Legendarni košarkaš sarajevske Bosne Zdravko Čečur teško je obolio od karcinoma prostate i potrebna mu je pomoć dobrih ljudi da bi nastavio liječenje.
Portal Avaz.ba posjetio je Čeču u Domu penzionera u Trebinju, prisjetili se njegovih košarkaških početaka na trebinjskoj Brekani, uspjeha sa „Studentima“, života u Sarajevu, drugovanja s Mirzom Delibašićem Kinđetom i Davorinom Popovićem.
Mnogo uspomena
Legendarni Čeča kaže da mu je najveća želja da još jednom vidi Sarajevo i posjeti grobove svojih prijatelja, ali da sumnja da će mu se ispuniti, jer bolest sve više uzima maha.
- Nekad sam svakog decembra na godišnjicu Mirzine smrti i svakog juna na godišnjicu Davorinove smrti išao u Sarajevo. Već nekoliko godina ne mogu, ne mogu daleko od doktora. Operisan sam prvi put prije tri godine i prije nepuna dva mjeseca. Već mi je napadnuta kičma i koštana srž, od čega me sve više boli i ruka. Osim terapija, primam i infuzije, tako da sam često u bolnici - objašnjava Čeča i sjeća se mladosti i drugovanja pored Trebišnjice i Miljacke.
Kaže se da čovjek bez uspomena nije ni živio. A Čečine uspomene vrijede nekoliko života.
Iz Sarajeva je otišao za košarkom u Pulu, gdje je upoznao bivšu suprugu, majku svojih sinova Saše i Davorina. Vjenčane je, naravno, bilo u Trebinju, a kumovi su bili, a ko bi drugi nego Mirza i Davorin.
Sjeća se kako mu je onako visokom košarka bila suđena.
- Ja sam nosio dres s brojem 13 i meni je donosio sreću. Evo, i prvi put sam operisan 13. u mjesecu, i još je bio petak. Tada, pred operaciju, pomislio sam da je to moj dan i pokazalo se da sam u pravu. Evo me još među živima - priča Čeča.
Ponio krevet
Kaže nam da je u Dom penzionera došao jer više nije mogao sam, a i penzija koju prima nešto je viša od 200 KM i nije mu mogla podmiriti ni troškove života.
- Dvije godine išao sam u javnu kuhinju, a onda sam prodao stan i došao u Dom. Novac od stana odavno je potrošen, ali zahvaljujući Gradu Trebinju, Centru za socijalni rad i Domu penzionera, ja sam ovdje. Imam svu potrebnu njegu. Iz svog stana uzeo sam samo krevet, jer ja ovoliki nisam mogao stati u ove male krevete - priča Čeča.
Koš za Čeču
Čeča ne može sakriti svoju radost što su akciju „Koš za Čeču“ pokrenuli mladi Trebinjci, koji su ili bili djeca ili se nisu bili ni rodili kada je on igrao.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR