Bilješka o skandalu

Piše: Darko Šuković

Fotografija grupe ponosnih univerzitetskih profesora, koji su participirali u neđeljnoj litiji, zaslužuje legendu. Ne uobičajenu, sa popisom imena uslikanih lica, nego analitičku karticu neverbalne lekcije koju su preksinoć dali njihovim studentima.

Za pohvalu je kad profesori razgrću strah od vlasti. Kad ličnim primjerom pokazuju studentima da za uvjerenja vrijedi šetati, u nedostatku većih iskušenja. Da je od radnog mjesta preča sloboda, jer bez nje nema samopoštovanja. A, čovjek bez samopoštovanja i nije neki čovjek... nezavisno od toga je li vjernik ili ateista.

Grupni portret profesora na litiji ima i svoj pravni okvir. Ustav garantuje građanske slobode, a pravo na politički stav, ispovijedanje vjere i javno očitovanje povodom otvorenih društvenih pitanja ne samo što je dio toga korpusa, nego se od intelektualaca takvo ponašanje i očekuje. Barem dok ne postanu članovi CANU. (Ako opstanu kriteriji za prijem u Akademiju, narečena fotografija, nema sumnje, poslužiće im kao sigurna ulaznica)

Ima li, onda, nečega spornoga u tom kolektivnom (na fotografiji je tridesetak profesora, ali Mitropolijna glasila operišu različitim brojkama, od 40 do 60) činu ili je naslov načisto promašen? Bogami, reklo bi se – ima?!

I profesori su prosvjetni radnici, iako tu formulaciju obično povezujemo sa učiteljima, nastavnicima i dobom bezazlenosti osnovne škole. U godinama potom, o tempora o mores, golem postotak omladine brusi profil u vanškolskim uslovima. Društvo, mediji, kafana, kladionice, partije, crkva.. ispada da je, ne zamjerite na metafori, Buridanovo magare bilo na konju sa samo dva stoga sijena, kao izazovima.

Elem, kao prosvjetni radnik za 18+, profesor (trebalo bi da) ima obavezu pravilnog usmjeravanja mladih ljudi ka humanističkom pogledu na svijet. Da neko ne bi preturao po enciklopedijama, sasvim je ok razumjeti to kao očekivanje sistemske afirmacije principa čojstva. Što ne bi trebalo da predstavlja problem, pošto dominantna literatura: od Novoga zavjeta, preko Manifesta komunističke partije, do Povelje EU podstrekava na širenje tolerancije i poštovanja ljudskog dostojanstva. 

Da li su se dame i gospoda profesori našli na mjestu promocije tih vrijednosti? Jesu li stali iza onog ko simbolizuje vrline kojima (trebalo bi da) uče omladinu? Bojim se – ne!

Tačnije, sasvim jasno i lako dokazivo – ne!

Ako je, da pastva padne u vjerski trans, dovoljna propovijed sveštenika i nekoliko novokomponovanih pseudoreligioznih pjesmica sa razglasa, akademski građanin nema pravo da pred tim, bez otpora, položi svoje najjače oružje - mozak. Profesor ima moralnu obavezu, valjda i potrebu, da obrađuje informacije koje prima. Zaboga, zar sposobnost kritičkog mišljenja, uz hrabrost da se slika na mjestu, na kojem zna da ga vlast ne želi da vidi, nije druga neophodna komponenta za status intelektualca!

Renome univerzitetskog profesora (trebalo bi da) podrazumijeva kapacitet za spoznaju da u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti nema onoga zbog čega se, formalno, na litijama protestuje. Kao i svijest o apsurdnosti tvrdnji da je crkva institucija koja se (litijama) bori za više sekularnosti u državi. Univerzitetski profesor (trebalo bi da) osjeća nelagodu što se najbolja pera iz regiona bukvalno sprdaju propagandnom oksimoronu o popovima koji demokratizuju i emancipuju crnogorsko društvo. Pa još na platformi svetosavlja, kao najrigidnije, suštinski antihrišćanske, interpretacije pravoslavlja. Ako puk u sabornosti vidi snagu, univerzitetski profesor mora da zna kako svako jednoumlje vodi u fašizam.

Biti univerzitetski profesor (trebalo bi da) znači i dovoljno znanja o istoriji svoje zemlje i akademskog poštenja da se ne pristaje na podvalu o Srpskoj pravoslavnoj crkvi danas, kao istoj onoj autokefalnoj Crnogorskoj crkvi u knjaževini/kraljevini Petrovića. Biti univerizetski profesor (trebalo bi da) garantuje intelektualnu radoznalost i, još više, spremnost na pokoravanje činjenicama. Uz to zvanje (trebalo bi da) ide i barem toliko osjećaja pripadnosti domovini, da joj se ne spori pravo na njenu kulturnu baštinu. I dovoljno obzira da se ne učestvuje u pobuni koja hoće da ta svjedočanstva istorijskog trajanja Crne Gore ostanu vlasništvo Srbije.

Znam neke ljude sa fotografije. Jedan od njih mi je drag prijatelj i smatram ga časnim čovjekom. Baš bih volio da su i svi oni koje ne znam takvi. Ali, pitanja iz prethodna dva pasusa, nezavisno od toga, traže odgovore. Pritom, niti su jedina, niti najteža...

Kako profesor sa fotografije, nakon hodanja za Amfilohijem, može stati pred studenta čiju vjeru mitropolit naziva lažnom i svakog njenog sljedbenika lažnim čovjekom? Kako će pred studenta koji je po nacionalnosti vo ili kopile? Kako na fakultetu pričati o dobru i pravdi, kad se stajući u red iza Amfilohija simbolično prihvataju njegove istine i njegov sistem vrijednosti? Zaključno sa negiranjem genocida u Srebrenici i slavljenjem Ratka Mladića i Radovana Karadžića!

Kako da taj mladi čovjek ne pomisli: da je mom profesoru zaista do vjere, on bi duhovne potrebe zadovoljio tamo đe se to i radi – u crkvi. Ali - ne, umjesto u Božji hram, moj profesor ide stopama čovjeka koji ne priznaje ni Crnogorca, ni inovjerca. Ako je to put ambasadora Isusa Hrista, kako svoje litijaško pregnuće pretenciozno definiše jedan sa slike, teško da se drvodjeljin sin imao rašta i roditi i vaskrsnuti.