25 °

max 32 ° / min 25 °

Petak

18.09.

32° / 25°

Subota

19.09.

30° / 21°

Nedjelja

20.09.

31° / 20°

Ponedjeljak

21.09.

31° / 20°

Utorak

22.09.

28° / 21°

Srijeda

23.09.

25° / 22°

Četvrtak

24.09.

27° / 22°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
RAZNOSAČI KOSTIJU (rab božji piše o srbocrnogorskoj paranoji)

Kultura

Comments 2

Autor: Marija Mitrović

  • Viber

RAZNOSAČI KOSTIJU (rab božji piše o srbocrnogorskoj paranoji)

Jovan Nikolaidis

RAZNOSAČI KOSTIJU

(rab božji piše o srbocrnogorskoj paranoji)

Krenuli su kao sumanuti hodači iz maglina prošlosti,

tražeći od budućnosti ono što će ona morati da zaboravi.

Naprijed u srednji vijek, juriš u bajku o nadljudskim

vladarima sretnih kneževina koje je pomeo krvavi boj.

„Došao je čas, presudno vrijeme! - vikale su vođe,

predvodnici kolona. Njušeći vučji groblja onih iz

priča o mučeničkoj smrti predaka. Uvjereni u ljudske

zablude kao u testamente. Mržnja je u procesijama tih

histeričnih bundžija svakome razložnom nalikovala

histeriji, a kretanje šetača bila šetnja klovnova. Samo

se njima činilo da je kucnuo čas, da ulaze u doba

preporoda.

O stradalnicima za nacionalni ponos, o iskušenicima,

gladnim i žednim tribunima, o vojvodama i vojvodstvu

imperije sa nebesa, raznosači su imali spremne

transparente, prigodne tužbalice, nebulozna slogovlja

i arhaične riječi. Recitujući iz hagiografija i apokrifa

oni su iznjedrili iz svog inata i iskonske obijesti

svoja najbolja nekrofilska svojstva, jureći zemljom sa

crkvenim zastavama, mašući kadionicama na svom putu ka grobnicama.

Raznosači kostiju! Rovači po bespućima izgubljenih

zemalja koje su kanili vratiti, misije ludaka koji jurišaju

na tuđa dvorišta, tuđe gradove i krajine. Da poput pasa

jazavičara razgrću strpljenje komšijsko, otkopavajući

svoju šizofrenu glad. Da prevrću lobanje i glade butne

kosti, cmačući kosture, grleći ostatke plećki, tri put

zemlju glavom dotičući, po tri put svojim promuklim

glasovima šapćući: „gospodi pomiluj, gospodi pomiluj,

gospodi pomiluj“.

Vrane su graktale nad njihovim procesijama, ne orlovi,

psi lutalice povijenih repova za njima kupili ostatke

hrane, na periferijama naselja djeca galamila za njima

tražeći slatkiše, žene se sklanjale a ljudi nijemo skretali

pored krajputaša, zabrinuto klimajući glavom.

Predvodili su tu besposličarsku rulju mantijaši i bradate

nosonje, debeli starci i suhonogi momci. Neko bi od

njih, s vremena na vrijeme, opalio rafal u nebesa,

zatvarajući oči od praska. Odjeknulo bi: „U boj, za

narod svoj“! U kakav boj oni još nisu slutili, ali su znali

čiju narodnu zabludu hrane svojim rodoljubljem bez

pokrića. Drugi bi se u koloni prodrao: „Pomoz’ bože!“,

a kolona horski prihvatila: „Pregaocima bog pomaže!“.

Onda bi pop izrekao a rulja stala da ponavlja, u transu,

do u besvjest: „Vječnaja pamjat, vječnaja pamjat,

vječnaja pamjat...“

Upaljen tamjan iz predikaonica ispuštao je prijatan vonj,

a te spirale zlih duhova - kovitlaci zelenkastog dima,

pratili su raštrkane redove sluđenih putnika širokom

stazom narodnog sloma. Dimne zavjese vjerskog ludila,

kiselkasti bazd prolivenog vina, oštar vonj borove luči,

slatki smrad parafina, nagoretine bjelkaste smole koja

se sagorijevajući grčila u kafeni gar... Kretao je nacion

sigurna kroka, posve blažen, ususret svom slomu.

 

A daleko na jugu, pri dnu Jadranskog mora, nad

mojim rodnim gradom, na jugozapadnoj strani brda

koga zovu Možura, podno jedne gole krečnjačke

kosine koja je počinjala gustim primorskim hrastom,

nalazilo se groblje, šestanska Sojmira, na kome sam

ja, na jednom od posljednjih povrataka iz Sarajeva u

zavičaj, stajao kao ukopan. Gledajući te raspale krstače

i iskrivljene ploče grobljanske među travom i pelinom,

slova i blijede fotografije pokojnika, mislio sam ne na

umrle koji su, pokopani, predamnom prosuti vječnom

šutnjom, već na ojađene raznosače kostiju koje sam,

daleko odavde, prije koji mjesec, sretao na putovima

domovine na umoru. Sav obliven tugom koja me sad

nije stezala već milovala.

Na ovom groblju, nad ovim staništem pokojnika, staraca

i brkatih ljudi u najboljoj dobi, samotnica, mladih žena

i djece, na ovom odmorištu plemena Šestani, koji su

svi odreda bili katolici, pismena koja sam sricao bila su

ispisana na veličanstven način. Kakav dojam!

 

Na jednom grobu, podno krsta, očevo ime i prezime

uklesano je na albanskom jeziku a imena trojice sinova

su na crnogorskoj latinici. Kraj njih skromna nadgrobna

ploča sa koje mi oko gladi ćirilično pismo žene podno

kojeg je ime njene kćeri na albanskom jeziku. Uz zid

grobovlja nalazim raskošnu grobnicu sa više imena;

pismena su izmiješana, a jedno pored drugog latinica

na albanskom, latinica na crnogorskom jeziku, među

njima komotna slova ćirilice. I krstovlje čas katoličko

čas pravoslavno. I imena i prezimena pokojnika, iz iste

porodice, ili istog plemena čas albanska (Pjeter Dabaj,

Simoni Gjonvukaj, Mrike Bardhi, Luigji Markgjonaj),

čas crnogorska ( Ljubo Lukić, Pavle Dabović, Stevo

Marniković, Anđe Pecić, Mitar Mirdita). Bez pizme

i zazora, prostrti po kosini da mi kažu da ne liče, da

nikad nisu bili nalik onim raspomamljenim

raznosačima kostiju koje su moje oči morale da gledaju

na nemirnim drumovina zemlje koje više nema. Sojmira!

Odmorišta umrlih pripadnika plemena Šestani, blagog

naroda mučeničke sudbine.

 

Kasnije, dok sam obilazio rijetke ukućane u opustjelim

selima podno Možure, jedan mi načitan starac kaza

priču. Iznad Sojmire, na prevoju te Možure, prolazio je nekad

drum kojim se iz Starog Bara, preko Kunja i Gorane,

kroz Salč ili Kolomzu moglo doći u Ulcinj. Njime je

jednom sa karavanom putovao miljenik Kralja Nikole,

botaničar i pisac, trgovac i politički agitator, veliki

prijatelj Crne Gore, Antonio Baldaći. Prolazeći kraj

groblja, srete čobanina kako sjedi na međi i savija

duvan. Upita kako se groblje zove. Starac mu na

albanskom jeziku odgovori: »Soji i mirë«. »Dobar

soj?«, u čudu se upita Antonio. »Da, dobar soj, jer svi

koji ovdje leže, najbolji su ljudi na svijetu«, kaza starac

na crnogorskom jeziku, zapali cigaretu i ustade. »Kako

to misliš, najbolji na svijetu?«, upita Baldaći. »Mrtvi

su, gospodine. Jan vdekur, zotri!, viknu čobanin na

albanskom i okrenuvši leđa neznancima, zađe u šumarak, svom stadu čuvar.

 

 

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

Đorđe

Šestani su katolici i pravoslavni. Pravoslavna sela su Dračevica i Vučedabići. Pecići kod Ulcinja su iz Dračevice od pravoslavnih Malića, a prešli su u katoličanstvo . Od Malića iz Dračevice je bio i pokojni barski hirurg Danilo Malić. Prezime Pecić je po zaseoku Dračevice.