Makedonski Model za Crnu Goru

Za Antnu M piše: Dragiša Burzan

Subotnja litija u Podgorici nije prošla u skladu sa željama organizatora. Od najavljenih 200 000 protestanata sakupilo se njih 28 000, po policijskim procjenama. Zaista impozantan skup ali daleko od potreba SPC i Beograda. 

Ocjena Mitropolije na oko 100 000 protestanata je toliko naduvana da ne može biti ozbiljno shvaćena od bilo koga u Crnoj Gori. Možda su se na taj način učesnici litija htjeli ohrabriti, ali takva disproporcija sa realnošću uvjek ima suprotan efekat. Zapravo, kome se to pravda Mitropolija? Nešto slično je i sa ubacivanjem kukavičijeg jaja - slikom iz Vašingtona – kakav blam!

Budući da litije i Beograd rade u sinhronom modu, predsjednik Republike Srbije Vučić se promptno oglasio sa „konstruktivnim“ predlogom da se „pitanje Srba u Crnoj Gori“ mora riješiti shodno statusu Albanaca u Sjevernoj Makedoniji, što nije prvi put da iz Beograda zahtijevaju promjenu Ustava Crne Gore u tom smislu.

Ovim „državničkim aktom“ je „predsjednik svih Srba“ dokazao da je oksimoron – ne miješam se već podržavam Srbe u Crnoj Gori – bila obična skrivalica pred međunarodnom zajednicom, koja inače nije prolazila kod bilo koga iole informisanog.  Ponavljajući zahtjev ultradesnice iz Crne Gore, država Srbija je i zvanično deklarisala hegemonističke aspiracije prema Crnoj Gori. Po ko zna koji put. Na Balkanu ništa novo.

Prirodno je da svaki predsjednik države teži da kroz svoj mandat ostavi istorijsko nasljeđe budućim generacijama. Nešto čime bi dugoročno unapredio svoju državu.  Đukanović je to već uradio. Obnavljanjem nezavisnosti Crne Gore i njenim postavljanjem na zapadni kurs napravio je istorijski zaokret na unutrašnjem i vanjskom planu. Time je osigurao visoku poziciju na listi istorijski važnih državnika Crne Gore.

Rušenje Đukanovića nije nasljeđe na kojem bi Vučić trebao  da radi.  Opšte stanje Srbije zahtijeva nešto drugo – afirmaciju građanskih vrijednosti nasuprot nacionalističke matrice, stavljanje SPC u poziciju koja joj pripada u savremenom društvu, te skidanje kosovskog tega sa leđa građana Srbije. Ovo bi značajno osnažilo vanjsko-političku poziciju Srbije i otvorilo put ka prosperitetu njenih građana. Ipak, svo dosadašnje iskustvo sa Vučićem pokazuje da to neće biti predmet njegovih napora. Njegov velikosrpski kredo je najbolja garancija da će ostati unutar dvo-vijekovne politike Srbije, kojom se najbolji interesi Srba pretpostavljaju srednjovijekovnim teritorijalnim aspiracijama.

U ovome nema ništa ličnog – nema progona Vučića o kome on govori. Ovo je samo direktno iznošenje činjenica i ništa drugo. S tim u vezi, iz Beograda se često nedostatak argumenata u stvari koju je sam pokrenuo zamjenjuje podvalama – to su vaše unutrašnje stvari – ostavite nas na miru i slično. Ne, Podgorica zasigurno ne uvlači Srbiju u svoje probleme. Samo reaguje na u osnovi nerazumljive pokušaje Beograda da joj docira, a o pokušjima uspostavljanja hegemonije i da ne govorimo.

Jučerašnja Vučićeva tvdnja da on samo hoće da osigura opstanak SPC i Srba u Crnoj Gori je opasna manipulacija analogna Miloševićevom „spašavanju“ Srba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Neke se stvari ne mogu različito kazati, pa ni unutar nacionalističke retorike. To je na liniji ocjena patrijarha SPC o položaju Srba u Crnoj Gori gorem nego u NDH. Kud ćeš veće i očiglednije neistine u cilju pravdanja agresije. Istorija je puna identičnih podvala čije se posljedice ne zaboravljaju. Da ne nabrajam.

Na zahtjev Beograda zvanična Podgorica reagovala je sa nivoa Ministarstva za ljudska i manjinska prava saopštenjem kojim je Vučić obavješten o ustavnim (ne)mogućnostima njegovog predloga. Ovo je bila najblaža moguća reakcija. Naravno, Crna Gora ne treba da „nalaže“ sukob. To je u redu. A i komotno ponašanje srpske elite prema Crnoj Gori je toliko često da se mnogi ekstremni stavovi ovdje doživljavaju kao pitanje nedostatka dobrog ukusa. Strpljiva Podgorica razmišlja na duge staze, pa i ne reaguje na način kojim bi ishodio konfliktne pozicije. Da se Srbija tako postavi prema drugima, odmah bi ambasadori kupovali karte u jednom smjeru.

Dalja internacionalizacija „srpskog pitanja u Crnoj Gori“, na kojoj Beograd u dužem periodu radi, dovešće,međutim, zvaničnu Podgoricu u situaciju da reaguje snažnije. U svakom slučaju, Vučićeva izjava u ovom trenutku potpuno osvjetljava pozadinu litija i ne treba krzmati sa korektnim upoznavanjem relevantnih adresa u međunarodnoj zajednici sa time.

Srpskog pitanja u građanskoj Crnoj Gori nema. Ono se vještački nameće iznutra i spolja u cilju ostvarivanja srpske hegemonije kroz velikosrpski program. Srbi u Crnoj Gori su ravnopravni građani. Imaju sva politička i građanska prava. Jedino nemaju pravo da potčine ostatak Crne Gore i nameću mu regresivne i pogubne politike.

Srbi u Crnoj Gori su autohtoni i nemaju etničku distancu prema Crnogorcima. Njihovo nacionalno opredjeljenje zasnovano je na slobodnom i neukorivom pravu na individualni iskaz nacionalne pripadnosti. Ustav Crne Gore im dozvoljava da sami sebi pridruže status manjine i tako steknu višak prava principom pozitivne diskriminacije ukoliko to žele. Sve drugo Crnu Goru gura u mutne vode, što je i cilj gornjeg predloga.

Uvreda je za crnogorske Srbe da oni mogu zastupati samo velikosrpsku politiku. Ta uvreda dolazi iz Beograda i od tzv. predstavnika Srba kod Vučića. Ne iz Podgorice. Mi nijesmo nacionalisti i ne gledamo na ljude kroz njihovu nacionalnu, etničku ili vjersku pripadnost.

Posebna je priča o tome od koga dolazi prekor Crnoj Gori. Srbija mora prvo odgovoriti kuda je nestalo više desetina hiljada Crnogoraca u Srbiji. Prisilna asimilacija, naravno. Onako kako je srpski MVP opisao. On ništa nije izmislio. To se intenzivno radi od Miloševićeve ere naovamo. Odsustvo pravovremene i adekvatne reakcije zvanične  Podgorice bila je velika greška.

Pompeov stav o potrebi dijaloga izazvao je neutemeljenu egzaltaciju u nekim komentarima u srpskom medijskom prostoru. Nanovo, dijalog naravno i  dajte ga što prije! Ali, samo javno molim - da svi vide što to Mitropolija i Beograd zapravo hoće.  Da vidimo kako će Mitropolija i odgovorni u Državi objasniti zapise u katastru pored kojih stoji – nema dokaza.

Konačno i više puta ponovljeno, niko razuman nije protiv Mitropolije, pa ni Zakon nije tako skrojen. Problem su njene aspiracije ka položaju u društvu koji joj ne pripada i njeno miješanje u politiku sa velikosrpskih pozicija.