Ante Miročević o finalu Kupa, propuštenom ziceru, sjajnoj generaciji i govoru koji braća Folić nikad nijesu pročitali

Braća Miročević, Vujačić, Janković, Folić, Božović, Vukčević, Milošević, Kovačević, Vujović, Bošković, Radonjić, Ljumović… Imena koja su ispisala najveći uspjeh u istoriji FK "Budućnost", generacija kojoj je nedostajalo tako malo da podigne kultni pehar Kupa Maršala, ekipa od koje je strahovala i jugoslovenska "velika četvorka". Tačno prije 43 godine, 24. maja 1977. generacija Budućnosti zaustavljena je u finalu Kupa od Hajduka, pred oko 70 hiljada gledalaca. Ne samo tadašnji Titograd, cijela Crna Gora živjela je za taj dan i taj meč na Marakani, ali je jedna od najboljih generacija "plavo-bijelih" zaustavljena nakon produžetaka.

Ante Miročević bio je ideolog te, pogotovo na stadionu Pod Goricom, moćne Budućnosti. Tokom 70-ih i početkom 80-ih "Tonko" je bio zaštitni znak onoga što su sportski novinari kasnije nazvali "fantazista" - kreativac, majstor pasa, kontrolor ritma i lopte, dribler, šuter... Za Antenu M govori o tom čuvenom finalu, lijepim vremenima, sjajnim igračima…

No, krenemo hronološki. Dvije godine prije tog finala, Budućnost se ponovo vratila u elitni rang. Klub je preuzeo Marko Valok, pod kojim su Ante i Janko Miročević, Mojaš Radonjić, Dragan Vujović, Rajko Folić i ostali stasali u vrhunske fudbalere.

“To su lijepa sjećanja, to je period kada je Budućnost napravila najveći uspjeh u istoriji kluba, šesto mjesto u Ligi i finale Kupa 1977. godine. Šteta je što se u tom periodu nije više ulagalo. Budućnost je pod Valokom igrala izvanredno, ofanzivno, imali smo odlične rezultate. Mislim da smo u toj sezoni postigli i najviše golova. Dio sezone kada smo pobjeđivali i kod kuće i u gostima. Mi smo ulaskom u Prvu ligu, na startu takmičenja, dosta teško prolazili, teško je bilo savladati nekoga u gostima. Međutim, u ovom periodu smo igrali fantastično. Velika četvorka (Zvezda, Partizan, Dinamo Zagreb i Hajduk) je tada teško izlazila na kraj sa nama”, priča Miročević i podsjeća da su u tim godinama fudbal i boks bili najpopularniji u Crnoj Gori.

Ali...

“Da bi postao vrhunski igrač i reprezentativac, morao si da napustiš Crnu Goru. Mali broj je ostao da igra u Crnoj Gori, jer su se igrači stvarali u Beogradu, Zagrebu, Splitu…to su bili centri. Drugi klubovi, kao što su bili Sarajevo, Velež, Rijeka, Radnički iz Niša, Vojvodina, OFK Beograd, stvarali su svoje igrače u kontinuitetu. Iz tih klubova su lako postajali reprezentativci. Meni je trebalo desetak godina da postanem reprezentativac. A, možda sam još kao igrač OFK Titograda mogao da budem reprezentativac! U tom periodu je Budućnost bila izvanredno organizovana zahvaljujući Bošku Jabučaninu, Dušanu Varagiću, kasnije Branku Bulatoviću, u čijem mandatu se afirmisao veliki broj reprezentativaca, Jugoslavija je imala sedam ili osam reprezentativaca iz Crne Gore”, sjeća se Ante.

Kup sezona 76/77, počela je relativno lagano za Budućnost, najprije je pala "Pobeda" u Prilepu, pa "Rudar"iz Kaknja pod Goricom. A onda je došlo četvrtfinale sa jakim "Sarajevom", predvođenim Safetom Sušićem i pobjeda 3:2 nakom produžetaka. Novi spektakl viđen je u polufinalu. Uloga favorita pripala je "Radničkom" iz Niša koji je imao nekoliko reprezentativaca. Autogol, pa gol Miročevića za izjednačenje, pa penali i velika pobjeda Budućnosti...

‘’Utakmica u četvrtfinalu protiv Sarajeva bila je jedna od najtežih. I mi i oni smo pretendovale da uzmemo Kup. Na kraju naša zaslužena i velika pobjeda. Međutim, osvrnuo bih se na drugu utakmicu, a to je polufinale sa Radničkim iz Niša koji je bio izuzetno jak. Generacija reprezentativaca Pantelića, Obradovića, zatim Rajkovića, Halilovića, Mitoševića… Ekipa koja je u kontinuitetu igrala odlično. Sve su te ekipe igrale Evropu. Jedino mi nijesmo, a imali smo kvalitet. Poslije te velike pobjede doček je bio u Kotoru jer smo iz Beograda imali avionsku liniju. Tada je predsjednik Opštine bio Veselin R. Đuranović, i stvarno je bio sjajan doček. Sjutradan u Podgorici je bilo veliko slavlje.”

Od tada, cijeli Titograd živio je za veliko finale.

“Nama je stadion uvijek bio maltene pun. Bez obzira da li su dolazili Zvezda, Dinamo, Sarajevo, Radnički… Više tenzija je bilo pred sami meč. Tada je bilo privilegija igrati Kup. To je sve bilo u organizaciji FS Jugoslavije, posjećujete određena mjesta, Dan Mladosti… Marakana je bila puna, a prvi put igraš pred tolikim brojem gledalaca. Osamdeset odsto su bili navijači Budućnosti. Dosta solidno smo igrali tu utakmicu, međutim iskustvo Hajduka, igranje evropskih mečeva, veliki broj kvalitetnih igrača, presudili su i izgubili smo u produžecima.”

Najbolju šansu, upravo je propuštio Tonko. I dan danas ne može da zaboravi taj detalj sa meča.

“Kako to da zaboravim, to je ostalo u sjećanju itekako. Ali, tu je mudar bio Katalinić. Drago Kovačević je, ja mislim, prošao po desnoj strain i centrirao. Kako je lopta putovala, ja sam u skoku gledao Katalinića. Napravio je varku, kao da hoće da se baci desno, a ja sam šutirao lijevo. Međutim, lažni pokret, vratio se i lako je uhvatio loptu. I Drago Kovačević je imao polušansu, ali ova moja je bila prava šansa. Ali, ponavljam to je bila sjajna generacija Hajduka, trenera Ivića. Jugoslovenska liga je bila među pet najjačih liga u Evropi”, naglasio je Miročević.

Hajduku je to bilo peto finale, Budućnosti drugo, nakon 1965. Kapiten Rajko Folić, pričalo se, imao je govor koji je njegov brat Milutin (danas pokojni) trebalo da pročita 1965. da je Buducnost tada osvojila Kup?

‘’Rajko Folić je prije utakmice morao da pođe u posjetu izaslaniku maršala Tita. A tačno je, govor je bio spremljen, da smo uspjeli da osvojimo Kup.”

Sudbina je htjela da,nakon poraza Budućnosti od Dinama 2:1, u tom prvom finalu Kupa, Milutin Folić ipak podigne pehar Mršala, dvije godine kasnije, ali u dresu Hajduka.

Posebnu draž finalu Kupa davala je činjenica da se igra neposredno uoči Dana mladosti. Ovog puta uoči jubileja – 85. rođendana doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita.

‘’Bili smo u karantinu van Beograda, dok je Hajduk bio u hotelu Jugoslavija. Praktično nijesmo imali odmora jer je toliko bilo navijača. Dolazili su avionima, vozovima, autobusima, kolima… I obično su dolazili i kružili oko hotela gdje smo bili smješteni. To me je podsjetilo na utakmicu protiv Maribora za ulazak u Prvu ligu. Navijači su u četiri sata ujutro dolazili iz Crne Gore, i to iz svih krajeva. Budućnost je u to vrijeme imala navijače iz svih djelova Crne Gore, bez obzira na to što je Sutjeska imala strašne igrače i dobru ekipu.”

Još dugo je Budućnost ulivala strah svima, a naročito posljednja trojica u stndardnoj postavi: Mojaš Radonjić, Ante Miročević i Dragan Vujović.

‘’Budućnost je imala odlične igrače. Pored njih tu su još bili Bošković, Vukčević, Vujačić, Folić, nekoliko mladih dobrih igrača, i još dosta njih, bojim se da ću nekoga izostaviti. Bili smo strah i trepet. Teško je bilo igrati u Podgorici, pred punim tribinama. Sjećam se prve utakmice sa Hajdukom, 15 hiljada gledalaca, izgubili smo tijesno 2:1. Nakon toga, nakon što smo stekli malo iskustva, Budućnost je teško gubila utakmice od vodeće četvorke. Tada su se igrali strašni mečevi, nije bilo iznenađenje ako Sarajevo savlada Budućnost u Titogradu, a Budućnost njih u Sarajevu. Ili da slavimo u Nišu, Novom Sadu.”

Iako su Ante, Mojaš i Dragan bili ljubimci publike, posebno poštovanje uživao je Janko Miročević, brat Antev. Jer, svi su mogli da  podbace, Janko nikad. 

‘’Ne zato što mi je brat, ali je Janko bio jedan od rijetkih pravih profesionalaca. Svi treneri su ga voljeli, jer je igrao dobro u kontinuitetu. Mnogi ne znaju da je Janko počeo kao lijevo krilo. Mnogi su govorili da je bio borac, ali nije tako… On je bio fudbaler izuzetnog znanja i kvaliteta. Svi su se treneri kleli u njega jer je bio veliki profesionalac. Mene su treneri dosta čuvali. Nijesu me vodili na neka teška gostovanja, već su me čuvali da dobijemo utakmicu u Podgorici...to su bila lijepa vremena"

A danas...

"Sada su uslovi za rad odlični, dobri tereni, ali je potrebna bolja organizacija klubova, uz pomoć Fudbalskog saveza. Mora da se pokloni više pažnje fudbalu, jer je crnogorski sport dostigao visok nivo. Tako mala država, a tako veliki rezultati u svim sportovima. Ne mogu prežaliti onaj ciklus kada je Kranjčar vodio reprezentaciju, kada smo bili na korak od velikog takmičenja. U ono doba malim reprezentacijama je bilo potrebno 20, 30 godina pa da odigraju neriješeno sa nekom boljom reprezentacijom. Sjećam se duela sa Velsom, kada su izborili remi sa Jugoslavijom, bilo je 4:4. To je bilo veliko slavlje za njih, jer je Jugoslavija tada bila jedna od najboljih reprezentacija. Ponavljam, Crna Gora je napravila u sportu čudo.’’

Ante Miročević je bio prvi fudbaler jednog crnogorskog kluba koji je zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije.

‘’Ja sam i u OFK Titogradu imao poziva i ponuda, a dolaskom u Budućnost postao sam standardan olimpijski reprezentativac Jugoslavije. Sjećam se naslova poslije utakmice sa SSSR-om u Banja Luci, jedne novine su napisale 'Miročević kao Knez'. Jer je tada Knez iz Druge lige igrao za reprezentaciju. Meni je trebalo sedam, osam godina da dođem do reprezentacije, i to kada nijesam bio u nekoj velikoj formi. Ne smijemo zaboraviti Sutjesku koja je u jednom period imala strašnu ekipu, ali niko nije uspio da dođe do A reprezentacije. Branko Bulatović je mnogima pomogao, prvo kao generalni sekretar Budućnosti, a onda FS Jugoslavije. Bilo je sjajnih igrača u Lovćenu, Bokelju, Jedinstvu, Beranama, Pljevljima… Imali su solidne terene. Sutjeska je kada su u pitanju pomoćni tereni bila u rangu velikana Dinama, Vojvodine… OFK Titograd je početkom 70-tih godina imao odličnu školu fudbala zahvaljujući Petru Ljumoviću”, u dahu se Ante sjećao lijepih vremena i sjajnih igrača sa kojima i protiv kojih je igrao.

A, da vrijeme može da se vrati, imao bi jednu želju…

‘’Da zaigram u dresu Crne Gore? Meni je to uvijek bilo u srcu. I u doba velike Jugoslavije, imali smo reprezentacije po republikama. Igrali smo kao Crna Gora protiv Makedonije, Srbije, BiH… Čak je Crna Gora igrala protiv SSSR-a. Imao sam tu čast da igram za reprezentaciju Crne Gore. SSSR je tada imao par vrhunskih igrača predvođenih Voronjinom”, prisjeća se Miročević i za kraj poručuje:

“Da je tada, dok sam se bavio fudbalom, bila nezavisna država, bila bi mi velika čast da nosim dres Crne Gore.”

Na kraju, za starije čitaoce portala da se podsjete,mlađi dasaznaju kako je izgledalo Kup takmičenje u čuvenoj sezoni 76/77.

Šesnaestina finala
Borac (Banja Luka) – Dinamo (Zagreb) 5:1
Dinamo (Vinkovci) – Trepča (Kosovska Mitrovica) 2:1
Sarajevo – Crvena zvezda (Beograd) 2:1
Hajduk (Split) – Čelik (Zenica) 1:0
Istra (Pula) – Novi Sad 2:3
Rijeka – Napredak (Kruševac) 1:0
Zagreb – OFK Beograd 6:1
OFK Titograd – Sloboda (Tuzla) 0:2
Partizan (Beograd) – Željezničar (Sarajevo) 1:0
Pobeda (Prilep) – Budućnost (Titograd) 1:3
Radnicki (Pirot) – Radnicki (Kragujevac) 2:1
Rudar (Kakanj) – Merkator (Ljubljana) 4:1
Sloga (Doboj) – Radnički (Niš) 1:2
Spartak (Subotica) – Rad (Beograd) 2:5
Vardar (Skopje) – Velež (Mostar) 1:0
Vojvodina (Novi Sad) – Olimpija (Ljubljana) 2:0

Osmina finala
Borac (Banja Luka) – Hajduk (Split) 1:1 poslije produžetaka (3:4 penalima)
Budućnost (Titograd) – Rudar (Kakanj) 1:0
Dinamo (Vinkovci) – Radnički (Pirot) 3:2
Sarajevo – Partizan (Beograd) 3:0
Novi Sad – Rijeka 1:0
Rad (Beograd) – Radnički (Niš) 1:2
Sloboda (Tuzla) – Zagreb 4:2
Vardar (Skopje) – Vojvodina (Novi Sad) 5:3

Četvrtfinale
Budućnost (Titograd) – Sarajevo 3:2
Hajduk (Split) – Vardar (Skopje) 1:1 poslije produžetaka (6:5 penalima)
Novi Sad – Dinamo (Vinkovci) 1:1 poslije produžetaka (4:1 penalma)
Radnički (Niš) – Sloboda (Tuzla) 2:1

Polufinale
Hajduk (Split) – Novi Sad 2:0
Radnički (Niš) – Budućnost (Titograd) 1:1 poslije produžetaka (4:5 penalima)

FINALE
Beograd, 24. maj 1977. godine
Hajduk (Split) – Budućnost (Titograd) 0:0, 2:0 poslije produžetaka

Strijelci: Šime Luketin (100. minut) i Slaviša Žungul (114). Stadion: Crvene zvezde. Gledalaca: 70.000. Sudija: Vlado Tauzes (Ljubljana).

HAJDUK: Ivan Katalinić, Luka Peruzović, Mario Boljat, Šime Luketin, Vedran Rožić, Marin Kurtela (Zoran Vujović), Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Davor Čop (Zlatko Vujović), Boriša Đorđević, Slaviša Žungul. Trener: Josip Duvančić.

BUDUĆNOST: Momčilo Vujačić, Nikola Janković, Rajko Folić (Momčilo Božović), Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Čedomir Milošević, Dragomir Kovačević (Dragan Vujović), Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Ante Miročević, Petar Ljumović. Trener: Marko Valok.