Nezavisni novinar i analitičar Duško Kovačević govori o naslovima koji su ga se dojmili, podsjećajući kako smo postali površni čitaoci. Pravo je vrijeme da se vratimo dobroj knjizi, u svom njenom obimu i slojevitosti.
“Kada govorimo o omiljenim knjigama”, napominje Kovačević, “prosto je nemoguće ne osvrnuti se na odnos fenomena knjige i savremenih tehnologija komunikacije. Internet doba portala, socijalnih mreža, hiperprodukcije informacija i “epohalnih” vijesti iz minuta u minut, dramatično su uticali na ekonomičnost čitanja teksta, odnosno, skratili su ga do trivijalnosti, pa se rijetko usuđujemo pročitati nešto što je duže od nekoliko šturih pasaža, a kamoli knjigu u njenoj narativnoj postupnosti i obimu.”
“S druge strane, jedan sam od nestrpljivo-radoznalih i aljkavih čitalaca, pa mi je na stolu uvijek desetak do pola pročitanih knjiga, što svakako nije dobro, jer rađa konfuziju i nered u obrazovanju i mislima. Kod izbora knjiga prilično sam konzervativan i nepovjerljiv, i stoga najčešće biram ono staro, dokazano vrijedno i etablirano, dok manje čitam romane iz bilo koje epohe. Na primjer, prije ću uzeti neku dobru naučnu studiju koja se bavi dubinskom analizom Dostojevskog, nego što ću pročitati konkretni roman. Kako bi to rekao Žak Derida - volim da kružim oko teme. Evo mog skromnog izbora pet omiljenih knjiga, koje prije odražavaju moj trenutni književni senzibilitet - nego što predstavljaju “the best” kompilaciju svih vremena, a opet, veliki pisac i semiolog Umberto Eko tvrdi - da knjige uvijek govore o drugim knjigama i svaka priča kazuje priču koja je već kazivana.”
***
“Joga”, Mirče Elijade
Taj čuveni Rumun, profesor sa Sorbone i Univerziteta u Čikagu, najveći je i najplodniji istoričar, sociolog i filozof religije, u čemu je saglasan akademski svijet, dok je “Joga” njegovo najbolje djelo, i ono najmanje govori o onome što najčešće podrazumijevamo pod pojmom Joge, oslanjajuće se na redukovana, uprošćena i zapadu prilagođena znančenja iz nju ejdž brošura i popularnih izdanja. Ovo je ko zna koji rukopis koji čitam o toj nevjerovatno razuđenoj i fatalističkoj filozofiji istoka, koja će fundamentalno uticati, ne samo na klasičnu kulturu Zapada, nego i na topose za koje držimo da su novotarija moderne i postmoderne. Rolan Bart u “Carstvu znakova” se sumnjičavo pitao - koliko zapravo poznajemo Aziju.
“Moj posljednji uzdah”, autobiografija Luisa Bunjuela
Mislim da nisam usamljen u mišljenju da je makar jednako lijepo čitati dobru sineastičku knjigu koliko i gledati isto tako dobar film. Luis Bunjel, majstor uvrnute priče i Španac u Parizu, baš kao i Pablo Pikaso, kao i jedno vrijeme Salvador Dali, s kojima će zajedno snimiti čuveni i granični film “Andaluzijski pas”. Bunjuelov biografski opus je genijalan, pun reminiscencija na djetinjstvo, Lorku i Bretona, na tu neponovljivu generaciju proslavljenih umjetnika koja se sticajem čudnih okolnosti kretala u istom kružoku od rane mladosti, utičući jedan na drugoga. Ova knjiga je istorija zapadnoevropskog nadrealizma iz prvog lica, pisana manirom “Fantoma slobode”.
“Duh terorizma”, Žan Bodrijar
Žan Bodrijar u ovom podužem eseju, a radi se o velikom francuskom filozofu i sociologu, izuzetno uticajnom teoretičaru današnjice, terorizam objašnjava biologističkim principom. Terorizam je dakle imunološki odgovor napadnutog svijeta (tijela) pred bolešću zapadne hegemonije i globalizma, objašnjava nam Bodrijar. Knjiga nastaje odmah nakon 11. septembra, upravo u bodrijarovskoj atmosferi simulakrumske noći svijeta. Teško je shvatiti današnju planetu bez Bodrijarovog i Fukoovog “Totalnog ekrana”. Danas bi bilo zanimljivo čuti kako bi Bodrijar komentarisao korona virus i slične pošasti.
“Političko groblje”, Slavoljub Slava Đukić
Ko se danas sve ne usuđuje da promišlja, govori i piše o političkim dešavanjima u Crnoj Gori, Srbiji, regionu, a koliko zapravo zna i koliko može zahvatiti iz tog uzročno-posljedičnog rašomona. Zato je kapitalna knjiga Slave Đukića koja nam do intrigantnih detalja približava Rezoluciju Inforbiroa, Đilasov odstrel, Brijunski plenum i pad Rankovića, Hrvatsko proljeće, Ustav iz 1974, marginalizaciju srpskih liberala, Osmi kongres i rađanje vođe, dijelom osvjetljuje i ličnost Mila Đukanovića. Dakle, sve su to referentne tačke i aporije bez kojih ne možemo razumjeti politički i geopolitički kontekst savremene Crne Gore i EX YU prostora. Slava Đukić, kao legendarni novinar i urednik onog zlatnog NIN-a, bio je prijatelj i intimus gotovo svih značajnih političara o kojima nadahnuto piše.
“Istorija Mitropolije Crnogorsko-primorske”, Aleksandar Stamatović
I evo veze sa Antenom M za čiji portal predlažem ovu ličnu “hrestomatiju” omiljenih knjiga. Kada me Darko Šuković zvao da budem stalni gost u radijskoj emisiji “Javna rasprava”, a znajući dobro za Darkovu fascinaciju istorijom Crne Gore, jasno mi je bilo da će ta tema provejavati čitavim tokom razgovora, pa sam pozvao doktora istorijskih nauka Aleksandra Stamatovića u pomoć. Donio mi je ovu ambicioznu i odlučnu knjigu na skoro 1000 strana, uz napomenu - da ću kroz dugi i stradalnički put pravoslavne Crkve u Crnoj Gori najbolje anticipirati njenu profanu i državnu istoriju, iako ona nije u saglasju sa Darkovim i Anteninim pogledom na istu, ali to i jeste čar razgovora.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR