3 °

max 5 ° / min -2 °

Ponedjeljak

18.01.

5° / -2°

Utorak

19.01.

6° / -2°

Srijeda

20.01.

6° / 1°

Četvrtak

21.01.

9° / 6°

Petak

22.01.

12° / 8°

Subota

23.01.

11° / 8°

Nedjelja

24.01.

9° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (6)

Istorija

Comments 3

Autor: Darko Šuković

  • Viber

KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (6)

Piše: Vladimir Jovanović

„NAREDBA. 8. novembar 1943. 

— OFICIRIMA, PODOFICIRIMA I VOJNICIMA LOVĆENSKE BRIGADE.

Formirana je Narodna uprava za Crnu Goru. Član ove uprave je Mitar Popović (potpukovnik iz Lovćenske brigade – prim.a), koji će odgovarati za vojne poslove, sa sjedištem u Cetinju, kome se, od danas, pa ubuduće, imaju obraćati komandanti svih jedinica koji su do sada bili pod Komandom Lovćenske brigade, bilo faktički, bilo moralno.
Prema tome, funkcije Lovćenske brigade prestaju.

Ovom prilikom, kao dosadašnji komandant Lovćenske brigade izjavljujem:

Gospodi oficirima, podoficirima i vojnicima moju zahvalnost na njihovom dosadašnjem trudu i požrtvovanju za narod.

Istovremeno svakojemu preporučujem: da bude poslušan i disciplinovan da ubuduće vrše dužnost u ispunjavanju svoje moralne obaveze prema narodu i da se iskreno i predano posvete dužnosti, a koje mu budu dodijeljene za narodni mir i dobro naše namučene otadžbine Crne Gore.

Što se mene tiče, ja ću i od sada, kao i do sada, cijelim svojim bićem biti sa vama, bude li da odgovorim svetom pozivu vojnika.

Spas naroda iznad svega!

KOMANDANT LOVĆENSKE BRIGADE

BRIGADIR KRSTO POPOVIĆ”.

Ovom naredbom, de iure, prestala je da postoji oružana formacija, prvobitno s nazivom Crnogorska nacionalna komanda, utemeljena početkom marta 1942. godine.

Naime, na Cetinju je 1. novembra 1943, poslije višeneđeljnih, nimalo lakih pregovora pod patronatom Njemaca, formirana takozvana Narodna uprava. Sačinjavala je koalicija „bjelaša” i „zelenaša”.
Krsto je insistirao da ispred Crnogorske federalističke stranke (CFS) u tu „vladu” uđu Mihailo Ivanović iz Kuča, u tri mandata poslanik CFS u Skupštini Kraljevine SHS, potpredśednik CFS dr Božo Krivokapić, major Dušan Vuković, Ivan-Ivo Jovićević, advokat Dušan Vučinić, Sreten Stanić, advokat Savo Vuletić...

Kako je malo ko spreman prihvati se „funkcije”, na kraju, piše Krsto, „odredismo Živka Anđelića (advokata iz Bijeloga Polja – prim.a), Bogdana Ivanovića i Mitra Popovića (oficira iz Lovćenske brigade – prim.a), a predložismo da se Anđelić izabere za predsjednika uprave”.

Međutim, viđećemo i zašto, Njemci preferiraju “bjelaše”; te su oni u Narodnoj upravi bili dominantni. Krsto u svome dnevniku 1. novembra 1943. zapisuje: „Naši su posmatrali ovakvu Upravu sa nepovjerenjem, a ovo zbog toga što iz naše stranke nijesu ušli izraziti federalisti od upliva u narodu”.

I prethodno, njemački okupator — na Cetinju ga je reprezentovao general-major Vilhelm Kajper, ranije na službi u okupiranoj Poljskoj i na ruskome frontu — Krstu i dr Novici Radoviću 26. septembra 1943. obećava: „Mi u Crnoj Gori nemamo ništa da tražimo, ni politički, ni ekonomski. Samo nas je put nanio ovuda, jer mi ratujemo. A Crna Gora će imati svoje. Boka je sastavni dio Crne Gore”.

Njemci su, 1. oktobra 1943, zapisaće Krsto, takođe „obećali da ‘Glas Crnogorca’ prijeđe u ruke naše, federalista” (list više nije izlazio, a novopokrenuti „Crnogorski vjesnik” uređivali su dominantno „bjelaši”).
Međutim, krajem avgusta 1943, Herman Nojbaher, predratni član nacističke stranke u Austriji, „prihvatio se zadatka, primljena u Firerovome Glavnome štabu: da bude specijalni opunomućeni izaslanik Ministarstva spoljnih poslova u Srbiji, Crnoj Gori i Grčkoj”. Kako Nojbaher piše u svojoj knjizi „Sonderauftrag Südost 1940-1945: Bericht eines fliegenden Diplomaten”, „politički zadatak na Balkanu, koji me je doveo u Beograd, odnosio se istovremeno na Srbiju, Crnu Goru, Albaniju i Grčku”. Navodi kako je on „važio za pouzdana prijatelja Srba”, ali je „istovremeno morao da razgovara sa Mađarima, Rumunima, Srbima, Crnogorcima, Albancima i Grcima”.

Pošto je oko mjesec dana po postavljanju na novu dužnost razmišljao u Beogradu, zaključio je da se „Crnogorac, pa čak i onaj koji se ne ośeća i ne razmišlja velikosrpski, prosto identifikuje sa običnim srpstvom” — śeda početkom oktobra na avion i leti za Podgoricu.

„U zemlji [Crnoj Gori] su se još nalazile i italijanske trupe, koje su dobile suicidno naređenje da sada treba da se bore protiv njemačkih vojnika, a da nijesu primile ni hranu, ni municiju, jer im je veza sa Italijom prekinuta; riječju, po Crnoj Gori se pušilo, pucalo i dimilo, kao u najljepšim ‘turskim vremenima’”, zapisao je kasnije Nojbaher.

On je stigao na Cetinje i tu otpočeo razgovore sa predstavnicima političkih struja. „Moj prvi pokušaj je propao”, piše Nojbaher. „Dvije crnogorske stranke, velikosrpski BJELAŠI sa jedne strane, i ZELENAŠI, koji su se zalagali za autonomiju, nijesu nikako mogle da se dogovore. U očima ZELENAŠA, BJELAŠI su bili veoma bliski CRVENIM komunistima”.

Međutim, Nojbaher insistira da dođe do njihove „koalicije”, na čemu uspijeva. „Bojao sam se”, zapisao je, „da uz CRVENE, sada ne proizvedem još jednu opoziciju, koja bi mogla da nastane ako bi pritisak BJELAŠA protiv ZELENAŠA eskalirao da ZELENAŠI možda potraže utočište i zaštitu kod CRVENIH”.

Uz tridesetak drugih rukovodilaca CFS, Krsto Popović se takođe sastajao sa Nojbaherom; a na te razgovore iz Herceg-Novoga, Krstovim automobilom, stigao je na Cetinje i Mihailo Ivanović.
Nojbaher im je kazao: „Bilo bi žalosno kad bih javio u Berlin da u Crnoj Gori nema ljudi koji će da prime sudbinu svoga naroda u ruke”. Po svemu sudeći, pred rukovodstvom CFS-a, poput Kajpera, Nojbaher je odricao da Njemci imaju kakve dugoročnije planove sa Crnom Gorom i tražio je da se sa „bjelašima” formira Narodna uprava.

Ali, Nojbaherov krajnji cilj je bio, objasniće kasnije, „da se stvori VELIKOSRPSKA FEDERACIJA u koju, pored Srbije, treba da uđu Sandžak i Crna Gora; ovaj prijedlog predstavljao je esenciju mojih revizionističkih planova”.

„U oktobru 1943. ministru vanjskih poslova [Joakimu von] Ribentropu”, piše Nojbaher, „predao sam svoje prve prijedloge u vezi sa promjenama naše politike prema Srbiji, a njihova suština je sljedeća: SRBE BI TREBALO OHRABRITI, a položaj [Milana] Nedića mora da se ojača. U tome smislu, predložio sam čitav niz mjera:

1) stvaranje VELIKOSRPSKE FEDERACIJE, sastavljene iz Srbije, Crne Gore i Sandžaka (koji je pretežno naseljen muslimanima, a koji je, nakon raspada Jugoslavije 1941. pripao Crnoj Gori, iako u stvarnosti, Sandžak i Crna Gora ne čine cjelinu, jer ih dijeli partizanski front);

2) predśednik VELIKOSRPSKE FEDERACIJE biće general-pukovnik Nedić;

3) sastavni djelovi federacije čine privredni i novčani savez, zadržavajući administrativnu autonomiju, specijalno u nadležnostima policije i kulture;

4) vlada VELIKOSRPSKE FEDERACIJE imaće efektivnu vlast nad izvršnim organima (žandarmerija, dobrovoljci)”.

Za njemačke okupacione vlasti u „VELIKOSRPSKOJ FEDERACIJI”, planira da budu „limitirane, kao kontrolna instanca, a njen administrativni aparat radikalno smanjen”.

U vrijeme kad Nojbaher plan stavlja u proceduru, septembra/oktobra 1943, nakon što su oslobodili izvjestan broj crnogorskih zarobljenika, iz italijanskih zatvora i logora na Cetinju, Baru i sa ostrva Mamula, kao uzvratni znak dobre volje Njemci traže od Krsta Popovića da ojača bezbjednost Cetinja od partizana i djelova italijanskih trupa koje su u njihovom sadjejstvu doprle do Čeva. Krsto je prikupio nešto svoje vojske i izašao na teren Katunske nahije, đe je trebalo da izvrši dodatnu mobilizaciju.

Ali, tada se, po svemu sudeći, odrigao novi, prvi put nakon decembra 1941, kontakt između Krsta i KPJ. Komuniste predstavllja lično njegov stariji sin — Nikola Popović, predratni član KPJ, sada partizanski oficir.

Susret nije bio slučajan. Nikola je imao instrukciju sa najmjerodavnijega mjesta: Krstu je dostavljena poruka lično od — Tita.

O tome 1983. javno svjedoči Vojin-Vojo Nikolić, general-pukovnik, narodni heroj:

„Drug Tito je stav iznio Nikoli Popoviću i meni, krajem aprila 1943. god.

Ocjenjujući tada držanje Krsta Popovića i crnogorskih ‘federalista’, on je smatrao vrlo karakterističnim i značajnim da se, u vrijeme kada su okupatori nastojali i vršili najveći pritisak da se mobilišu snage protiv

Narodnooslobodilačke vojske, Krsto Popović sa svojim jedinicama nije uključio u borbu protiv partizana, nego se zadržao na granici Crne Gore.

Računajući na sukob koji je postojao između ‘federalista’ i četnika, drug Tito je bio mišljenja da Krstu Popoviću treba ponuditi saradnju u borbi protiv četnika, ali prije svega okupatora”.

Dio trupa Lovćenske brigade iz Banjana i Bjelopavlića, među njima Krstovi oficiri Kosta Radović i Novo Vuletić i drugi, zatim načelnik Štaba Lovćenske brigade major Dimitrije Jovićević, priješli su u to vrijeme već na partizansku stranu.

Među njima i ugledni član CFS iz Banjana i Krstov saradnik, dr Niko Miljanić, predratni profesor hirurgije i anatomije Medicinskoga fakulteta u Beogradu. Miljanića će 15. novembra 1943. u Kolašinu partizanski delegati izabrati za predśednika Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Crne Gore.

U svojim dnevničkim bilješkama, koje je 1998. objavio Veljko Sjekloća, Krsto piše da na Čevu i okolini boravi 21-24. oktobra 1943, i to uglavnom u prisustvu jednoga ili više njemačkih oficira. Navodno, mobilizacija Lovćenske brigade nije uspjela, ali su Njemci, nakon dojava „bjelaša” sa Cetinja, sumnjali da je fingirana.

Hitno su Krsta pozvali na Cetinje, đe ga 26. oktobra 1943. gen. Kajper „pita da li je ko iz mojega Štaba držao vezu sa mojim sinom Nikolom?”

„Ja sam rekao: nije, da ja znam. I siguran sam da nije niko. Sada mi je bilo sve jasno o čemu se tu radi, odakle je to. Kurve stare iz Cetinja intriganti!”

Što se neuspjeha mobilizacije tiče, branio se izvještajima oficira Lovćenske brigade – Đoka Drecuna, Aleksandra Simovića, Andrije Dragutinovića, Krsta Vujovića, Nika Mirkovića, Stanka Pavlićevića i drugih — da su vojnici „utekli”.

Međutim, Njemcima je potvrdio da se sa sinom Nikolom srio vjerni mu ađutant, kapetan Stevo Perović, ali „ovo je bio slučajni susret”.

„Čak se nijesu ni poznavali”, saopštio je, „popsovali su se. Uostalom, to je sva cetinjska pjaca znala. Tvrdim da Perović nije imao veze sa partizanima, više no je li imao vezu sa Marksom”, kazao je.
Kajper je i dalje bio podozriv, pa su o tome razgovarali i 6. novembra 1943. god. U međuvremenu, Njemci 29. i 30 oktobra 1943. hapse Krstove saradnike iz Lovćenske brigade, ađutanta kapetana Perovića, Jova Jovanovića, Vlada Jovetića, Špira Čelebića. Zamolio je Kajpera da ih pušti, Kajper mu odgovara: „Perovića i Jovetića teže”...

Tvrdnja da je Krsto, nakon ulaska Njemaca u Crnu Goru, tajno sarađivao sa partizanima — je, dakle, bila tačna?

Iz Krstova se dnevnika o tome ne može ništa pouzdano doznati; jer on u njemu oprezno notira samo kontakte i najkraće moguće informacije o onome što je u to vrijeme uglavnom svima već poznato.

Iz kasnijih događaja, međutim, može se zaključiti da su optužbe „bjelaša” i Njemaca protiv njega o tajnim kontaktima i saradnji sa partizanima u bitnim elementima nijesu intrige; naprotiv, da je ta saradnja, na razne načine, direktno i indirektno, na djelu orijentaciono od perioda Bitke na Neretvi — đe je, nota bene, kao partizan, poginuo Radovan Popović, Krstov drugi, mlađi sin.

„Toga novembra [1943.] Krstu se upućuje poziv za zasijedanje Crnogorske antifašističke skupštine u Kolašinu”, pisao je 2006. Mališa Marović. „On tamo, naravno ne odlazi, ali na ovome zasijedanu učestvuju tri predstavnika federalista: profesor Milan Rakočević (politički savjetnik u Štabu Lovćenske brigade – prim.a), Milan Popović i Niša Vujošević.

Sa njima se postiže dogovor: da Krsto, sa svojim pristalicama, izađe na slobodnu teritoriju; i da formira svoju jedinicu, pod partizanskom komandom. Krsto to ne prihvata. On osniva kadrovski bataljon sa sjedištem na Obilića Poljani, gdje je pohađao Oficirsku školu. No, i taj se bataljon ubrzo raspao; i najveći dio sastava našao se u partizanima”.

U rezoluciji koju su 30. decembra 1943. „bjelaši” dostavili na adrese „njemačkome feldkomandantu” gen. Kajperu, zatim predśedniku Narodne uprave na Cetinju, „bjelašu” Ljubu Vuksanoviću, i četničkome majoru Đorđiju Lašiću, navode se sljedeći podaci o saradnji Krsta i oficira Lovćenske brigade sa komunistima:

„1. aprila 1943. nakoliko hiljada vojnika Lovćenske brigade KRSTA POPOVIĆA mirno su posmatrali, udaljeni svega hiljadu metara, kako su nacionalni [četnički] odredi Crnogoraca i Hercegovaca na Kobiljoj Glavi i drugim bojištima ginuli u borbama protivu komunista.

Pitamo se: ko je mogao zadržati katunske orlove da ne pomognu svojoj braći koji su bili napadnuti od terorističkih komunističkih bandi, ko je toj vojsci izdao naređenje da na komuniste ne smije pucati, jer će biti smjesta strijeljan, sem osoblje Lovćenske brigade: KRSTO POPOVIĆ, DUŠAN VUKOVIĆ, KOSTA RADOVIĆ.

Mi tvrdimo, moralno i materijalno, da je ovo bio ugovor komandnoga osoblja Lovćenske brigade sa komunistima, za uništenje nacionalista [četnika].

Mi se pitamo ko je taj komandant koji je ove komuniste i njihove jatake i simpatizere primio u svoje redove i dao im mogućnost da se sklone i izbjegnu zaslužene kazne njemačke vojne sile, koja je protjerala razbojničke bande u toku aprila 1943. u Crnoj Gori, kao što su PEROVIĆ MILOSAV, LOPIČIĆ PAVLE i dva VELIMIROVIĆA — glavni vaspitači omladine Lovćenske brigade; oni su sada opet u partizanima, a bili su poznati kao organizatori 13-ojulskoga ustanka 1941. godine.

Komandant katunskih trupa DUŠAN VUKOVIĆ, više od pola godine krio je u svojoj kući LAZARA POPIVODU, komandira partizanske čete, koji je organizovao ubistvo LJUBA NOVAKOVIĆA i njegova sina JAKŠE NOVAKOVIĆA, kapetana I klase u vremenu kapitulacije Italije 1943. god. Pitamo se ko je JOVAN ĐUROVIĆ iz Oraha, bivši komunistički sudija koga su Italijani i nacionalne vlasti tražile, a DUŠAN VUKOVIĆ ga je krio, sve do kapitulacije Italije, da bi se kasnije priključio partizanima.

DUŠAN VUKOVIĆ, kao komandant katunskih trupa, predao je 340 vojnika NIKOLI POPOVIĆU, sinu KRSTA POPOVIĆA, nakon kapitulacije Italije na Čevu, te su se tom prilikom na pragu kasarne njih dvojica izljubili.

DUŠAN VUKOVIĆ je vratio mobilisanu vojsku svojim kućama sa Čeva i savjetovao im da idu u partizansku vojsku, čiji je komandant NIKOLA POPOVIĆ, te da svi prišiju petrokrake i po cijenu života ne dozvole da Kaunska nahija padne u ruke četnika.

Sa DUŠANOM se nalazio i dr BOŽO KIRVOKAPIĆ, koji je, sa komunističkom objavom, poslat u Glavni partizanski štab u Gornje Polje kod Nikšića.

Pitamo se: ko je bio KOSTA RADOVIĆ i dr [NIKO] MILJANIĆ i čiji su bili saradnici sem KRSTA POPOVIĆA, DUŠANA VUKOVIĆA i dr NOVICA RADOVIĆA, prvi kao komandant Vučedolskoga bataljona, koji se sada nalaze u komuniste sa 150 Banjana, a MILJANIĆ, kao glavni savjetnik Lovćenske brigade, sad je u partizanskim redovima.

NOVO VULETIĆ, koji je sarađivao sa komandantom Lovćenske brigade, sada se nalazi u partizanskoj vojsci na Čevu”.

„Gdje se sada nalazi predsjednik opštine bjeličke NIŠA VUJOŠEVIĆ i ko ga je postavio za predsjednika”, pitaju se „bjelaši” u nastavku svoje rezolucije. Navode da su upravo Niša Vujošević, zatim Božo Popivoda, Mirko Gardašević, Đuro Popović i drugi pregovarali sa Krstom i saradnicima u mjestu Mulinovo Počivalo i da „sa ovakvima nije moguće poći u istinsku borbu protiv komunista, jer su pola svojih najboljih saradnika poslali da javno sarađuju sa komunistima”.

„Sad se vidi”, zaključuju „bjelaši”, „što je do sada radila Komanda Lovćenske brigade, te molimo da se komandno osoblje Lovćenske brigade potpuno ukloni i da se vođstvo povjeri mlađim i poštenim ljudima”...

U svome dnevniku, krajem 1943, Krsto navodi da su „žandari” na Cetinju ubili „zelenaša” Steva Počeka i njegovu suprugu, „a maloga sina su mu ranili i ranjenoga ostavili pored mrtve majke, da plače čitavu noć”.

I nastavlja:

„Njemci su obećali da će povesti istragu. Naši su u [Narodnoj] upravi ispuštili predsjedništvo, pa čak i vojsku.
Mobilišu se četnici i u policiji i u žandarmeriji, rovare, rade na sve strane. Stvaraju zavjere, špijaju, zatvaraju federaliste koga god mogu i hoće.

Šajkače svuda i znakovi prave Srbije.

Stižu agenti iz Srbije, rodom Crnogorci.

Govori se da Nedić šalje pare, razumije se, vojnim putem, preko povjerenika. Pjevaju se pjesme Petru II i Srbiji.

Stanje sve nesnosnije, koje vodi višem neredu”...

(Nastavlja se)

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

natali

svaka čast, moji su bili četniici, ali svako poštovanje za krsta popovića, kamo sreće da neko poput vladimira napiše i o cg četnicima , ni iz komunističkog ni iz emigrantsko-velikosrpskog ugla,

Dušan

Vrhunski tekstovi! Pismeni, sistematični. Daleko bolji od dosadnih, taksativnih i ostrašćenih tekstova N. Adžića.

Dundo

Uh dajte brzo nastavak.... Jedva cekam sedmi dio.