanlija je, dakle, Pećka arhiepiskopija, a još od pada Carigrada 1453. njoj nadređena Vaseljenska patrijaršija. Cetinjski mitropoliti, neki od njih, zbog siline Osmanlija bili su prinuđeni da formalno prihvataju autoritet katedre u Peći tj. u Carigradu — makar su Crnogorci, od 1697. (vladika Danilo) i sami birali i sami postavljali (intronizovali) cetinjske mitropolite. Ako je od 1557. do 1766, dok su Osmanlije na vrhuncu, „na papiru” jerarhijska nadređenost Peći tj. Carigrada i prihvatana od cetinjskih mitropolita — od te godine nema ni takve.

- Ne stoji ni hronologija, po kojoj su, uz četiri istočne patrtijaršije i arhiepiskopiju Kipra, nastajale autokefalne jurisdikcije tokom drugog hrišćanskog milenijuma. Nakon Ruske crkve (1448), prva je Crnogorska (1485), a tek onda Karlovačka (1710) — napomenimo i da su sve tri dobijale naknadno kanonska priznanja od Vaseljenske patrijaršije svojih faktičkih autokefalija i to nijedna od njih „tomosom”, aktom koji se za izdavanje novih autokefalije praktikuje tek od 1850. godine (kada je odobrena autokefalija Crkvi u Kraljevini Grčkoj, a potom i drugim novijim crkvama, uključujući 1879. i Crkvu Srbije).

Naše napomene, više istorijske nego za temu knjige episkopa dr Nikodima Milaša suštinske (kanonske i crkveno-pravne), nikako ne umanjuju neporecive vrijednosti „Pravoslavnog crkvenog prava”.

* * * * * * * * *

- NIKODIM MILAŠ, Srbin, njihov najveći ikada poznavalac crkvenih kanona, rođen 1845. kao Nikola u Šibeniku (Austrijska carevina), diplomirao bogosloviju na Kijevskoj akademiji, zamonašen 1873, rukopoložen za prezvitera, 1890. hirotonisan za episkopa dalmatinskoga Bukovinsko-dalmatinske crkve sa katedrom eparhije u Zadru (Austro-Ugarska). Promovisan u stepen doktora teologije honoris causa na Univerzitetu Černovice (savremena Ukrajina). Odbio 1905. da postane poglavar Crkve Kraljevine Srbije. Upokojio se 1915. kao episkop u mirovini Bukovinsko-dalmatinske crkve. Sahranjen u Dubrovniku.

 - Arhijerejski sabor Crkve Srbije (SPC) u maju o.g. u Beogradu u svoj diptih svetih pribrojio: - Nikodima (Milaša), episkopa dalmatinskoga, „sa datumom praznovanja 4. oktobra/21. septembra” (jedna od njegovih ikona je na naslovnici uz ovaj tekst). Iz SPC, međutim, ne pominju bratski Nikodimov doprinos legislativi Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve.

 - O tome ruska „Православная Энциклопедия” — za koju ističu: 

„издается по благословению Патриарха Московского и всея Руси Алексия II и по благословению 

Патриарха Московского  и всея Руси Кирилла” (dostupna na adresi: pravenc.ru) — u odrednici o Nikodimu Milašu,

čiji je autor profesor Moskovske duhovne akademije protojerej dr Vladislav Cipin, piše:

„Н[икодим] в разное время консультировал священноначалие Сербской и ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВЕЙ. 

Им разработаны проекты уставов Синода и консистории ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВИ”.

Ili u prijevodu:

„N[ikodim] se u raznim vremenima konsultovao sa jerarhijom Srpske i CRNOGORSKE CRKVE. Sastavio je ustave Sinoda i Konsistorije CRNOGORSKE CRKVE”.

- Nakon što je objavio „Pravoslavno crkveno pravo”, te druga svoja djela, Nikodim je stručno i konkretno doprinio unaprijeđenju legislative autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve. Na sugestiju mitropolita Mitrofana Bana, poglavara naše Crkve, Nikodim je autor nacrtâ ustavâ: Svetoga Sinoda i Pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, koji su aktima knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša ozakonjeni krajem 1903. i početkom 1904.

U tom Ustavu Svetoga Sinoda, između ostalih, sljedeće su odredbe — citiramo:

Član 1. - AVTOKEFALNA pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske Crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama SA SVIMA DRUGIMA PRAVOSLAVNIMA, AVTOKEFALNIM CRKVAMA, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka.

Član 2. - AVTOKEFALNU pravoslavnu Mitropoliju u Crnoj Gori sastavljaju:

1) Cetinska arhiepiskopija, sastavljena iz sviju plemena koja se nalaze na desnoj strani rijeke Zete, sa dodatkom varoši Podgorice i Plemena zetskog. Upravlja ovom arhiepiskopijom cetinski arhiepiskop, koji je ujedno i POGLAVICA SVE PRAVOSLAVNE CRKVE U CRNOJ GORI sa naslovom mitropolita crnogorskog, brdskog i primorskog. - Stolica je cetinske arhiepiskopije prestonica države Cetinje.

2) Zahumsko-rasijska eparhija, sastavljena iz sviju plemena koja se nalaze na lijevoj strani rijeke Zete. Upravlja ovom eparhijom zahumsko-rasijski episkop. - Stolica je zahumsko-rasijske eparhije u manastiru Ostrogu.

Član 3. - Svima crkvenim poslovima u Knjaževini Crnoj Gori upravlja u smislu svetih kanona SVETI SINOD, koji je NAJVIŠA CRKVENA VLAST u Knjaževini, i kojemu podleže, u pitanjima vjere, bogosluženja i hrišćanskog morala, svi u Knjaževini Crnoj Gori koji ispovijedaju pravoslavnu vjeru…

Član 15. Glava II Djelokrug Svetog sinoda. - Djelokrug Svetog Sinoda prostire se, u smislu 6. kanona svetog Sedmog vaselenskog sabora, na sva kanonička i evanđelska djela koja se tiču ove Mitropolije. - Isključeno je od toga samo ono što, po svetim kanonima, spada u ličnu NADLEŽNOST MITROPOLITA, kao sinodskog predśednika i kao POGLAVICE AVTOKEFALNE CRNOGORSKE CRKVE…

(Priredio: V.J.)