23 °

max 31 ° / min 19 °

Nedjelja

20.09.

31° / 19°

Ponedjeljak

21.09.

31° / 19°

Utorak

22.09.

27° / 21°

Srijeda

23.09.

23° / 22°

Četvrtak

24.09.

26° / 21°

Petak

25.09.

26° / 22°

Subota

26.09.

26° / 21°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Dragan Bursać: Srpska Oluja nad Srbima traje do danas!

Stav

Comments 6

Autor: Antena M

  • Viber

Dragan Bursać: Srpska Oluja nad Srbima traje do danas!

Za Antenu M piše: Dragan Bursać 

Svako ko se juče zatekao na starom graničnom prelazu između Bosne i Hercegovine i Srbije “Sremska Rača“ mogao je mirne duše zaključiti-sve je isto, ništa se promijenilo nije. 

Kohorte pravoslavnih sveštenika u svojim “službenim vozilima“ udaljeni od vjere i svijeta, političarti na čelu sa Vučićem, koji su onomad propagirali smrt radnog naziva “sto muslimana za jednog Srbina“, druga liga političara na čelu sa Dodikom koja je u doba “Oluje“ švercovala cigaretama i drugom visokoakciznom robom i nekakav narod u buljucima, čiju patnju i nesreću ovi prvi koriste preko svake ljudske razmjere. Dobro, ako bolje pogledamo, naroda nema, ili što bi rekao zločinac Radovan Karadžić, ko jebe narod, pa je u svrhe vizuelne nacionalističke propagande vjersko-političkog rukovodstva serbskog dobro došao i ovaj igrokaz sa glumcima i statistima na rentanje. 

 

Rentanje Mare na kamičku

Ospkurne scene, koje više liče na omot kakvog distopijskog pank-albuma nego na pokušaj fingiranja surove relanosti obišle su ovu našu nesrećnu regijicu i pokazale da licemjerje živi više nego ikada, više nego igdje upravo na ovom mostu između Bosne i Hercegovine i Srbije. Ta vulgarna estetika, tipa-Sjedi Mara na kamičku, kraj potoka, oprala je..., sav taj nesklad lažne patetike, za to sve je neko plaćen od nekih jebenih narodnih novaca, e da bi se svi zajedno sprdali sa ljudskom nesrećom od prije četvrt vijeka!!!

Mnogi sa hepeniga su tog 4. avgusta 1995. bili politički vinovnici koji su na ovaj ili onaj način učestovali u linču sopstvenog naroda. Sjetite se flaša vode od 5 dojč maraka, litre goriva ze 10 dojč maraka, vreće brašna za 50 ili stotinu dojč maraka. Sjetite se 19. minuta srbijanskog Dnevnika, kada su između rubrika kulutra i sport u isti zalutale izbjeglice, njih 200 hiljada pred vratima nesavladivog Beograda, koji je po Miloševićevoj želji bio “suviše lep“ da ga preplave ovi krajiški nevoljnici iz kolone. Sjetite se desetina hiljada apatrida, koji do dan danas lutaju Srbijom, kao neželjeni mačići, koji su šutani od Aleksinca, do Kosova Polja, koji su bili i ostali građani trećeg reda. Sjetite se...ma šta se imate sjećati, sve znate! I sve je, velim, u uncu isto. 

Zapravo, najbolje su prošli oni, koji su nakon par godina odlučili pljunuti na tuđu zemlju i vratiti se rodnoj Lici, Kistanju, Dalmaciji, Zagori...sad su EU državljani, koji svojoj “lepoj rodbini“ u Beogradu sređuju hrvatske putovnice, ne bi li ih spasili iz kaljuže u koju su ukopani JNA trenkovima, a koji su početkom devedesetih na putu posutom ružama krenuli u proilijevanje tuđe krvi svim “nepoćudnim“. A takvi su po Miloševiću bili svi. 

 

Ko se tenka laća, od traktora strada

I u konačnici, važi ono povijesno pravilo po kojem svako ko na tenkovima i sa ružama prati vojsku u osvajački rat, dočekuje svoj narod na traktorima i konjskim kolima przreno i sa upitnim negodovanjem-šta će oni tu, među nama. Jer, velikosrpska politika i jeste bila bazirana na premisi-oni na tenkovima su NAŠI, a ovi u traktorskim prikolicama su APATRIDI. Narod? Ko ga jebe, da reptiram citat ratnog zločinca. 

 

Kad Srbin postane Hrbin

I u tome je sva tragedija srpskog nacionalog bića, kako su mu tepali sve ove godine. Ne pravi se mir u Sremskoj Rači, tako što se ekskluzivno srpski svojata dio teritorije Bosne i Hercegovine, nego se mir pravi, onaj odstinski na obljetnici “Oluje“ u Kninu kako ga pravi čovjek i Srbin, potpredsjednik hrvatske vlade Boris Milošević. 

Ali ne, Boris je za ratnog profitera i za “sto za jednoga“ obični izrod, neželjeni okot, on nije Srbin, nego Hrbin, kako njega i ljude koji u ostali svoji na svome krste svi oni iz sigurnih četničkih kuća. E to je tragedija i onog naroda, koga nećete vidjeti na fotografiji, koga nema u igrokazu, koji nije vidljiv u Srbiji odavno i koji nije siguran za čije babe pare se traktorizovao u 300 kilometara udaljenim istočnim kaljužama Vojvodine. 

Dok to ne bude jasno, prije svega navijek istom srbijanskom rukovosrtvu, odistinskog mira nema. 

Milorad Dodik, baštovan svojih poslova i ronhil-šlepea u vrijeme “Oluje“ danas kaže:

“Naša osveta neće biti smrt, naša osveta su život, sloboda i mir. Naš narod ima svoju slobodu u RS. Sava teče i svjedoči o stradanju našeg naroda... Naša osveta je što postoje Srbi koji su se okupili da odaju poštu stradalima. Plan je cijelog prošlog vijeka bio da Srbi ne postoje". 

A zašto bi se, makar i metaforički iko svetio Milorade??? Kome je osveta dobro donijela? I otkuda ti suluda ideja da postoji plan od prošlog vijeka da Srbi ne postoje? 

Dobro, ovo prvo dvoje jeste suludo, ali za plan o nepostojanju Srba mislim da ima istine. 

On postoji, a njegovi tvorci su živjeli ili žive na beogradskom Dedinju ili Senjaku. Oni odavno tvore planove o Velikoj Srbiji, koja može, a ne mora da sadrži Srbe, jer, po treći put-ko jebe narod. Po tom planu, narečeni Srbi su samo topovsko meso za namirivanje privatnih snova o Velikoj Srbiji, koji bivaju napunjeni suludim idejama, a onda ispuhani i bačeni poput kondoma u amsterdamskoj ulici Crvenih fenjera. Ništa više niti manje od toga. I zna do vrlo dobro Milorad Dodik, koji je osjetio puls prvarenog i protjeranog naroda te 1995, naroda koji je namjesto neke srboslavije na moru dobio svinjčić u okolini Sremske Mitrovice pod traktorom. 

Zna to, a opet sa druge strane, zna jednako dobro kao i Vučić, da će opijum nacionalizma držati i njega u Vučića i popove u svojim radnim njemačkim mašinama od 100 hiljada eura na vlasti-svjetovnoj i duhovnoj. 

Za kraj, oni koji ne znaju, na Rači, duhovnom i geografskom promašaju sastanka “ovih i onih Srba“ čula se poema “Na Petrovačkoj cesti“ Branka Ćopića, posvećena Narodooslobodilačkoj borbi, a koja bi trebala biti poetski supstitut, valjda, za poginule ljude u koloni 1995. godine. 

E pa, autor ovog teksta je iz tog Petrovca, Bosanskog Petrovca i tamo nema NIČEGA. Ponajviše zahvaljujući politikama koje su unajmile ove pojce i plagijatore Braka Ćopića, sve zajedno sa statistimna na rentanje. Nema ničega i nema nikoga, jer su ljudi svoju sreću odavno potražili u EU zajedno sa susjednom Hrvatskom. 

A ono na mostu na Rači je prevara, opskurna sprdnja sa sopstvenim narodom. Jer, ono što nije uništila “Oluja“ temeljito su dokusurili srpski politički cikloni.  

Ubijanje sopstvenog naroda-u pojam, u glavu, u ideologiju, u koncept sreće-ipak je najveći grijeh!

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

Miro

Nikad do sad nisam bolji clanak procitao !!!

Labud Dabanović

Sve ste Bursaću dobro rekli ali ili neznate ili nijeste zapamtili da poslije porobljenog Balkana nije bilo Srba pa je Srbija pripala Srbijancima-koji su samo hajali da Turskoj rađaju izobilja sluga i vojnika.Niko ne može bit Srbin-niko za njih nije hajao.A Crnogorci su samo za svoj opstnak ginili

Sol143

Isti ti prognani Srbi danas služe kao udarna pesnica onome koji ih je protjerao iz njihovih kuća.Sa njima manipulišu svi jer ih niko niti želi niti žali.Tako i sa kosovskim Srbima, bosanskim a sutra i crnogorskim. Neka vam ova priča bude nauk.