Autor: Jovan Nikolaidis
Uprostiti život, svesti ga na jednostavnije trajanje, lišiti se suvišnih darova poludjelog svijeta oko sebe, uroniti u sjećanja, vratiti se navikama koje je rodila oskudica iz djetinjstva, pokušati da životu damo drugačiji smisao od ovog kojim se valjamo tuđinskim svijetom u nabreklim danima - to kojiput poželim svim ljudima, dok nižem rečenice o svojim precima. Da u ovom vremenu, ispunjenom budaletinama i zločincima, naučimo kako da smisao za budućnost nađemo u prošlosti. Otisnuti svoju lađu unazad. Jer, svako od nas ima to porodično klupko u sebi, skriveno, gotovo zaboravljeno. Vještina je otkriti grumenčiće blaga u našim životima, zelenu sreću usred opšte depresije. Pokušati da se vinemo natrag gledajući naprijed. Jer je prošlost ljudska svjetlija od ljudske budućnosti.
Ne hajem za religiju, ne zanimaju me sveci, vanzemaljski život ostavljam onima koji u njega vjeruju. Ne podnosim takvu vrstu socijalne i mentalne eutanazije. Prihvatam: Bog je u svima nama, samo ga treba pronaći. Ne želim iluziju koju mi o njemu nude, ono što mi o njemu govore, drag mi je tek kao slutnja o snazi beskraja. U jednobožačkim religijama nazirem ljudsku suludost, imperijalnu oholost i čudovišnu propagandu. Ne dam se takvim maglinama. Dovoljno mi je muke što se u zemaljskom životu patim, čekajući da se okonča, da se oslobodim tegoba. Ipak, nehajan i ciničan spram vjerske dogme, često se korigujem, obuzdavam, učeći se pod starost pristojnosti. Mirno svjedočim glagoljanju fanatika u pučkom religijskom kazalištu; religiozni ljudi nalikuju mi djeci koja sav vijek igraju igru na koju su navedeni. Ozbiljni nasilu, predani pravilima, površno upućeni u rituale, ti službenici na tajnom zadatku nikako da se dosjete da se u tim igrama vješto krije opasnost po zdrav razum, logiku i iskustvo… Ništa se promijeniti neće ako podučavaš slijepca da progleda.
Odričem se takve želje - vjerovati u nebesko kraljevstvo. Dovoljno je takve odanosti bilo u mom ocu, meni je preostala sumnja. Pateras moj bijaše postojani, kojiput naporni ortodoks.Slijedio sam ga neko vrijeme - dijete željno njegove pažnje, dok se nisam otrgao. Prepoznao je taj otpor. Nakon toga više nikada, majku i mene, nije pozvao u crkvu, niti da u kući pristupamo molitvi. Ostavio je pobožnost sebi i u nju tonuo lagano kao u živo blato, čučeći u uglu sobe, okrenut ikonama i kandilu, kraj nas koji mu u tom traganju za spasom nismo mogli pomoći.
Jednoboštvo je meni u biti svojoj napast za čovjeka, nije mi lijepo koliko jeste mnogoboštvo, koje je kadšto i nevino; vjerovati u jednog boga zlobno je; takva religija samo je nastavak ljudskog zla drugim sredstvima. A Vječito Biće ne haje što propovijedaju o Njemu. Bog jeste Ljubav, no u bogomoljama ljubav ne stanuje; u njima je skutreno mnogo kobnog, protivnog životu - nezdrav spoj laži i zastrašivanja.
Pamtim govore popa Ražnatovića o velikim blagdanima u crkvi Svetog Nikole ispod Starog Grada. Čita stasiti sveštenik iz crne knjižice rečenice iz zamrznutog jezika. Potom prisutne savjetuje kako treba bogu služiti, slijediti vjeru. Na kraju liturgije on i prijeti paklenim mukama; nema kolebanja, pitanja se ne postavljaju jer se odgovor zna: ljudima je zadaća pravoslavlju služiti i naslađivati se fikcijom zasluženog dara - rajem nebeskim. Čekajući da prestane teror govornika u crnom, prislanjam se uz očevo krupno tijelo, držim čvrsto prstićima njegovu vrelu šaku. Sve vrijeme mi je neugodno, vrpoljim se i ljutim. Zašto me ovdje otac dovodi? Gurkanjem me upozorava, izmiče ruku kad se treba prekrstiti, ali je ja jednako hvatam čim je spusti, svoje obraze stavljam na njegovu nadlanicu. Tada me on premješta na lijevu stranu i ja njegovu ruku više ne puštam. Plaši me sveštenikov brundavi glas dok zapijeva. Vjernici mu u horu uzvraćaju. Kao na verglu: “amin” i po triput “gospodi pomiluj”.
Sve su to starci, njih tridesetak koji redovno dolaze na službu božju. U crkvi je i nekoliko dječaka. Žena nema. Pop mlatara kadionicom koja zvecka. Meni se čini da iz upaljenog tamjana, usred mirisnog dima koji vijori, iskaču minijaturni jaganjci. Svakom oko vrata zvončić visi, zvončići zvone dok se predamnom njiše srebrna posudica. Nestašni su jagnjići, krilcima srebrnim mašu, lebde mi nad glavom, moj ih pogled prati dok se ne uvuku u snoplja svjetlosti koji sa prozora kupole nadiru u hram. To svjetlo reže polumrak iznad naših glava. Prijeteći bas trgovca Damjana i silni tenor Manolisov ječe u praznini hrama: znak da se mojoj nelagodi bliži završetak. Poneko se zakašlje do hropca dok puk ponavlja: Vo imja otca i sina i duha svjatago, amin. Nakon liturgije izlazimo u crkveno dvorište. Vjernici u žamoru. Pop obilazi djecu i miluje ih po glavi i obrazima. Mene redovito i jako štipne za obraz drmusajući mi glavu. Njegovi prsti mirišu na nivea-pomadu. Mrštim se i odmičem, njegova me ruka sustiže. Tada ocu kažem: hajdemo kući. Nn me kori šapatom: budi pristojan. Otrgnem se iz njegove ruke i otrčim do kapije crkvenog dvorišta; tamo ga čekam suzdržavajući plač dok moj obraz bridi.
Dijete sam koje se odrana opredijelilo za jeres. Gotovo da me opsjeda ta sila u meni, suluda želja da sakupim bogove davnine. Stvoriti vedri paganizam, politeizam, kad bi se moglo. Jer istini i slobodi, kojima inače treba čovjek da teži, nedostaje igra sa bogovima. Dojam koga o njima tvorim što li je do igra duha? Vratiti se Helenima, iz raspadnutih grobova dozvati bogove da Čovjeku vrate dostojanstvo i komociju života. Inače, čemu život? Da, sve živo jeste božansko djelo. Ali je takvo i sve ono što je mrtvo. Takmičenja koja među sobom vode bogovi, nadmudrivanja i spletke među njima, takva množina krijepi ljudsku snagu i misao o opštoj slobodi Čovjeka. Bogovi bi tako prijetili ljudima, ma i ljudi bogovima, odazivali se jedni drugima, umiljavali, varikali jedni druge. To je nekoć bio život: zajednica ljudi i bogova. Stiglo jednoboštvo - zacarili muk, prijetnja, strah i očaj. Nada je ostala, ona ionako umire posljednja, čuh kako tvrde pametari. Ja se takve vrste nade odričem.
U magli današnjih komešanja moja religija nema roditelja. Ali sam ubijeđen da kod razložnih ljudi istrajava ljepota višeboštva. Skrita u samoj priči o Svetom. O Vječitom Biću. Koji se i pravoslavlja odriče, jer je ono lažavina data ljudima da se varikaju i svade. Kraljevstvo Božije umrlo je davno, u ono zlo vrijeme kad su Krstaši Evrope jurnuli da, tobože, osvoje Jerusalim. I zaštite Hristov grob, da ga, tobože, od nekrsta zaštite. Danas od sveg tog juriša opstala je i caruje hrišćanska paganija. A po Krstu, na kom je Isus razapet, i dalje šiklja krv ludaka.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR