„Nemoj plakati“, drugi tom obimne trilogije Joana Arvanitisa, je raskošna, majstorski vođena hronika o neobičnoj porodici u burnim vremenima; a koja vremena na balkanskoj vjetrometini nisu burna? Spajajući obimnu istorijsku građu s dubokim uvidima u psihologiju likova, koji su od onih junaka što istoriju tek trpe, i iz svakog posla s njom izlaze kao gubitnici, Arvanitis je satkao kompleksni, ujedno porodični i istorijski roman. Pisac vješto barata naslijeđem velikih porodičnih saga evropske književnosti i romana epohe, s neizbježnom dozom antičke tragedije, kojoj niko, pa ni junaci njegovog romana, nikada nije umakao. „Nemoj plakati“ je knjiga koja se čita u jednom dahu, knjiga o kojoj se dugo razmišlja.
Joan Arvanitis, djelujući kao pisac, izdavač, novinar, prevodilac, uporan je u afirmaciji crnogorske multikulturalnosti. Balkan doživljava mogućim područjem tolerancije i mirna suživota. Osnivač je prvih crnogorskih novina na albanskom jeziku – „Kronika“, osnivač i dugogodišnji urednik časopisa za kulturu „PLIMAplus“ te osnivač ogranka Matice crnogorske u Ulcinju.
Roman NEMOJ PLAKATI drugi je u nizu trilogije ROMAN O NIKOLI. Prvi, NAŠI SU ŽIVOTI BJEKSTVA, već je objavljen u izdanju ove izdavačke kuće. Radi na trećem romanu trilogije – TIŠINA KIŠE.
Odlomak iz romana:
Zamršeni dani u zvjezdanim noćima i rumene noći u sivim danima: topla sjećanja na djetinjstvo. Da mu bude lakše, a plakalo mu se, on je putovanje i prispjeće u Ameriku počeo i okončao u ćutnji. Nju je hranila nada da će brata uskoro naći. Pa da se vrate. Ali, u Sent Luisu on ne nađe ni brata ni posao, te je krenuo dalje.
Vrijeme koje ne mjeri, jer je ugušeno pod teretom noćnih smjena na periferiji Čikaga. Tutnjava motora i fijuk golemih kaiševa parnog mlina nad glavom razbijali su glasinu zvana Amerika. Primamljive bajke o obećanoj zemlji na zapadu u koju nadiru ljudi s Balkana. Nakon godinu i po dana boravka u novom svijetu, a od brata ni traga, ta Amerika, zemlja velika, njemu postaje bljutava nedoumica, laž što manje daje, a više grabi. Gdje je njegov Pandai, je li živ? Skrhan od umora, razdražen vjetrovima s jezera i tankim ledom koji cvili noću preko mrtve vode. Čikago okovan snijegom od koga se čovjeku i krv bijeli. Jedino zadovoljstvo usamljenika su dolari koje slaže. Tješi ga dodirivanje novca. Pažljivo ih je savijao, umetao i ušivao u rasparanu kožu kaiša. Groznice u malenim sobama. Pa šaputanje – molitva Bogorodici, da sebi olakša. A nakon toga grimasa na licu, kikot bezglasan, dok se prisjeća materinih savjeta.
„U očima ljudskim, sine moj, možeš vidjeti čovjekovo srce, ne u riječima koje čuješ od njih, a koje oni izgovaraju da bi tvoju dušu, govoreći ti, prevarili. Nerve umiri i zube stisni, da ne dadnu šporkim riječima izaći. Saslušaj svakog, ali odaberi onog kome ćeš odgovoriti. Ćutanje se ne naplaćuje, skupe su riječi koje kažeš. Za njih si odgovoran... Nikad ne troši više od trećine zarađenog. Novac nikome ne daj! Jer kad ti ga vrate, ako ti ga vrate, s njime dođe i priroda onog kome si novac dao, a ti prirodu dužnika ne poznaješ. Novac treba zaštitnika, voli da se ugnijezdi i mazi, što da ga kinjiš tùđinom... Ne pij više od dvije čaše vina, prvu da bi tvoje tijelo hranu bolje prihvatilo, drugu da krvi dadneš snagu; sve više od toga – đavola s pićem u sebe unosiš... Budi sa ženama, potrebne su tvom biću, volju za radom ti vraćaju, ali se strankinjom ne ženi. S njom tuđina u tvoj život raste, a ko može znati sve o tuđini? U kraju, u kom traju djetinjstvo i starost, postoji i žena za tebe... Pomoli se ujutro da ti Bog pošalje snagu u poslu, i navečer, da se brige zbog posla oslobodiš. I ne postoje vremena u kojima trojstvo nevolje ne caruje: besposlica, besparica, beznađe. Blagosloveno je samo ono što je radom stečeno.“
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR