Za Antenu M piše: Predrag Popović
Tri su identične stvari koje okupiraju ljude širom planete: hoćemo li preživjeti, kako i od čega ćemo poslije živjeti i, konačno, kako će taj “novi” svijet da izgleda?
Jedan zvaničnik je prvu dilemu “naučno" objasnio izjavivši: “preživježe svi koji ne umru”. Aksiom. Dalja dijagnosticiranja su suvišna.
Za drugo pitanje nema aksioma, samo hipoteze. Jer, niko na svijetu ne zna koliko će dugo ovo da traje, a od toga zavisi našta će svijet da liči kada iz stanova i kuća izađemo i zakoračimo u novo doba. Pretpostavke variraju između tri mjeseca i tri godine. Neki američki finansijski teoretičari smatraju da će prvi znaci oživljavanja privrede početi u četvrtom kvartalu ove godine. Ne znam jesu li pored finansija ovladali i virusima ali osim evidentiranja šteta koje nastaju svakim danom, sve je, ipak, u zoni spekulacija. A, najpesimitičnije prognoze kažu da, primjera radi, u Americi može ostati bez posla blizu dvadeset pet miliona ljudi.
Naravno da sve privredne grane ne trpe jednake štete ali malo ko profitira. Poljoprivredni proizvođači u SAD prosipaju hektolitre mlijeka jer nema dovoljno otkupa. Ne rade restorani, hoteli, kafane. Ili, 21. marta ove godine svi američki avio prevoznici su prevezli u domaćem saobraćaju nešto iznad sto hiljada putnika. Na isti dan prošle godine preko dva miliona. Sve to proizvodi domino efekat i u današnjem svijetu sreća i nesreća ni u jednoj državi ne ostane u njenim granicama. Više ili manje, na ovaj ili onaj način prelije se, a što je masa veća, naravno, talas koji zapljuskuje druge je veći.
Svi u ovoj situaciji čine ono što je jedino moguće: spašavaju živote kao prioritet ali i razmišljaju do kada mogu ovako i što poslije? Države pokušavaju da društvo uvedu u stanje hibernacije, koliko je god to moguće. Proizvodi se i troši samo najnužnije. Ostalo po principu “niti što dugujem, niti potražujem”, sve miruje. Do daljnjeg. Ali plate i penzije dobija i ko radi i ko ne radi.
Što raditi kad nemadne više odakle, kad se sve potroši?
Dva su izvora: finansijski sektor i država. Ali i finansijski sektor je u hibernaciji, i oni u ovim uslovima samo troše, a nijesu “jama” bez dna. Konačno, kod njih su naše pare, a niko im nije dao prava da ih socijalizuju. Svako bi da ih čuva za sebe. Drugi je država kojoj će banke radije dati zajam nego bilo kome drugo. Prekomjerna zaduženja država može da limitira razvoj i da ga zustavi. Jer, ako te pare ne odu u razvoj, već u potrošnju, to je izgubljena akumulacija. Najgore bi bilo da države, one koje imaju svoju valutu, u panici počnu da štampaju novac bez pokrića. O čas posla grunula bi inflacija, a onda bi postala obezvrijeđena i sva akumulacija koja ostane sačuvana. Štednja građana gubila bi na vrijednosti, ulagalo bi se u bilo šta, u svakom slučaju nastao bi haos.
Crn scenario. Držimo se ovoga da će epidemija brzo proći i da šteta bude što manja. Ali jesmo li sta naučili?
Nećemo se probuditi u bitno drugačijem svijetu. Niti će se pojaviti krilati konji, niti će Bajagine srebrne ribe početi da lete oko mjeseca. Niti će se zaustaviti globalizacija, niti će se države ekonomski zatvoriti u svojim granicama. Svijet je već i na svaki način toliko isprepleten da ga na staro može vratiti samo kataklizma ili Holivud.
Državne granice nijesu prirodni fenomen, stvorili su ih ljudi i samo ih ljudi imaju. I kao što se druga stvorenja kreću zemaljskim prostorima tražeći da zadovoljavaju svoje potrebe, tako i ljudi. Neodrživa je teza da ako multmilioner, neki Džon iz Londona, napravi fabriku u Kalkuti, počasni špalir treba da ga dočeka u tom gradu. Ali ako siroti Gupta hoće da iz Kalkute dođe u London, e to je nepoželjna emigracija, jer stvara nelojalnu konkurenciju, obara cijenu rada... A i Džon ide u Kalkutu sa istim motivim, sa kojim i siroti Gupta u London: da više zaradi nego što bi u svojoj zemlji.
Bajanje da će se države zatvoriti, da će EU propasti. Ni u čemu vidljivom i logičnom nemaju utemeljenja. Upravo obrnuto. I EU i svijet znaju da nas čvrsta povezanost vodi ka progresu. Primjera radi, da li bi jedinstveni naučni centar EU, a kamoli svijeta, prije riješio pitanje epidemija ili onaj usitnjeni od države do države?
Ali, možemo da se zapitamo nešto drugo. SARS i Covid-19 su svijetu došli iz Kine, ne recimo iz SAD ili EU. Od koronavirusa se razbolio i tigar u njujorškom zološkom vrtu. Može li neko da zamisli pijacu u Madridu, Milanu, Njujorku gdje se na otvorenom prostoru prodaju iskasapljeni slijepi miševi i ko zna kakve divlje životinje? Niko neće prestati da kupuje robu iz Kine, ali sigurno da ne želi njihove viruse. A praksa pijaca sa slijepim miševima se tamo nastavlja...
E, tu je očekivati da svijet da reaguje. Kao što, primjera radi, Crna Gora mora da usvoji kriterije EU kako bi bila njen dio, pa i u sanitarnom pogledu, tako će i Kina morati da usvoji neke kriterije ako misli da bude dio razvijenog svijeta. U protivnom, svijet će biti prinuđen da je izoluje.
Autor je bivši urednik Televizije Montena
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR