Mladen Lompar (rođen na Cetinju 22. marta 1944, umro 15. avgusta 2017. u Kotoru), pjesnik, likovni kritičar imuzejski savjetnik. Završio je Filozofski fakultet (Odsijek za istoriju umjetnosti) u Beogradu. Po završenim studijama radio je kao kustos u Narodnom muzeju. Od 1984. do 1995. bio je direktor Umjetničkog muzeja Crne Gore na Cetinju. Smijenjen je s tog mjesta jer nije dopustio da se u Muzej unesu ukradene slike sa hrvatskog ratišta.
Lompar je bio komesar II i III Cetinjskog bijenala. Potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Bio je član i jedan od utemeljivača Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Predśednik Crnogorskog P.E.N. Centra.
Prvu knjigu pjesama – »Pustinožitelj« objavio 1970. Već od tada, a posebno od objavljivanja knjiga »Karabojno žitije« (1972), »Tajni osvit« (1975), »Noć poslije« (1981), »Uzalud riječ« (1986) i »Dnevnik iz boce« (1991) predstavlja neobičnu figuru savremenog crnogorskog pjesništva.
Prva faza njegovog stvaralaštva odlikuje se istančanim lirskim kazivanjima. Okrenut je jezgrovitim jezičkim sklopovima i stihovima ljubavne tematike. Odlučan prevrat ka drugačijim načinima ispoljavanja započinje 1991. kada objavljuje »Prostor izgubljene svjetlosti«. Lomparova poezija je podvrgnuta raznovrsnim eksperimentima i uključivanju proze u pjesničko tkivo teksta, sa snažnijom upotrebom imaginacije. Iste godine iz štampe je izašao izbor iz pjesništva – »Dodir za gubilište« (priredio: Rajko Cerović, drugo izdanje 2001), koji se smatra jednim od reprezentativnijih knjiga te vrste u savremenoj crnogorskoj književnosti.
Nakon preśeka stvaralaštva postaje sklon novim poetskim izrazima koji se đekad nazivaju »istoriografskom metafikcijom«, što se prvo iskazuje u knjizi »Kraljica Jakvinta, opat Dolči i vrijeme stida« (1995). Uz pomoć pjesničke vizure, bavi se literarnom obradom odabranih sekvenci iz crnogorske povijesti.
Postupak se nastavlja u knjigama »Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja« (1996) i »Boca lude princeze« (1997). Lirska rekonstrukcija istorije je objedinjena u knjizi »Triptihon iz nacionalne biblioteke« (1998), koju je dio domaće književne kritike okarakterisao najrelevantnijim dostignućem književne produkcije 90-ih godina XX vijeka kod nas.
Trinaesta knjiga poezije – »Tišina četvrtog pečata« (1999) donosi kombinaciju rafinirane lirike i imaginarne revizije (pseudo)dokumenata.
Knjigu »Noć iz lapidarija« objavio je 2003. Zbirka poezije »Sjena na sceni« izdata je 2004. godine. Dvije godine kasnije (2006) tu knjigu će prevesti i objaviti Slovenci pod naslovom »Senca na prizorišču«. Izbor iz Lomparovih djela pripremiće 2009. zagrebački Meandar pod nazivom »Sedam redova života«. U Crnoj Gori iste godine objavljuje prvo i drugo izdanje knjige »Vrijeme u kojemu sam prošlost« u kojoj sve bitne odrednice ljudskog trajanja ujedinja u jednu tačku koja postaje „odredište prošlosti“ pjesničkog subjekta i sama poezija. Godinu kasnije Lompar izdaje knjigu „Mit o izgubljenim dodirima“. Uslijedili su izbori poezije na francuskom jeziku za festival Mediteranskog pjesništva u Setu na Azurnoj obali pod nazivom „Oracles des songes – Proročišta snova“ 2012, godinu kasnije izbor poezije na engleskom jeziku „The arc of finitude -Putanja konačnosti“; te iste 2013. i Makedonci prevode Lomparovu poeziju i objavljena je knjiga „Zasipnat glas“ (Promukli glas) u izdanju skopskog Blesoka, kao i na bugarskom jeziku: oni su izabrali najpoznatiju Lomparovu knjigu i u izdanju dvije izdavačke kuće iz Sofije objavljen je „Triptih ot narodnata biblioteka“ (2013).
Stilski manir pjesnika Mladena Lompara koji je obilježio i njegove prethodne zbirke, prepoznatljiv po slobodnom stihu i izostavljanju znakova interpunkcije, kao i parentezama, prisutan je u „Balsamovanoj kletvi“, koja je objavljena iste godine u izdanju Otvorenog kulturnog foruma.Naredne, 2014. godine, Lomparovu knjigu „Diptih rastrojstva“ prevode Albanci i objavljuju pod nazivom „Diptiku i cmendjes“ u Tirani. Crnogorski zavod za udžbenike i nastavna sredstva za potrebe školske lektire izdaje izbor Lomparove poezije „Od plamena do svjetlosti“ 2015. godine, a njegova knjiga „Zmije Grmožura“ naći će se u elitnoj ediciji „Luča“ iza koje će stati eminentne crnogorske institucije kulture. Za Lomparovog života je i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske objavila izbor njegove poezije „Tuđe strasti“ 2017. godine.
Mladen Lompar je bio i plodan likovni kritičar, jer mu je istorija umjetnosti bila u fokusu profesionalnog bavljenja. Objavio je monografije na crnogorskom i engleskom jeziku: „Crnogorski slikari“ – „Painters of Montenegro“ u izdanju Atlas grupe i CID-a iz Podgorice, dok su izdavačka kuća Pobjeda, Matica crnogorska i DPC objavili njegove monografije o najznačajnijim crnogorskim slikarima nakon Drugog svjetskog rata: „Milo Milunović“, „Miloš Vušković“, „Mihajlo Vukotić“, „Jovan Zonjić“, „Petar Lubarda“ 2013. godine.
Poezija Mladena Lompara prevođena je i pojedinačno na mnoge svjetske jezike. Zastupljena je u više antologija savremene crnogorske i poezije regiona. Lompar je bio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja »ARS« u prvoj i obnovljenoj seriji. Bio je i član redakcije Crnogorskog književnog lista. Prvi je dobitnik nagrade DANU Zlatni pečat Crnojevića, za knjigu »Dodir za gubilište«, a za knjigu »Sjena na sceni« 2004. dobija nagradu Risto Ratković. Najveće državno priznanje Trinaestojulsku nagradu Lompar je zavrijedio za knjigu »Sjena na sceni« 2007. godine, a nagradu Miroslavljevo jevanđelje za monografiju Crnogorski slikari. Monografja predstavlja sintezu Lomparovog višedecenijskog uvida u crnogorsku likovnu scenu; u njoj su sistematizovani tekstovi o najznačajnijim predstavnicima crnogorskog likovnog izraza – od Pera Počeka do najmlađih stvaralaca, te omogućuje valjan uvid u recentno crnogorsko slikarstvo kako njegovim proučavaocima tako i ljubiteljima likovne umjetnosti.
Lompar je dobitnik i nagrada »Aleksandar Leso Ivanović« i »Vito Nikolić«. Autor je brojnih izložbi crnogorske umjetnosti, kao i muzejskih postavki. Vodio je izdavačku kuću »Dignitas« koja je objavljivala naslove mladih i afirmisanih crnogorskih pisaca, te naslove iz istorije.
AKO SE BUDEMO VRAĆALI
neka moje godine i ovu poruku
čuvaju zmije
jer se moramo dugo vraćati i bez žurbe:
do starih zapisa
i posljednje ljubavi
do putokaza za trgove lovora magnolija
i svitaca
do pedlja svog prostora makar se nikad više ne vratili važno je da smo krenuli
2.
krenuli smo
kad nam je kajanje ostalo jedini događjaj
(i mrtvi san samoće
đe je sve bezlično)
kao kad nam nestane na pragu starosti ljubav
(drhtavija jer nije smjela biti)
ili kao kad smo u suvo lišće parka sigurni da nema više groma
ni šapata od kojeg će planuti
kajanje kao da nas je dvosjekli mač rizika udario pljoštimice
pa čujemo među zvijezdama cijuk imena koja se brišu
u prokletstvu dana
što mu se nit kida među raskošnim navezima stiha
kajanje Gospo
samo kajanje
3.
u moru je talas od sirene
došao mnogo poslije njene pjesme i zato sam plutao bez zova
i načina da odredim sudbinu
povratkom u predio sa crkvom
đe je mirna voda jedne krstionice uzalud čekala odraz nježne kože
znaš
niko nije dodirnuo našu tišinu sami je nijesmo prepoznali
u sopstvenim predjelima i beskraju
u njenoj posljednjoj priči
ništa lakše ne vene
od vijenaca tvoje iluzije moja Gospo
4.
i dok se budemo vraćali nestajaće nas u trajanju nesklada ispod sjećanja
(koje već počinje da boli) i trave
i mojih riječi uzaludnih kao zvono na crkvi
tamo đe nema ni vjernika ni boga
(jer je sve umiralo a rađala se tišina)
tišina Gospo
oko tvoje ljepote začuđujuća
5.
ako se budemo vraćali učinimo dugim to putovanjem neka se cijepaju jedra
i padaju jarboli
i ništa neka ne ostane u uzburkanoj vodi
na obalama neka vjetar ubija tišinu u ljušturama kuća
i šumama lovora
sami smo stvorili ovu bajku Gospo
i sad joj možemo pogledati duboko u srce
TO NAILAZI TIŠINA
Prvo nema onih što su bili tu, uvijek. To nailazi tišina.
Jer, sve više, nema ni onih drugih, koje volimo. (Gospode, hoćeš li im oprostiti?)
Naša kružnica postaje toliko velika da se ništa više ne može zadržati i horizonti se prosipaju u beskonačnost svemira.
Sami smo.
Po pravilu, samo mrtvi redovno navraćaju. A mi trajemo u bjelini nemoći.
Neprohodnoj.
I zaključimo da smo loše odživjeli.
Nije više važno što je sve oduvijek tako.
Kao da se nikad nikome ništa slično nije desilo.
KAKO PREŽIVJETI VIZANTIJU
kako preživjeti Vizantiju – govorila je
i tresući se
čekala da pitamo a mi smo ćutali
oni nam se polako zmijski uvlače u riječi i mi opet
žrtve – govorila je dalje tišinu su iskale njene riječi i trenutak razuma
zaista kako preživjeti Vizantiju
purpurne sobe i carske zločine slijepe vođe
preteške presude
ludosti bjekstva
želje za tuđom svjetlošću sječivo na licu Gospe nož u grudi Isusa plamen za ikone
za molitve i divljenje plutamo Vizantijom
ostrvo i kapela na groblju
i zmije između kostiju i vječnosti
i sveci za čije božanstvo nema vjernika a malo dalje
šiblje i podivljale ruže krstače bez obilježja
zapušteni mrtvaci
u luci koja više ne čeka ni jedra na horizontu (svaki se život plaši ovakve zasmrti)
a morem plutaju olupine cvjetovi magnolije
i nikad otvorene knjige
upute crkve ponekad misao na vjekovnost i miris tamjanski
i raskoš utvari i trajanje
čuvaju ponegdje i Boga
u drhtavom obredu monaha ali tok onaj široki
nosi sve pred sobom
i odiše mučnim nasljeđem
zaista kako preboljeti Vizantiju ostaviti je prahu i divljenju
kad ovdje
jedino prošlost nema kraja
TIŠINA RIJEČI
ako utihnu riječi u vremenu
za koje su žrtvovani prividi blaženstva
ili se čuje
njihov mrtvi zvuk tamo đe se oduvijek uzgajala tišina
dalje sve može trajati samo u otuđenoj pjesmi kao iščezli sadržaj zlatne maske
kao praznina koja će ipak biti uvijek sa nama
2.
vrijeme hoće nas
kao šum zemnosti u pješčanom satu ili drhtaj sa horizonta
iako nas znaš li
može izbrisati
samo nepravedna probirljivost prema sjećanju
3.
biće riječi (nijedna ne ostaje bez svojih usana) koje će se čuti
kao odjek davne nevere u školjci
nad kojom se gomilao muk
4.
znaš li
da siromaštvo vremena koje nas neće imati
i društva
sa gatarama umjesto pjesnika nije posljednji svijet koji gubimo
biće to
i izlišnost stihova koji će jednog dana ostaviti ravnodušnim onoga što ih čita
5.
ovo je glas Gospodnji u tišini vjekova
i simboli mukle osvete izreciviji od jezika
ovo je znaš li
jedinstveni tvoj odraz u vodama rijeke
koja će ipak
zauvijek presahnuti
NOĆ IZ LAPIDARIJA
1.
pod čempresima
ostaci klesarskih nježnosti sa utvrda i stela nadgrobnih sa krstionica
portala i oltarskih ukrasa
kamenje značajno veliko
ali za dušu teško
i nema vremena ovog niti drugog
u čije temelje gledam
na jednom grobnom kamenu (kraju svijeta i simbolu besmisla) ime polomljeno
kao pogođeni glasnik
čija je poruka naglo prekinuta i slika koju nazirem –
linija
i tri nejednake zvijezde iznad
i uništena slova sedam stihova samo posljednju riječ slutim
NOĆ
na kraju sedam redova života
molitva
za nenamjerne vjernike
za pogled i šapat ili ćutanje
2.
poruke stvorene da se istražuju dodirom po udubljenim slovima i uresima gorčine
klize prsti
stapaju se s nježnostima skamenjenim onih što nikuda nijesu stigli
zar je ovo volja tvoja moj Bože
što bijaše grješno u tim zapisima i vizijama
nad prahom i prazninom
i neshvatljivo jasnim ciljem samo riječi dijele vlast s tobom
Gospode
ali uzalud ih tražim i sakupljam ime
od kostiju njihovih
na komadima kamenih ukrasa
u ovom strašnom ćutanju među leptirima i lovorom
3.
nestale u svjetlosti zavjetne kuće
i simboli
tišinu vječnosti nastanjuju leptiri i svici
i uzdah onoga
kojemu ne donosi pročišćenje ovaj strašni božji grijeh
Preuzeto sa: https://okf-cetinje.org/biografija-mladena-lompara/
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR